Categories
Business Ekonomija

Windfall tax – porez na izvanrednu dobit (nastavak)

Moj prošlotjedni tekst o porezu na izvanrednu dobit generirao je iznimni interes, pa nakon dosta razgovora, konzultacija i stručne pomoći evo još malo misli za razmišljanje o windfall porezu.

Windfall tax je na razini Europske unije dizajniran i zamišljen kao alat za oporezovanje energetskih kompanija i to na dobiti koja je 20% veća od prosjeka posljednje četiri godine (vidi Oxfamovo izvješće). Naša vlada je već ovdje odustala od tog pristupa iz jednostavnog razloga što mi u biti imamo vrlo malo energetskih kompanija, a one koje posluju na našem tržištu su izložene velikim gubicima pa je unaprijed poznato da se od njih neće prikupiti niti kune, a biti će sreće ako ne završe u stečaju. Od “zdravijih” energetskih kompanija, barem među ovima koje su u razredu od 300mil kuna prihoda i više, preostali su nam INA, HEP (u svim svojim izvedenicama i povezanim društvima), PPD, Crodux, Petrol, Plinacro, Tifon – može biti da mi je netko promakao ali to je društvo o kojem razgovaramo. Nitko od njih, osim INAe i HEPa nemaju vlastitu proizvodnju nego su trgovci energijom (plinom ili derivatima). Većina onih koja trguje plinom je u velikim gubicima, ovi s derivatima također jer im je većinu godine limitirana maksimalna prodajna cijena goriva, a slično se događa i s distributerima električne energije. INA i HEP su pak posebna priča jer je vlada velikim dijelom limitirala prodajne cijene energije i većinu udarca na našu ekonomiju je političkim dekretom apsorbirao HEP (sjećate se one priče o 21 milijardi kuna pomoći, nije to stiglo iz proračuna nego ide na račun HEP-a koji su ove godine ovim potezom osakatili i na duži rok onesposobnili za energetski investicijski ciklus koji nam je nužan – naivno bi netko mogao reći da je to i namjerno). Eh, a INA je posebna priča i u svjetlu windfall poreza treba promatrati i odluku o zaustavljanju Riječke rafinerije što će biti lijepi ispušni ventil da se eventualna dobit svede na manje od 120% prosjeka i prebaci u MOL-u porezno prihvatljiviju oazu (koja je u cijelosti izvan dometa ne samo naše države nego i vlasnika, što je opet država).

Većina distributera plinom je otjerana s tržišta ili će neminovno u stečaj (ok, djelomično svojom glupošću), a slična situacija se događa i s trgovcima električnom energijom što će sve zajedno neminovno dovesti do poništenja svih onih tržišnih procesa i liberalizacije koja se dogodila u posljednjih desetak godina.

Zanimljivo, EU je predvidjela ne samo windfall porez na one koji su se okoristili ludovanjem cijene nafte i plina, nego i na one kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora (vjetar, sunce, voda). Za primjetiti je da cijena sunca, vjetra ili vode nije promijenjena i na nju ne utječe sukob u Ukrajini ili svjetska zbivanja, no tvrtke koje su imale ugovore s državom (i koje su duboko subvencionirane i u biti su nastale na subvencijama) su masovno razvrgavale ugovore o isporuci energije. Te tvrtke nemaju prihode do 300mil kuna (obično je jedna vjetrenjača ili jedno polje vjetrenjača jedan d.o.o.), trenutno zarađuju kao nikad ali ih je naša vlada nekako zaboravila iz kruga oporezivanja (sjećate se afera Vjetroelektrane, zar ne?). Slična situacija se odnosi vjerojatno i na solarne elektrane.

Zanimljiv je i cenzus kojeg je država odabrala za ulazak u krug bogatih koje treba oporezovati. Visinom prihodnog praga od najmanje 300 milijuna kuna unaprijed je određena struktura tvrtki koje se nalaze u toj kategoriji (kada gledam ona društva u prostoru od 200 do 300 milijuna kuna prihoda, teško je ne oteti se dojmu kako je ljestvica dobrim dijelom nastala i uvidom u to tko bi bio sve bio oporezovan nižim prihodovnim pragom, našlo bi se među njima donatora i kreditora političkih stranaka). Većinom su u potpunosti isključene tvrtke iz uslužne djelatnosti jer je to izrazito visok prihod za takav tip poslovanja. Preostaju nam dakle veliki hotelijeri, trgovci i proizvodnja. Obzirom da uslužne tvrtke imaju značajnu manju potrebu za gotovim novcem i u pravilu su daleko profitabilnije, one i generiraju veću količinu slobodnog casha, tj .njihova dobit uglavnom daje slobodni cash flow.

