Categories
Politika Priroda i društvo

Alternativni životi

Prije neki dan raspravljao sam u jednom društvu koje su to temeljne karakteristike politike i političara koji nas u ovome času vode. Kao prvo, ako malo bolje pogledate ključne ljude, svi oni koji su postojali prije dvadeset godina, a ako ih bilologija nije zaustavila u tome, i dalje su ovdje i očito dijele lekcije bez prestanka. “Kadrovska” politika političkih stranaka je vrlo monotona i u biti tkogod se ulovio neke pozicije inzistira na njoj do kraja. Kakva je šansa da jedan političar kategorije Šeksa dvadeset godina kasnije daje suvisli doprinos društvu je krajnje zanimljivo pitanje (iako je odgovor pomalo očekivan).

Druga temeljna karakteristika je da praktički nijedna osoba koju trenutno gledamo u Saboru ili u Vladi nikada nije radila u privatnom sektoru, svi oni od svojih samih početaka vezani su uz politiku ili poslove koje im je osigurala politika, tako da se s velikom sigurnošću može reći kako su apsolutno nesposobni preživjeti na otvorenom tržištu rada, a osobito ne zadržavajući pritom i životni stil kojeg su u posljednjih godina stekli i koji je uglavnom neproporcionalan s prihodima koje ostvaruju. Uzmimo primjerice Luku Bebića koji je na krajnje zanimljiv način relativno nedavno stekao ogromni stan u Zagrebu a kojeg po logici stvari, osim ako poput indijskog šamana ne živi samo od sunca i vode, nema čime platiti. Ili pak tko se sjeća bivšeg ministra Rončevića čija je plaća istovjetna rati kredita, i sada ne računajući tekuće sudske procese, postavlja se pitanje kako on ima namjeru otplaćivati rate kredita u času kada mu prestane saborski mandat, a što bi se trebalo dogoditi relativno brzo.

Ili primjerice naša premijerka, možete li nju danas zamisliti iza mikrofona hrvatskog radija (i plaće koja slijedi uz to), ili pak da svoju penziju dočekuje kao dežurna pravnica u nekoj instituciji? Njezin stambeni problem je riješen pa si barem time neće morati razbijati glavu. Isti principi vrijede i za ekipu iz oporbe, koji na apsolutni isti način nemaju sekunde radnog staža u privatnom sektoru nego su doslovce iz studentskih prebacili se u skupštinske ili saborske klupe. Kako onda možemo očekivati od takve ekipe koja nikada iza sebe nije ništa ostavila (osim eventualno pustoši) da na mudar i trezven način donosi odluke o budućnosti ove zemlje?

Veliki korektivni potencijal mogu donijeti birači, jer oni imaju jednom u četiri godine opciju da izaberu neke druge ljude i barem pokušaju u ovu našu močvaru smrdljivih političara unijeti promjenu. No, promatrajući reakcije koje se događaju nakon Splita (a očekujući što će se desiti u Zagrebu na dan kada ovo budete čitali), čini mi se kako se naši birači i dalje bave nekim davnim i prošlim vremenima i kako nismo u stanju shvatiti da se vremena mijenjaju i ono što je nekada bilo prihvatljivo danas više nije. Danas više nije prihvatljivo bacati kamenje na homoseksualce jednako kao što i prije petnaestak godina nije bilo prihvatljivo paliti nečiju imovinu. Ili kao što smo naučili prije pedesetak godina nema razloga zašto se Rosa Parks ne bi provozala autobusom na prednjem sjedalu, ili zašto žene ne bi smjele glasati, ili zašto su židovi ljudi poput nas, bez apsolutno ikakve razlike.

Nažalost, postoji veliki dio populacije koji se nije uspio prilagoditi zahtjevima novog vremena, baš kao što i naši političari nemaju alternativu, ne zato što mi nemamo alternativu nego oni; i jedni i drugi znaju da su u tom novom vremenu izgubljeni i u biti bezvrijedni pa se stoga grčevito drže onoga što misle da znaju i da funkcionira.

Hrvatska koju smo vidjeli na djelić sekunde prošle subote u biti samo je vrh sante leda koja je na trenutak probila površinu, a oni koji su bili zaduženi da nas odvedu u neka nova, bolja i naprednija vremena nisu u tome uspjeli i to ne zato što su probali pa nije išlo, nego i oni sami tamo ne žele ići. Hrvatska mora mijenjati ne samo svoje političare nego i temeljne vrijednosti na kojima ova država počiva. Bez te promjene neće biti napretka.

p.s. ovo je moja pedeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An honest politician is regarded as a sort of marvel, like a calf with five legs, and the news that one has appeared is commonly received with derision.

Categories
Gadgets

iPad2 i Zune

Nisam već dugo o gadgetima pa da se pohvalim s dvije friške akvizicije.

Nabavio sam si Apple iPad 2. Imam nekakav moratorij na Apple proizvode (iako ih imam nekoliko, uključivo i raritetnih primjeraka) no iPad je ušao u konkurenciju jer jako puno vremena provodim na putu, kojekakvim sastancima, konferencijama i edukacijama i iskustvo je pokazalo kako je blackberry premaleni za neke mass mailing opcije koje ja radim (do 300 dolaznih mailova dnevno) i definitivno premaleni za suvislo surfanje. Dakle za jedan sasvim solidni dio office posla iPad je sasvim ok. Testirao sam ga par dana, čak i usporedio sa Samsung Galaxy tabom i odabir je pao. Nabavio sam si 32gb 3G opciju, pokupovao nekolicinu aplikacija (između ostalog i keynote; ipad je super prezentacijski alat kada je grupa malena dvije-tri osobe).

