Mračni blog

O novoj desnici

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnim agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.

Politika Priroda i društvo

Gdje vlada griješi

Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).

Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.

S druge strane, nedostaje i jasni motivator za izlazak na izbore. Ma koliko lijepo zvučao poziv na ulice i želja da se raspišu izbori, prvo slijedeće pitanje bi moralo glasiti “I što onda?”. Upravo u tome “što onda?” sakriven je i najveći razlog zašto su prosvjedi relativno neuspješni. Kada bi građani imali jasnu i nedvosmislenu perspektivu što se očekuje, tko su ti koji će zauzeti vlast i riješiti problem, tada bi danas na ulicama bilo stotine tisuća ljudi. Oporba, koja čeka svoju izbornu priliku, nažalost nije uspjela dokazati da je dorasla situaciji i u kombinaciji u kojoj morate birati između dva jednako loša rješenja vjerojatno ćete se odlučiti za ono zlo koje poznajete.

S druge strane je Vlada, po meni (kao i mnogima drugima) ona u biti samo zauzima prostor i što je daleko bitnije vrijeme koje nam je svima skupa očajno potrebno da bi se suočili s nagomilanim i sada već neizdrživo velikim problemima. U bibliji postoji i grijeh koji opisuje tu situaciju i zove se “grijeh nečinjenja”. Mimo toga, Vlada ima nešto što oni pokušavaju neukom narodu prodati pod gospodarski program, no on se i dalje svodi na bjesomječno jurcanje premijerke širom zemlje i gomile besmislene demagogije koja je jedina propulzivna industrija u hrvata. Čak i ono malo aktivnosti koje se doista i provode, poput programa A+ i B+ (ili kako se već zovu ovaj tjedan) dizajnirani su da zahvate vrlo maleni i pažljivo selektirani komadić našeg gospodarstva, puno premalni da bi se desio bilo kakav smisleni oporavak. Milijarda ili dvije kuna plasmana u državi u kojoj ćemo samo ove godine imati desetak ili više milijardi kuna razlike između naplaćenog i onoga što se mora platiti nikakav program tog tipa neće riješiti, pa čak niti ublažiti.

Krizu u koju smo upali moramo riješiti brzim mjerama koje funkcioniraju jednako za apsolutno svaki gospodarski čimbenik u društvu, mjere koje su instant i počinju se primjenjivati odmah takod a ne gubimo vrijeme koje nemamo, te u konačnici one moraju biti pravedne na način da nijedan segment gospodarstva ne bude njime manje ili više zahvaćen. Nijedna od mjera koje vlada provodi ne udovoljava ovom opisu; umjesto toga ministri se rastrče i gase pojedinačne požre makar je očigledno da se buktinja malim vatrogasnim aparatom neće ugasiti.

Privilegij je vladajućih dok imaju stabilnu većinu u Saboru da biraju trenutak kada će izaći na izbore, no isto tako odgovornost je onih na vlasti da prepoznaju trenutak kada više ne mogu doprinjeti ovoj zemlji i možda je doista došlo vrijeme kada bi u Banskim dvorima morali početi intenzivno razmiljati o časnom uzmaku, ako je on više uopće moguć.

p.s. ovo je moja trideseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Today is the tomorrow you worried about yesterday.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Predsjednice, vrijeme je

Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.

Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.

Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.

p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.

Tags Večernji list