Categories
Business Hrana i piće Putovanja

manic monday… (3:06, Bangles, Greatest Hits, 1990)

Eto, danas je još jedan dan odluke i do kraja dana možda počnu, a možda i ne pregovori oko našeg pristupanja europskoj uniji. Čitam kako je Carla razočarana suradnjom, kako će možda dati pozitivno ili ublaženo mišljenje, kako austrija inzistira na hrvatskoj ali to nije rekla na glas (samo onako usput) i kako bi se na kraju lagano moglo dogoditi da Turska bude okidač hrvatskih pregovora.

Nekako mislim da od svega neće ponovno biti ništa, a ako bude to će biti barem na lokalnom planu veliki uspjeh naše vlade koja svoje uspjehe može prebrojati na prste jedne ruke drvosječe s dvadeset godina staža.

Preko vikenda sam boravio u Rovinju u posjetu najvećoj tvornici koja se bavi xxxxxx (cenzurirano) a kod kojih radim konzultantski posao vezan za kvalitetu krajnjeg proizvoda. Ne bavim se inače konzultantskim poslom no tijekom godina sam postao nekakav općepriznati stručnjak pa su me eto vrbovali i angažirali. Osim sjajnog vikenda obogaćenog kulinarskim iskustvima (gastronomski tip: restoran Porat na rivi u Rovinju, ekipa tamo poslužuje jadranske lignje umjesto onih umjetnih kalifornijskih i to je ooooogggggrrrroooooommmmmnnnnnnaaaaa razlika), te prekomjerne količine alkohola u cijelom nizu međusobno različitih proizvoda za koje bi nam iskustvo dosada moralo govoriti da ih se ne smije miješati.

Anyway, ne bih gornje niti spominjao nego sam naletio na site koji je jako simptomatičan. Naime, prva stvar koja je jako bitna kod kontrole kvalitete i općenito povećanju kvalitete u praktički bil kojem proizvodnom postupku je procesna kontrola. Procesna kontrola je postupak u kojem se na određenim mjestima u radnom procesu (a taj proces može biti bilo što, od proizvodnje pive, otirača za noge pa sve do tipično administrativnih procesa) mora raditi neko mjerenje. Ljudi, ponekad zbog neznanja i ignorancije, a vrlo često zbog lijenosti ili “što će to meni, ja već dvadeset godina…” (vidi gornji primjer drvosječe) politike mjerenja ignoriraju ili koriste vrlo odokativne metode. Ukratko, kada ja krenem ljude nagovarati na procesnu kontrolu što je preduvjet za poboljšanje kvalitete onda ih najčešće prvo izvrgenm cijelom nizu malih polumađioničarskih iluzija čiji je cilj da ih natjeram da više ni sami ne znaju što su vidjeli a što nisu.

Jedan od dobrih web siteova (a vjerojatno i najbolji koji sam vidio do sada) se nalazi ovdje. Na ovome sjajnom siteu možete naći više od pedesetak optičkih iluzija koje će vas natjerati na razmišljanje.

Misao dana:
We are tragedians, you see? We follow directions. There is no choice involved. The bad end unhappily, the good, unluckily. That is what tragedy means.

Share the post "manic monday… (3:06, Bangles, Greatest Hits, 1990)"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Literatura Muzika Ostalo Politika

ain’t that a kick in the head… (2:27, Robbie Williams, Swing When You’re Winning, 2001)

Idem sutra u Rovinj na dva dana (poslovno) pa se pripremam u uredu.

Slušam ove vijesti i čini se kako ćemo napokon krenuti u pregovore s EU, no ne zbog individualnih zasluga nego zbog strateškog interesa da se turska priključi europskoj zajednici. Ako pregovori počnu, vjerojatno će Ivo odmah promijeniti dio udžbenika kako bi se znalo tko je tome direktno zaslužan, no najtužnije je to što ćemo po tko zna koji put, ravno ispred nosa imati dokaz kako EU više treba nas nego mi nju, te kako je naše približavanje toj zajednici izraz njihove dobre ili loše volje.