Za razliku od njih tvrtke s višim prihodom uglavnom imaju veći investicijski “footprint” i potrebu za većim obrtnim kapitalom. Upravo iz tog razloga, unatoč što generiraju dobit, generiraju i puno manju visinu slobodnog cash flowa. Isključujući energetske kompanije koje su generirale dobit velikim poremećajem cijena na tržištu (i solidnim dijelom zato što su kapitalizirale na povećanju cijene zaliha); proizvodne, trgovačke i turističke tvrtke generiraju svoju povećanu dobit kao rezultat prijašnjih ulaganja u obrtna sredstva, imovinu i inovaciju. U situaciji velikih porasta cijena proizvodne i trgovačke tvrtke su dio dobiti generirale kupnjom povećanih zaliha po starim cijenama, koje su kasnije bile ugrađene u nove cijene. Naravno to je i značajno povećalo i potrebu za novcem (koji dolazi iz kredita) kao i za skladišnim prostorom, ali to je jednokratna mogućnost s kojom je svaki poduzetnik djelomično kompenzirao povećane troškove rada, energije, goriva i svega ostalog, tako da je zapravo konačni efekt vremenski ograničen i vjerojatno malen u ukupnosti poslovanja. Možemo to nazvati i špekulacijom, ali moramo uzeti u obzir da su tvrtke duboko svjesne činjenice da će rast cijena, inflacija i recesija uzrokovati neminovni pad potrošnje, te je to zapravo bilo zadnje prikupljanje kapitala za teške dane koji predstoje.

Država ovim porezom kratkovidno i nepromišljeno opet upravo udara na tvrtke koje posluju dominantno u Hrvatskoj, jer one nemaju privilegiju fakturiranja između povezanih društava unutar koncerna – što je tradicionalni je manevarski prostor kod multinacionalnih kompanija. Multinacionalke, bez obzira na veliku kontrolu transfernih cijena, ipak imaju manevarski prostor seljenja poreza tamo gdje im je povoljnije, a to bi zapravo moglo uzrokovati ukupnu manju naplatu svih poreza.

Možda je zgodno razmotriti više kategorija tvrtki koje će biti izložene porezu na ekstraprofit. Tvrtke koje su imale stabilnu isplatu dobiti tokom protekle četiri godine uglavnom neće biti nimalo zahvaćene. Ali tko će biti najviše zahvaćen, to je zanimljivo za pogledati:

Imamo jednu kategoriju tvrtki koje su zabilježile rast tijekom posljednje četiri godine, koji je uglavnom po principima tržišnog poslovanja rezultat konkurentnosti, inovacija i dobrog vođenja tvrtki (razmišljajte o nizu IT kompanija koje su se našle u ovom krugu), ali će radi “lošeg prosjeka” kroz 4 godine biti izloženi na način da će u 2022. trebati iskazati manji rezultat nego što su ostvarile u 2021. godini da bi bili ispod praga rasta od 20 posto prosječne dobiti.

Postoji cijela jedna grupacija tvrtki koje su bile zahvaćene krizom u Agrokoru (distributeri i proizvođači hrane, pića i općenito robe široke potrošnje). Dio tih tvrtki je radio otpis svojih potraživanja tijekom 2018. godine, oporavljali su se pomalo tijekom 2019. godine, a onda su uslijedile dvije pandemijske godine, tako da im je prosječna baza mala, te gotovo svaku dobit koju ostvare tijekom 2022. kao prve normalne godine im ulazi u ekstra dobit, a u stvarnosti su u 2022. godini nadoknadili lošije rezultate poslovanja nastale zbog krize, Agrokora i pandemije. Da stavimo stvari u dodatni kontekst, iste tvrtke su morale otpisati svoja potraživanja prema Agrokoru po nagodbi, dok je država sebi uredno zadržala naplaćeni PDV koji te iste tvrtke nisu nikada naplatile od Agrokora – ako već govorimo o ekstra porezu – država je tu ostvarila zaradu na dodanu vrijednost koja se nikada nije naplatila (kao u casinu, house allways wins).

Interesantno je razmotriti turističke tvrtke koje su uglavnom zbog pandemije prikazale veliki gubitak u 2020. godini što im smanjuje osnovicu prosjeka. Nakon 2021. godine je došla dobra 2022. godina, ali zbog smanjene osnovice te iste tvrtke bi sada trebale ostvariti manji rezultat u 2022. u odnosu na 2021. kako bi izbjegle ulazak u kategoriju ekstra profita.