Obzirom da sam se donekle osjećao loše zbog kupovine Apple proizvoda morao sam to nekako kontrirati i kako sam ionako bio odlučio kupiti dobri mp3 player nakon malo proučavanja odlučio sam kupiti Microsoft Zune. Zune koliko je meni poznato uopće nije u prodaji u našim krajevima i ne poznajem ama baš nikoga tko ga posjeduje. Pročitao sam niz recenzija i u biti recenzenti se redom slažu kako je Zune bolji uređaj od iPoda i jedina mu je mana što nije Apple. Može ga se sinhronizirati putem kabela ili wifi-ja, a korisničko sučelje je u najmanju ruku genijalno i nakon što sam ga upalio jasno mi je odakle je windows mobile 7 vukao uzore.
Kupio sam si 32gb Zune HD verziju koja može vrtiti i HD video i uređaj radi super a dosta je jeftiniji od iPoda. Svaka preporuka ako ste voljni investirati u uređaj koji nije mainstream.

Microsoft Zune HD

 

Categories
Priroda i društvo

Radikalna ideja

Ovih dana sam se dosta vozio po svijetu i promatrajući njemačke krovove došao sam do radikalne ideja kako spasiti zemlju. Ideja je iznimno jednostavna; moramo što prije pokrenuti što je više moguće proizvodnje koja donosi velike količine dodane vrijednosti. Znam da se odmah na prvo čitanje ideja ne čini radikalnom, a sasvim sigurno ne originalnom, no način na kojeg sam došao do ovog zaključka je totalno drugačiji od uobičajene političarsko-ekonomske kamarile.

Naime, temeljni problem naše ekonomije što je nekonkurentna, tj. štogod mi pokušali proizvesti to je u konačnici jednostavno preskupo da bi to itko kupovao uključivo i nas same. Razlog zašto je naš proizvod nekonkurentan je trošak njegove proizvodnje, a on je takav zbog toga što nam je cijela država neučinkovita (osim pojedinih dijelova, no o tome malo kasnije). Kada bi počeli proizvoditi proizvode koji imaju ogromnu dodanu vrijednost, tada bi bili u poziciji da te proizvode prodajemo po tržišnim cijenama, a neučinkovitost same proizvodnje i visoke troškove koje takva proizvodnja sa sobom nosi bi sakrili u krajnjoj cijeni proizvoda i tada bi u konačnici i dalje bili konkurentni, ali za razliku od naših inozemnih suparnika koji zarađuju ogromne količine novaca, mi bi jedva pokrivali nulu, no i to je prihvatljivo jer smo zaposlili ljude i plaće dolaze na vrijeme. Ukratko, neučinkovitost proizvodnje bi kompenzirali minimalnim profitima.

Evo i nekoliko primjera; promatrajući njemačke krovove primjetio sam kako su u posljednjih nekoliko godina sve više i više prekriveni solarnim kolektorima. Možemo mi svašta govoriti o njemačkoj, no činjenica je da ako postoji komparativna prednost to je onda da u hrvatskoj imamo sasvim sigurno više sunčanih dana nego bilo koji dio njemačke. Sunce radi besplatno (nažalost isto tako je i u njemačkoj što nam donekle ugrožava komparativnu prednost) i u biti mi bi struju mogli proizvoditi jeftinije nego nijemci. Mi na sreću nismo upali u zamku malih profita koje ostvarujete solarnim kolektorima i jedva da ima pokoji širom hrvatske (navodno je nedavno izdana druga takva dozvola, provjerite molim vas).

Ili primjerice voda, svi mi trošimo velike količine vode i nekako mi je totalno nejasno kako je moguće da primjerice INA ostvaruje ogromne profite prerađujući naftu koju skupo kupuje u inozemstvu, dok istovremeno veliki proizvođač izvorske i mineralne vode jedva da na kraju godine iskaže profit, osobito stoga što litra vode košta u Hrvatskoj jednako ili više nego litra benzina, a razlika je utolika što vam za proizvodnju vode treba komad cijevi, elektromotor s pumpom i nešto struje s prethodno spomenutog krova (ironije radi, vrijedi istaknuti kako je dobar dio naših izvora vode pronađen greškom jer su marljivi inženjeri INA-e u stvari tražili naftu).

Jedini segment države koji je po mom mišljenju učinkovit je državna uprava. 300 i više tisuća državnih činovnika iz dana u dan hrabro se bori s tisućama propisa, zakona, odluka i podzakonskih akata na temelju kojih poduzetnici i građani na dnevnoj bazi bombardiraju tu istu državnu upravu. Primjerice samo za stavljanje solarnog kolektora, državna uprava vam mora izdati, odobriti, pregledati i u razno raznim upravnim i ostalim postupcima osigurati više od pedesetak dokumenata. Koji je postupak da počnete crpiti vodu ne znam, no sigurno nije bitno jednostavniji.

Sada, kada to ovako posložimo dolazimo u biti do zaključka kako bi optimalno bilo izvoziti našu državnu upravu, no koliko god ona bila učinkovita, mala je potražnja za njom, osobito stoga što ona ne samo da ne proizvodi vrijednost nego ima sposobnost isisati konkurentnost iz drugih, no to je već jedna druga, jednako radikalna ideja.

p.s. ovo je moja pedeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
All great ideas are dangerous.