U posljednjih nekoliko dana u saboru se raspravlja o reviziji pretvorbe i privatizacije, a moglo se čuti kako je 95% svih privatizacija bilo provedeno mimo zakona. Danas su HDZovci u verbalnom napadu (sa samo njima znanim razlozima) izišli s tezom kako privatizicija nije niti blizu nelegalna kako se mislilo (ili tako nekakva formulacija)? WTF?
Kuda to vodi? Gdje ti ljudi žive? Eto i Šuker je neki dan ustvrdio kako će u cijelosti zaustaviti rast vanjskog dugovanja, dok istovremeno ispadamo 118 na listi konkurentnosti svjetske banke (iza srbije, albanije i mnogih drugih zemalja od kojih za neke sigurno nikada niste ni čuli). Jedino zapošljavanje koje se događa je u državnoj upravi…

Na malo vedriju notu. Prije kojih desetak dana kupio sam si dugo traženi DVD Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi. Ovo je film koji je meni jako zanimljiv iz puno razloga, a jedan od njih je svakako taj što je snimljen u Zagrebu, točnije na obroncima Sljemena, a u njemu glume i mnogi hrvatski glumci (Livio Badurina, Tomislav Maretic, Mare Mlacnik, Srdjan Soric, Mladen Vasary, Zeljko Vukmirica, Branko Zavrsan, Ljubo Zecevic, Sven Medvesek, Vili Matula – ovo je bio copy&paste da ne bi mislili kako sam se pretrgao tražeći glumce).

Za one koji nisu znali R&G su dva lika koji se pojavljuju u Hamletu u času kada Hamletov stric šalje s dvora po njegova dva najbolja prijatelja kako bi došli i uvjerili se da li je Hamlet doista lud ili ne. Ova dva lika se pojavljuju u svega dvije-tri scene na po nekoliko sekundi i sasvim sigurno su vam dosada promakli. U ovome filmu, hamlet je pak sporedni lik koji se pojavljuje u dvije-tri scene i totalno je irelevantan za radnju samog filma. A film je baziran na predstvai Tom Stopparda koji je pak jedan od najpoznatijih dramaturga u engleskoj, sudjelovao je na drugim poznatim filmovima poput Brazil ili Sheapskpeare in love (ako Vas interesira detaljni popis možete ga naći ovdje).

Anyway, R&G je komedija apsurda i meni je iznimno smiješan od početka do kraja, i za razliku od same drame koju kada čitate imate i napisano koji lik govori koji tekst – u samome filmu do samoga kraja (pa ni onda) niste u stanju skužiti koji je koji. R&G su mrtvi je meni nepresušan izvor citata za moje emailove ali i blog.

Ako imate priliku (što je vrlo nevjerojatno) svakako pogledajte ovaj film i poginite od smijeha.

Misao dana:
Whatever became of the moment when one first knew about death? There must have been one. A moment. In childhood. When it first occured to you that you don’t go on forever. It must have been shattering, stamped into one’s memory. And yet, I can’t remember it.

Share the post "ain’t that a kick in the head… (2:27, Robbie Williams, Swing When You’re Winning, 2001)"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

it always comes as a surprise… (6:07, Pet Shop Boys, Bilingual, 1996)

Gledam danas vijesti i uočavam oprezni optimizam dragog nam premijera koji ipak očekuje napredak u razgovorima s EU, a odluka o čemu bi morala pasti u nedjelju nakon Carlinog posjeta Zagrebu u petak.

Famozni akcijski plan kojeg se često spominje po mojem mišljenju uopće ne postoji, jer da postoji tada bi u najboljoj tradiciji svih ostalih državnih tajni odavno bio objavljen na stranicama Nacionala ili Globusa. To što dosada nije uspio iscuriti govori samo o tome kako on postoji za EU potrebe te kako se povremene akcije, koje su potencijalno dirigirane direktno iz premijerovog kabineta samo maska u pokušaju da se odsimulira neka stvarna aktivnost na temu hvatanja Gotovine. Iskreno sumnjam da je Gotovina u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što se njegovi plakati nalaze na svakom ćošku, što ga se spominje praktički svakodnevno i sva je šansa da bi prije ili kasnije netko od lokalnih (a fala bogu svi znaju za nagradu koja bi uslijedila) iskoristio Gotovinu kako bi se domogao gotovine.

