Categories
Politika

run like hell… (8:36, Pink Floyd, Pulse, 1995)

Porezna je poslala HTVu drugostupanjsko rješenje kojim ih se za šest mjeseci 2002 godine tereti za nekih 70mil kuna PDVa. Ovo je stupidna odluka iz jednostavnog razloga što je TV pretplata zakonom definirana pristojba (porez rekli bi zdravo seljački, nešto slično onih 30kn u zdravstvu), a ne naknada za obavljenu uslugu (ovo je bitna razlika jer ako plaćate uslugu onda možete ili ne morate birati hoćete li uslugu i koristiti, tj. možete se buniti ako kvaliteta usluge nije na očekivanoj ili dogovorenoj razini).
TV pretplata tj. pristojba je zakonom definirana kategorija koju moraju plaćati svi koji posjeduju tv ili radio prijemnik (ključna riječ je moraju iz čega se jasno vidi da ne postoji nikakva dobrovoljnost oko tog patriotskog čina). Dapače, iz tog iznosa koji prikuplja HTV dijelovi idu i za razvojoj ostalih medija i koječega drugoga (treba valjda pročitati zakon o tome).
To je nešto slično vodoprivrednim naknadama ili sličnim stvarima koje također imate na računima od kućnih režija a na koje se ne plaća PDV.

Procedura u ovome času postaje zabavna jer je drugostupanjsko rješenje izvršno, to znači da se dužniku (HTVu) daje 30 dana da plati navedeni dug. ako to ne učine, nakon što spis stigne do njihove ispostave porezne pokreće se ovršni postupak gdje im se šalje obavijest i još jedan poziv na plaćanje u roku od (mislim) 15 dana i potom ako ne bude uplate slijedi prisilna naplata.

Cijelo to vrijeme HTV ima pravo na tužbu upravnom sudu, no ta tužba ne odgađa izvršenje. Upravni sud u ovome času raspoređuje predmete iz 2002 godine (dakle sucima se sa hrpe papira predaju predmeti na obradu). Teoretska mogućnost je da se HTVu odobri šestomjesečni moratorij na plaćanje no on se daje uz uplatu dijela dugovanja. Možemo se naravno pouzdati u pravnu državu, no upravnom sudu objektivno treba nekoliko godina da predmet i riješi, a i kada ga riješi to se obično dešava na način da se predmet ponovno vraća u drugostupanjski postupak na rješavanje s nekakvim instrukcijama. Upravni sud rijetko ili nikada ne ulazi u sam predmet nego odlučuje o tome da li je postupak napravljen u skladu sa zakonom i da li ga rješenje slijedi; stoga se rijetko tko u upravnom postupku oslobađa “krivnje”.
Eventualni izlaz iz cijele priče je da po članku 17 općeg upravnog postupka tijelo koje je dalo rješenje (dakle porezna uprava, čitaj ministar financija) odgodi izvršenje do okončanja sudskog postupka, što je situacija koja se događa isključivo po političkoj liniji i ne koristi se za “smrtnike”.

Sve skupa sam napisao kako bih vam ilustrirao kako pojedini segmenti državne uprave rade iznimno efikasno, možda pomalo sporo ali ipak efikasno. Ministarstvo financija je kroz opći porezni zakon kreiralo kompletni paralelni sustav dijeljenja pravde u kojem (vjerovali vi to ili ne) odluke o “kazni” donose isti oni ljudi koji vas i tuže (ima jedna [turska] narodna na tu temu), pa stoga svaki argument kojeg bi mogli imati u nekom žalbenom postupku po definiciji pada u vodu jer će rijetko tko priznati da je nekoliko koraka ranije i pogriješio. Nadalje, porezna ne samo da tuži i sudi kroz istu osobu, nego i njihove odluke postaju izvršne prije nego što drugo neovisno tijelo (dakle sud) može reći svoj pravorijek o predmetu. Dakle, prvo vas strijeljaju a tek potom odlučuju o tome da li je to bilo OK ili se netko zeznuo u postupku (što obzirom na razinu edukacije, negativnu stopu motivacije koju ti ljudi imaju, te širokogrudnost u shvaćanju gramatike prilikom čitanja zakona).