Udar se dakle događa na manji broj tvrtki koje nemaju puno slobodnog novčanog toka, iskazuju dobit, ali su pritom i zadužene radi investicija u opremu i obrtni kapital, a neke i zbog saniranja gubitaka nastalih zbog krize i Agrokora. Takav udar i otimanje čistog novca iz istih tvrtki će rezultirati usporavanjem investicija u sljedećem periodu, povećanjem nelikvidnosti i zaduženosti, to je vjerojatno jasno svakom studentu prve godine ekonomije, ali čini se kako to nije jasno nekim profesorima. Tvrtke koje će platiti 51% poreza na prikazanu računovodstvenu poreznu osnovicu (18% redovnog poreza na dobit uvećano za 33% poreza na izvanrednu dobit), neće nužno ostvariti i višak novčanih sredstava iz koje će platiti taj porez. A ako su i ostvarili neki višak sredstava on neće biti uložen u nove investicije, razvoj, smanjenje zaduženosti povratom kredita što bi im ubrzalo nove investicijske mogućnosti i kreditni rejting, nego će taj “višak sredstava” prebaciti državi u vidu 51% poreza na izvanrednu dobit. Zapravo, ako stvari gledamo na pravi način, obzirom da svaka od tih tvrtki ima neku zaduženost, dobit će se isplatiti kroz nova zaduženja i kreditne okvire namijenjene isključivo za plaćanje izvanrednog poreza na dobit. S time da se zbog očekivanog rasta kamatnih stopa, stvarni trošak uvećanog dodatnog poreza na dobit uvećava za iznos kamata na kredite koji će tvrtke podizati za isplatu uvećanog poreza na extra profit.

Svaka tvrtka svoje poslovne i računovodstvene politike temelji na dugogodišnjim strategijama koje se ne mogu lako mijenjati. Na primjer, ako tvrtka odredi da je amortizacija na automobile 5 godina, to znači da je to ono što može njezin poslovni rezultat podnijeti, i da bi zapravo nakon 5 godina trebala kupovati novi automobil. Cilj financijskih i računovodstvenih politika tvrtki je da se plati što manje poreza na dobit u okviru zakonskih mogućnosti, ali da se što više sredstava ostavi za razvoj tvrtke, poslovanja, kao faktor sigurnosti u teškim vremenima. Tako “ušteđeni” novac služi za stabilnost i rast tvrtke kako bi održala svoju konkurentnost.

Većina tvrtki vrlo mali dio svoje dobiti isplaćuje vlasnicima, bez da se dobar dio reinvestira u daljnji razvoj. Upravo takvim politikama istih tvrtki, država zapravo profitira, jer rastom poslovanja tvrtki raste, zaposlenost, buduća dobit kao i količina naplaćenog PDV-a koji je još uvijek temeljni prihod države i osnovni likvidni prihod koji dolazi svaki mjesec. Država će uvijek i u svakom obliku naplatiti 25 posto na krajnju cijenu, što je marža koju većina proizvodnih i trgovačkih tvrtki može samo sanjati. Uz to, PDV će se naplatiti bez obzira da li tvrtka naplati svoj proizvod ili ne. Tako kad govorimo o rastu cijena, država je glavni generator tog rasta jer ona naplati dodatnih 25% na svaku krajnju cijenu robe ili usluge.

Država je u stvari već itekako profitirala rastom cijena energenata i inflacijom, jer se PDV obračunavao na veću osnovicu i zapravo dizao cijene (u Njemačkoj na njihovih 19%, kod nas 25%). Država je u međuvremenu smanjila PDV (razmislite, ako je cijena plina narasla četiri-pet puta, a PDV je prije bio 25% a sada je, iako privremeno, 5% – da li je država zbog toga prikupila manje PDV-a?), rastom profita doći će i veći apsolutni iznos poreza na dobit i uz već postojeću zakonsku stopu od 18%. Može se naivno zaključiti kako je upravo država najviše profitirala od rasta cijene energenata (i inflacije).

