Mračni blog

Danas je bio jedan od onih dana kada je trebalo ostati doma, ne dizati slušalicu i minimum vremena provesti izvan kreveta. Bilo je i puno lošijih dana, ali ovaj današnji me fakat rasturio na nekoliko međusobno različitih osnova.

Jutros sam onako usput napisao kako je za očekivati da dr. Ivo naleti do Dnevnika i ispriča kako bi svi mi skupa razumjeli što se desilo u Luxemburgu (btw. zašto je to bilo u Luxemburgu ako je britanija predsjedavajuća?). I što se babi snilo…

Iznimno sam uzrujan tvrdnjom kako je teži dio posla iza nas, jer taj “teži” dio posla je bio administrativno političke prirode i velikim je dijelom ovisio o vanjskim faktorima, što bi rekli “powers that be” i obzirom da je situacija bila kakva je bila, da je pritisak da se Turska pokrene i pristupi EUu velika vjerojatno je na nekim razinama trebalo napraviti neke ustupke i eto nas u pregovorima. Sorry, ali jednostavno nisam sklon povjerovati da je jučerašnji/noćašnji uspjeh stvar individualnog hrvatskog postignuća, nego splet okolnosti koje su, eto dovele do ovakvog razvoja događaja.

“Lakši” dio koji predstoji je borba za početnu poziciju u europskoj uniji i prijelazno razdoblje koje ćemo koristiti kako bi postigli njihovu razinu tržišne ekonomije. Tu sam jako uplašen, za potrebe diskusije možemo reći i prestravljen jer će pregovore voditi ekipa koja je izabrana po političkom ključu (ako smo sretni), rodbinskim i prijateljskim vezama (uglavnom), ekipa koja je tu radi neke protuusluge (pa i političke stranke je potrebno nekako financirati), no najviše se bojim ekipe iz državne uprave koja ne govori strane jezike, a do pozicije je došla isključivo zato jer je najduže tamo i nekako inercijom sustava, u pokušaju da ih se makne sa stvarno šljakerskih pozicija na kojima je potrebno raditi – dotične spodobe su unaprijedili na bezazlene polumanagerske pozicije (ili ekvivalent toga u državnoj upravi).

Upravo sada sam skužio kako se u terminima državne uprave nikada ne govori o managerima, jer oni valjda upravi ne trebaju – u državnoj upravi su pročelnici, pomoćnici i zamjenici (inače uvijek me fasciniralo da u takvim sustavima, postoji tendencija da se najbolji ili najzaslužniji radnici promoviraju na upravljačke pozicije, što mi nikako nije logično jer osoba koja je dobra u obavljanju nekog konkretnog posla vrlo je rijetko sposobna i za upravljačke zadatke – dobar novinar nije nužno dobar urednik, dobar kritičar nije nužno dobar pisac ili obrnuto, a šansa da je dobar kirurg ujedno i dobar upravitelj bolnice je doslovce minimalna).

Postoji jedna Dilbertova teorija koja kaže kako pojedince promoviraju do točke na kojoj mogu napraviti najmanje štete, a to su najčešće pozicije u upravi jer se pravi posao obavlja negdje tamo dolje, dok ovi gore samo imaju iluziju upravljanja i hvale se rezultatima ovih dolje. Nažalost, iako imamo brdo takvih na upravljačkim pozicijama, bojim se da ni baza iz koje su krenuli nije daleko bolja, dapače…

Kao što je rekao Predrag Raos na skupu potpore stojedinici “Strepite, strepite, srepite…”.

Misao dana:
My mother said there would be days like this, but she never said there would be so many.