U svijetu postoje sudovi koji se specijalizirano bave porezima (o kojima naši suci znaju malo ili ništa), no kod nas je kako bi država uopće funkcionirala ministarstvo financija prisvojilo dijeljenje “pravde” samo sebi. Iako sam i sam za pravnu i poreznu disciplinu, ne vidim kako možete korektno funkcionirati u okolini u kojoj porezna može unatoč svojim propustima raditi što god hoće, dok istovremeno vi svoju pravdu (npr. naplatu svojih računa) morate čekati godinama kroz neovisni pravosudni sustav.
Mislim da ako postoji mjesto u ovoj državi gdje se krše građanska prava to je definitivno ministarstvo financija.

Misao dana:
With sufficient thrust, pigs fly just fine. However, this is not necessarily a good idea. It is hard to be sure where they are going to land, and it could be dangerous sitting under them as they fly overhead.
Categories
Ostalo

tomorrow belongs to me… (3:06, Liza And Joel, Cabaret – Original Soundtrack, 1972)

Jutros me u uredu dočekao ogromni paket kojeg mi je poslao VIP, a u njemu se nalazi crvena deka i dva para cufastih crvenih čarapa (crvenih na rubu flouorescencije). Deka će biti sasvim OK, no u ovim čarapama me nitko neće vidjeti čak niti u situacijama životne pogibelji koja bi se eventualno mogla otkloniti nošenjem crvenih cufastih čarapa – moje boje su crna i bijela ako to dosada niste skužili (i u određenim uvjetima nijanse koje je moguće dobiti miješanjem ove dvije boje; no znanstveno rečeno crna i bijela nisu boje).

No da budem u cijelosti iskren, imam jednu t-shirt majcu koja je žućkaste boje (onakve safari žute boje) a na kojoj se nalazi “looney tunes crossing” znak; majca izaziva dosta pozornosti. Imam još jednu majcu koja mi je na “to_do” listi i nju možete pronaći na slijedećoj adresi. Kada slijedeće godine vidite lika s takvom majcom sva je šansa da sam to ja.

Krenuo sam nešto pisati o Neal Stephensonu (za razliku od Neil Gaimana kojeg spominjem i prečesto), no ostavila me inspiracija a i imam nešto posla koje moram obaviti (nešto jako, jako zabavno, totalno avangardno i gledajući s pozicije moje struke iznimno inventivno i hrabro). Tako da će priča o Neal Stephensonu malo pričekati.

Misao dana:
Growing old is mandatory, growing up is optional.
Categories
Putovanja

driving home for christmas… (4:05, Chris Rea, Do They Know Its Christmas, 1999)

Eto mene napokon kući. Prolazno vrijeme obzirom na snježne nepogode od Rijeke do tamo negdje Bosiljeva je u stvari vrlo dobro. Stao sam u Hotelu “Lovac” u Pazinu na večeru gdje sam pojeo polovicu telećeg bečkog odreska i jako, jako soggy pomfrija. Nije mi se baš dalo pisati blog dok sam čekao svog suputnika da pojede (a osim toga nisam imao niti itunes niti moj tagline library handy; ipak moram paziti na standarde) tako da sam poslao samo komentar iz Pazina. Nemogu Vam opisati koliko me fascinira BBerry i mogućnost da od bilo kuda i bilo kada čitam i pišem mailove ili surfam (koliko god to mučno bilo na monitoru 240×160 pixela).

Tamo negdje poslije Rijeke (a neposredno prije naplatnih kućica) tako je jako zapuhalo u jednome času da sam mislio da sam se sudario s nekim, a moj auto (koji je težak nekih solidnih tonu i pol) je bez problema promijenio traku unatoč mojem protivljenju. Negdje od prijevoja pa sve dublje u Gorski kotar počeo je padati snjeg i tek sam danas do kraja shvatio koliko sam dobro odlučio kupivši nove gume prije neki dan.

Posao sam obavio; ekipa koja me slušala doživjela je minijaturno religiozno iskustvo i mislim da su shvatili “errors of their ways”. Nisam zadovoljan rezultatima, no početni parametri su bili takvi da je i ovo što smo dobili super; no potencijal za napredak je velik.

Eto na HBOu počinje 4400.

Misao dana:
When I get real bored, I like to drive downtown and get a great parking spot, then sit in my car and count how many people ask me if I’m leaving.