Očigledno je da su vrlo male šanse da se odustane od ovog suludog superhikovskog poreza koji je prezentiran kao robinhoodovski potez, idemo razmisliti koje su moguće posljedice. Već sada je među stranim investitorima vrlo popularna skraćenica – ABC – „anything but Croatia“. Uvođenjem poreza na kraju godine za tekuću godinu, lijepa je poruka svakom investitoru koji prvo gleda poreznu sigurnost svog ulaganja. Da bi stvar bila gora, ovaj porez je zapravo retroaktivni porez, jer se baza za razrez poreza razrezuje na prosjeku perioda od 2018. do 2021. godine. Dakle, ako ste u krugu zahvaćenih, sve poslovne odluke koje ste donijeli, sada više nemaju temelja, jer smo usred partije odlučili da više ne kartamo preferans nego belu.

U obranu vlade, treba reći kako je inicijativa za porez na izvanrednu dobit plan na razini cijele Europske unije pa smo je i mi obavezni provesti. Našoj vladi na teret ide to što taj porez ide samo onima koji su u energetskom sektoru i koji su se okoristili visokim cijenama energenata. Naša vlada je, eto, odlučila malo raširiti bazu uplatitelja izvanrednog poreza jer oni koji bi po EU planu trebali platiti neće udovoljiti kriteriju, pa su stoga u grupu stavili i one koji s time nema nikakve veze, koji spadaju u “velike” pa je populistički lagano braniti odluku, a među njima ima mnogo onih koji su u prethodnim godinama zbog globalnih (pandemija) ili lokalnih razloga (posljedice krize, Agrokora) loše poslovali.

Evo i situacije (ne znam da li se desila ili ne ali je legitimni scenarij): 2020. godine ste akvizirali neku tvrtku. Napravili ste jasan poslovni plan i investicijsku studiju, dobili kredit od banke, i proračunali da možete iz rasta poslovanja te tvrtke uredno servisirati svoj kredit, te ste pristali potpisati i neke određene covenante prema banci. Istu firmu koju ste kupili 2020. ste restruktuirali, posložili i radi nekih razloga odlučili je početkom 2022. pripojiti svojoj tvrki. I eto sreće, ukupna dobit te nove tvrtke predstavlja zapravo vašu izvanrednu dobit, tako da ćete na nju sada platiti 51% poreza. Vaša investicijska studija sada više ne izgleda baš tako dobro, banka bi vas mogla pitati za svoje covenante jer se povrat investicije produljio, a možda se počinje i ugrožavati likvidnost otplate cijelog investicijskog kredita.

Ali si OK s time, dao si državi, koja sigurno može upravljati s tvojim novcima i pravedno i efikasno preraspodijeliti onima kojima je to najviše potrebno. Onoj istoj državi iz čije je Vlade 70% ministara otišlo radi korupcije. Onoj istoj državi koje svake godine podiže vječno nedodirljivu i “zadanu” troškovnu stranu svog proračuna. Onu istu državu koja radi različitih programskih rješenja nije u mogućnosti izračunati prosječnu cijenu A4 papira koja se nabavlja po svim ministarstvima i državnim upravama. Onu istu koju, koliko čitam, rođendanske proslave svojih dužnosnika financira kroz EU fondove (da mi je znati kroz koji program su to platili).

Država će iz zdravog dijela ekonomije, na kojem generira najviše PDV-a izvući dodatnih milijardu i pol kuna likvidnosti usred krizne i recesijske 2023. godine. Račun dobiti i gubitka je samo jedan od računovodstvenih pokazatelja tvrtke (a objektivno to je obrazac za obračun poreza), uz tu kategoriju postoji i bilanca, a ono što je najbitnije u životu svake tvrtke je novčani tijek. Jer kada tvrtka ima pomanjkanje novca, onda to postaje jedini problem koji ta tvrtka ima. Ako ne može dobiti taj novac od banaka, državi uvijek mora platiti ono što joj pripada, manevarske mogućnosti su male. Ali jedna je najbrža, a to je produljenje roka plaćanja prema dobavljačima. Obzirom da govorimo o tvrtkama s najvećim iznosima prihoda, svako produljenje plaćanja će podići ukupnu nelikvidnost države. U situaciji kada idemo prema jednoj od najneizvjesnih godina ikad, upravo je to što ne bi trebalo raditi.

Misao dana:
Taxes influence mass migration, like a flock of ducks eagerly and greedily chasing bugs in a field. What better way to shift population from one part of the country to another, than to raise taxes where you want people to leave and lower them where you want them to move?