No jučer se provukla još jedna mala vijestica koja je prošla pomalo nezapaženo a to je da Hrvatska neće postati dijelom NATOa prije 2008 godine. Ovo me ne zabrinjava previše jer mi nije jasno što bi s ulaskom u NATO uopće postigli? Obzirom da su sve susjedne zemlje u NATOu ili na najboljem putu da to postanu, nije mi jasno od koga bi nas ta alijansa trebala braniti i zašto? Ne vidim da je to bilo što drugo nego NATOv mehanizam za regrutiranje naše vojske na poslovima sličnima onime u Afganistanu, a uskoro vjerojatno i u Iraku ili na nekom drugom, politički osjetljivom i opasnom području. Pristupanje NATOu ujedno znači i opremanje po njihovim standarima što pak uključuje i popis nekih dobavljača koji su takvu opremu u stanju isporučiti. Nije da sam neki ljubitelj ruske ili kineske tehnologije, no ne vidim razloga zašto ne bi i njihova oprema (u nedostatku vlastite) nama bila prihvatljiva. Ako bih mogao birati, bio bih protiv pristupa hrvatske NATOu jer ne vidim jasnog “benefita” niti razloga zašto bi pristupili tom savezu, osim da nam negdje u Briselu objese zastavu pa neka se viori, ionako je (ružna i) nerazumljiva, djelomično liči na nizozemsku, pa barem neka si prolaznici misle od kuda je ta zastava stigla.

Ako me pitate, nisam baš niti za EU, barem ne u ovome času jer su granice jedina stvar koja nas štiti od europske zajednice u koju tako jako hrlimo. Zamislite situaciju gdje nema granice između nas i njih? Kao prvo, stotine raznih predstavništava koje u ovome času ne služe ničemu drugome nego da se brinu za kojekakve uvoze i izvoze postale bi totalno nepotrebne jer EU znači slobodan protok ljudi i roba. Nakon toga, ima tu i cijeli niz nekih proizvodnih grana koje preživljavaju samo zato jer smo mi ovdje, a oni tamo preko granice (probajte se sjetiti samo priče o BATu koji podvijena repa ovih dana odlazi iz hrvatske – što je pak posebna tema, a koji je doslovce prvoga dana Slovenskog članstva u EU objavio kako svima u ljubljanskoj tvornici duhana daje nogu i gasi proizvodnju). Naši ljudi nadalje pojma nemaju kako su iznimno neproduktivni, i da u istoj jedinici vremena, na identičnoj opremi prosječni europljanin (pa makar on svog poslodavca koštao daleko više, iako mislim da je i to dobrim dijelom iluzija za domaće potrebe) proizvede daleko više. Ako mi ne vjerujete, pitajte bilo kojeg gastarbajtera kako se radi u njemačkoj i koja je razlika u radnome tempu tamo i ovdje, što tamo možete ili ne možete raditi na radnome mjestu, a što je dozvoljeno kod nas? Razlike će biti zastrašujuće i vjerovali to ili ne, nakon 300+ godina kapitalizma ova ekipa preko grane samo čeka da nas pojede za doručak, ne zato što im nismo simpatični ili zato što smo nesposobni, nego jednostavno zato što je život preko grane daleko suroviji nego što to izgleda, pa makar se dućani činili osvjetljenijima, zaposlenici veselijima a trava zelenijom.

Ukratko, NATO me ne zanima uopće (a imam i nekih vojno-industrijskih kompleksa iz ne tako davnog djetinjstva), a iako bih jednoga dana htio biti građanin EU nikako ne bih volio da to bude u ovome desetljeću (a kako stvari trenutno stoje nemam ni nekog pretjeranog razloga za brigu).

Misao dana:
Depression is merely anger without enthusiasm.

Share the post "it always comes as a surprise… (6:07, Pet Shop Boys, Bilingual, 1996)"

  • Facebook
  • X