Categories
Business Ekonomija

Windfall tax – porez na izvanrednu dobit

Ministarstvo financija pokrenulo je eSavjetovanje o izvanrednom porezu na dobit, pa sam čisto interesa radi bacio malo pogled na tu cijelu shemu i uočavam cijeli niz problema i nepravdi koje proizlaze iz ovako definiranog zakona (a za koje sam razmjerno siguran da ne jamče jednakost kako to naš ustav propisuje, čak i ne uzevši u obzir to da se obračun poreza proteže na protekle četiri godine, da će se porez odnositi na 2022. godinu kada poduzetnici nisu mogli znati da će on postojati, te da se u osnovicu za obračun koriste covid godine koje su bile osobito grube za neke od grupacija poduzetnika).

Napravio sam i okvirnu kalkulaciju (koja je vrlo gruba i vidim odavde da kalkulacija nije u svemu ispravna, osobito u situacijama gdje se pojavljuju gubici u prethodnim godinama, pa vam stoga dajem i excel tablicu za free download pa računajte sami).

Kriterij odabira u tablici su bila sva ona trgovačka društva koja su u 2021. godini iskazale prihod od 300 milijuna kuna ili većim (po javno objavljenim podacima FINA-e). Takvih društava ima ukupno 348 i to je najbliže što možemo doći procjeni koja će društva biti zahvaćena ovim zakonom. Ideja kalkulacije je bila da izračunam prosječnu dobit za protekli period od 2018-2021 i da onda vidim koliku dobit smiju ta društva imati a da ne prelete 120% prosjeka i uđu u prostor za Windfall porez.

Ono što je zanimljivo, postoji cijeli niz tvrtki koje za 2022. godinu moraju iskazati bitno nižu dobit od one iz 2021. da bi izbjegle plaćanje poreza. Excel tablica ima iskazanu bruto dobit po godinama za svako od društava, prosjek za sve četiri godine, kao i iznos maksimalne dobiti za 2022. godinu a koji ne “okida” windfall tax. U kolumni “postotak” nalazi se podatak koliko dobit za 2022. može biti veća ili mora biti manja a da ne bi ušli u kategoriju oporezivanja po ovom porezu.

Također je zanimljivo i vidljivo kako postoji niz kompanija koje mogu raznim računovodstvenim manevrima izbjeći plaćanje poreza (tu je situacija osobito zanimljiva za one koji funkcioniraju sa stranim dobavljačima ili tvrtkama koje su matice pa postoje pravila o transfernim cijenama koje se mogu “korigirati” da se podese bilance), potom imamo sve one kompanije koje funkcioniraju s intelektualnim vlasništvom (autorskim pravima i drugime gdje također postoji prostor), pa onda imamo pitanje što sa svim onim kompanijama koje su oslobođene plaćanja poreza na dobit temeljem olakšica (za investicije, nisam pratio tu regulativu dugo vremena ali pretpostavljam da postoje oslobođenja ovisno o visini investicije), pa potom imamo građevinare i njima slične koji tipično osnuju trgovačkog društvo za jedan objekt (kako bi kasnije izbjegli troškove jamstvenih rokova, to vam je kod nas praktički legalizirano izbjegavanje obveza) – pa stoga uopće nisu na radaru, onda imamo grupe poduzetnike koje prihode “razvuku” na više trgovačkih društava iako posluju kao jedno, a uvijek se možemo pitati za razlike u tretmanu tipično uslužnih djelatnosti gdje je kriterij prihoda u odnosu na druge kompanije sasvim drugačiji (200mil prihoda u uslužnoj djelatnosti je slično 1mlrd u proizvodnji a možda i daleko više u trgovini) – ima nekoliko društava koja su jedva ispod 300mil kuna prihoda a iskazuju dobit koja je bitno veća od 200mil kuna godišnje. Da ne govorim o tome da je teoretski moguće (a sada i financijski oportuno) dogovoriti s kojim od kupaca da ne plati fakturu na vrijeme kako bi ta potraživanja u trenutku predaje porezne prijeve bili stariji od 120 dana i mogli ubaciti u sporna potraživanja (dakle jeftinije je zadužiti se za obrtna sredstva nego plaćati kazneni porez na dobit). I na kraju tu su holding kompanije koje fakturiraju svojim tvrtkama kćerima svoje usluge upravljanja pa mogu “dozirati” porez na dobit i kroz taj parametar i izvući ga u društvo koje ne upada u kriterij posebnog poreza. Ukratko, čini mi se da ima dosta nepravde u kriterijima jer kriterij prihoda nije osobito logičan ili pravedan, te kako su se neki veliki dobitaši provukli ispod crte (ima nekoliko tvrtki koje su taman ispod 300mil kuna ali iskazuju dobit koja je vrlo bliska tom iznosu), dok će neki koji nisu zaslužili biti zahvaćeni.

Misao dana:
He said that there was death and taxes, and taxes was worse, because at least death didn’t happen to you every year.

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Kako su naše mirovine završile kod slučajnog ministra Paladine

Vjerujem da ste pročitali članak na Index istragama koji objašnjava mehanizam kojim je novac kojeg uvjerljiva većina nas uplaćuje u drugi mirovinski stup nizom arbitrarnih i meni se čini očigledno kriminalnih transakcija pretočen u imovinu aktualnog ministra Ivana Paladine. Šteta prema mirovinskim fondovima je procijenjena na otprilike 12 milijuna kuna, što znači da je svatko od nas tko je obveznik plaćanja u drugi mirovinski stup (a to je u ovome času više od 80% radno sposobnih građana) sudjelovao u gradnji Paladinovog malog ilegalnog carstva s oko 10 kuna.

Mehanizmi kako se to dogodilo su detaljno opisani u seriji Indexovih članaka, no teško je ne postaviti nekoliko pitanja na koje bi nam netko morao dati odgovor.

Esencija problema je otprilike sljedeća; obavezni mirovinski fondovi upravljaju danas s otprilike 130 milijardi kuna i svake godine, ne računajući prinose, povećavaju se za oko 7 milijardi kuna novih uplata. Budući da su to najsnažnije financijske institucije u zemlji, za očekivati je da zapošljavaju najkvalitetnije moguće ljude koji će najvećom mogućom pažnjom upravljati tim novcem i donositi za svoje članove najpovoljnije moguće poslovne odluke. Ako je to tako, kako je onda moguće da su OMF-ovi odlučili kupiti obveznice Instituta građevinarstva Hrvatske nepunih godinu dana prije nego što je IGH završio u blokadi i potom u predstečajnoj nagodbi (s time da morate znati da u trenutku izdavanja obveznica Zakon o predstečajnoj nagodbi još nije postojao). Svaka moguća imalo temeljita analiza morala je pokazati značajne rizike investicije u takvu vrijednosnicu, i ti rizici su bili barem dijelom ugrađeni u obveznicu kroz vrlo visoki obećani prinos od 9%. Vrijedi reći kako nije moguće zaraditi novac bez rizika, no to ne znači da se novcem budućih umirovljenika smije igrati ruski rulet. Savjesna i temeljita analiza poslovanja IGH (povijesti, trendova, tržišta) morala je pokazati visoku vjerojatnost default događaja, posljedično stečaja, kao i neizvjesnosti naplate obveznice. Konteksta radi, IGH je u 2012. godini iskazao gubitak od nevjerojatnih 449 milijuna kuna, što je 50% više od ukupnih prihoda te godine i ne postoji izgovor kojeg bilo koji analitičar može dati a da pritom opravda ovu investicijsku odluku (a koja je donesena u lipnju 2012., usporedbe radi 2011. godinu je IGH završio s 13.5mil kuna dobiti i 429mil kuna prihoda). Vrijedi podsjetiti da 2012. godine kada su OMF-ovi odlučivali o kupovini, na snazi je bila i tadašnja, puno konzervativnija verzija Zakona koji regulira njihovo ponašanje. Pitanje je stoga kako je uopće moguće da sredinom najgore poslovne godine u povijesti IGH nekolicina analitičara u više fondova daju pozitivno mišljenje na kupnju tako rizično i izvjesno nenaplativog instrumenta?

Odgovor leži u činjenici da OMF-ovi vjerojatno uopće nisu slobodnom odlukom “kupili” ove obveznice, nego ako malo bolje pretražite internet, vidjeti ćete kako je IGH u istome trenutku kada je plasirao obveznice objavio kako je i iskupio svoje komercijalne zapise u gotovo istoj vrijednosti (a možemo “nagađati” kako je struktura vlasnika komercijalnih zapisa istovjetna ili vrlo slična strukturi vlasnika nove obveznice). To bi također značilo i da su OMF-ovi bili dobro upoznati s financijskom situacijom IGH-a najmanje godinu dana prije default događaja, te da su iz tog razloga utjecali na izdavatelja i kreirali obveznicu koja u svojim osiguranjima plaćanja ima i nekretnine (to također znači i da su se propustili naplatiti na vrijeme i time kasnije oštetili članove OMF-ova, ali vjerojatno i prekršili cijeli niz drugih zakona koji reguliraju trgovačka društva, obvezne odnose i pravila ponašanja na tržištima kapitala).

Svejedno, u času kada je IGH otišao u predstečajnu nagodbu (što se vidjelo godinu dana ranije, iz orbite, čak i lošim dalekozorom), OMF-ovi su se našli u situaciji da je obveznica odjednom nenaplativa. U instrumente osiguranja plaćanja ove obveznice naveden je u zalog i cijeli spektar raznih nekretnina, a koje su tijekom vremena, to sada znamo, redom završile kao privatna imovina aktualnog ministra Paladina. Na direktno pitanje zašto su prodali u bescjenje svoje potraživanje po osnovi obveznica, odgovor OMF-ova je vrlo proziran i neuvjerljiv, naime oni kažu kako Zakon koji regulira njihovo djelovanje izrijekom zabranjuje stjecanje nekretnina pa su stoga radije prodali obveznicu pod velikim diskontom nego da prekrše zakon. Znamo da je 54.5% obveznica ministar Paladina stekao za 200.000EUR kroz ortački ugovor sa Sergejem Gjadelkinom iako su se te obveznice u tome času nalazile u B2 kapitalu (kojeg naš Sergej, barem nominalno, nije mogao/smio kontrolirati pa je dobro pitanje koje bi se mogao upitati motivirani tužitelj; koju je točno polugu Sergej imao prema B2 kapitalu), a analogno tome za pretpostaviti je kako su i OMF-ovi prodali svoje obveznice sa sličnim diskontom. Pravu cijenu stjecanja mi ne znamo, a brojka od 30% koja se pojavljuje u Indexovom članku je bazirana na nekoj od internih valuacija jednog od fondova a koji se našao u javno dostupnom dokumentu; to nije jamstvo da je obveznica doista prodana za 30% nominale, prava istina je najvjerojatnije puno, puno gora za članove OMF-ova (ali spreman sam biti iznenađen :).

Taj gore navedeni alibi kojeg su OMF-ovi iskoristili je, gledajući povijesnu perspektivu, vrlo smiješan. Naime, OMF-ovi su stekli obveznicu koja je u svojoj pozadini imala “fail safe” zalog nekretnina; mislim da je validno pravno pitanje da li je u slučaju naplate svojeg potraživanja (iako je izrijekom zabranjeno u zakonu), osobito ako govorimo u kontekstu pažnje dobrog gospodara, bolje prodati obveznice za kikiriki (kao što su to učinili OMF-ovi) ili se naplatiti u značajno većem iznosu (ili u cijelosti, a možda i zaraditi) kroz prodaju nekretnina? Prateći tu izvrnutu logiku OMF-ova, svaki financijski papir koji kao osiguranje plaćanja u sebi sadrži nekretnine (što je ultimativno i univerzalno prihvaćeno sredstvo osiguranja) a koji bi mogao dovesti do situacija da OMF-ovi steknu nekretnine je za same OMF-ove nevjerojatno rizičan i neprihvatljiv instrument(!?).

Ali smiješni dio njihovog alibija je u biti ovaj; ako promatrate što je napravio ministar Paladina, nekretnine nisu uopće u njegovom vlasništvu nego se vode na Auctoru kao skrbniku čiji je posao unovčiti te nekretnine. Tko kaže da OMF-ovi nisu mogli napraviti apsolutno istu shemu i tako se pokušali naplatiti i pritom uopće ne prekršiti zakon (ili barem da daju dojam da su se trudili)? Iz imovinske kartice ministra Paladina znamo koliko te nekretnine i potraživanja vrijede danas, tako da su naši OMF-ovi i ovdje kolosalno pogriješili u svojim procjenama.

Problematični dio (što je ujedno i osnov šanse da se sva ta imovina i u međuvremenu stečeni prihod vrati u početno stanje), a koji se odnosi na ministra Paladina je činjenica da je on cijelo ovo vrijeme povezana osoba, a povezane osobe ne smiju glasati na skupštinama, uključivo i na skupštinama imatelja obveznica. Dobro je pitanje i zašto nije preispitan status Paladine obzirom da je moralo bit poznato kako je on potencijalno povezana osoba (povezanom osobom ga čini više elemenata, činjenica da je bio predsjednik uprave IGH, činjenica da je barem neko vrijeme bio i dioničar IGH, te naravno ortački ugovor koji je na svjetlo dana izronio tek kroz Indexovu istragu). U trenucima kada su se razvrgavale prethodne odluke o namirenju iz prodaje nekretnina (vidi Indexov članak), članovi skupštine imatelja obveznica su znali ili morali znati da postoji vjerojatnost da je Paladina povezana osoba. Još jedan proziran odgovor vjerojatno leži u činjenici da je na skupštini glasao kroz institut skrbničkog računa putem opunomoćenika pa su članovi skupštine mogli ustvrditi da ne znaju tko je stvarni vlasnik te da povezanosti nema (malo neuvjerljiv argument kod obveznice sa svega nekoliko vlasnika, ali bitno je da postoji barem minimalni osnov za “deniability”; bilo bi zanimljivo vidjeti zapisnike o glasanju i kako je skrbnik glasao i u čije sve ime, da li je glasanje bilo pojedinačno ili skupno jer i to ima konsekvence u potencijalnom sudskom postupku, kao i preispitati da li skrbnik ima zakonsku obvezu prijaviti ili odgovarati za glasanje povezanih osoba, što je u konkretnom slučaju morao znati).

Kako god okrenuli, promatrajući ovu cijelu krimi priču iz današnje perspektive, moramo odlučiti vjerujemo li OMF-ovima da su napravili detaljnu i savjesnu analizu koja je unatoč tome što upošljavaju najbolje analitičke umove, svejedno dovela do milijunskih gubitaka za članove (te da nisu svjesno sudjelovali u procesu dovođenja IGH u default), ili pak govorimo o cijelom kaskadnom nizu situacija u kojoj su OMF-ovi demonstrirali krajnji nemar i ne samo propustili zaštititi imovinu fonda nego možda čak i otvoreno pogodovali trećim stranama na štetu svojih članova (u ovome slučaju ministru Paladini kao krajnjem vlasniku obveznica). A ako je to tako, legitimno pitanje je koja je bila protučinidba i prema kome točno?

Obavezni mirovinski fondovi do 2014. godine uopće nisu imali zakonsku obvezu izvještavanja o svojim rezultatima, a do danas nije definiran ni obvezni raspon podataka koji bi se u takvom izvještaju morao naći (što je veliki propust HANFA-e), pa se kao rezultat izvještaji pojedinačnih fondova bitno razlikuju u opsegu, sadržaju ali i metodologiji (ili nedostatku iste). Transparentnost poslovanja OMF-ova je mala ili nikakva i u osnovi im moramo vjerovati na riječ da posluju savjesno i/ili uspješno. Ja pak smatram da im ne treba previše vjerovati i da sve treba preispitati jer o tome, ali doslovno, ovise naše mirovine.

I posljednje, negdje u nekom od komentara napisano je kako je ovih 12 milijuna samo kap u moru od 130 milijardi kuna i zašto se uzbuđujemo na tako minornom gubitku. Moj argument je apsolutno identičan, ovo doista je malena kapljica, no more se sastoji od puno kapljica poput ove i pitanje je koliko je ovakvih investicija bilo, kao i na kojim se sve razinama manipulira ili oštećuju članovi fonda; koliko još ima novopečenih bogataša poput Ivana Paladina, a koji su svoje male tax-free imperije stvorili o trošku članova mirovinskih fondova?. Uz malo sreće, ovo će biti kapljica koja će preliti čašu i natjerati regulatora HANFA-u da se ozbiljno pozabavi OMF-ovima, kao i zakonodavca da u nadolazećoj i neizbježnoj “reformi” mirovinskog sustava nepovratno ugradi mehanizme transparentnosti, odgovornosti i nužnosti vezanja nagrade za rezultate koji u ovom času nedostaju.

p.s. samo da bude totalno jasno, duboko vjerujem da je individualizirana štednja (kroz obavezne, dobrovoljne mirovinske fondove i na cijeli niz drugih načina) jedini mogući oblik mirovine koji jamči iole smislenu mirovinu, na državnu mirovinu I stupa nemojte previše računati (osobito ako ste mlađi), to što sam vrlo kritičan prema našim OMF-ovima ne znači da ne podržavam taj model (dapače)

Misao dana:
“A man approaching retirement called the retirement office to inquire about his pension. Afterward, he was asked if his wife worked. “She’s worked all her life making me happy”, he replied. “Yes sir, but has she earned money to receive her pension?” “When we got married we agreed on an arrangement”, he said. “I would earn the living, and she would make the living worthwhile”.

“Make the living worthwhile”…have we forgotten the very essence of that? Have we forgotten to live for someone else, that doing so IS what makes a living worthwhile?”