Categories
Hrana i piće

Japansko – indijsko – danska hrana

Tijekom mog prošlotjednog posjeta Engleskoj posjetili smo dva restorana koja vrijedi spomenuti i na ovoj web stranici.

Prvu večer smo otišli u Japanski restoran, nisam neki autoritet za Japansku prehranu budući da je u Zagrebu nemam gdje upražnjavati osim u Kaptol centru za kojeg mi se čini kako se radi o razmjerno skupom restoranu koji odstupa od uobičajene prakse. Japanski restorani (koliko je moje netrenirano oko to do danas moglo zaključiti) se dijele na sushi restorane u kojima možete jesti sushi – a sushi je sirovo meso u kombinaciji s različitim prilozima (rižom, povrćem, algama) koje uzimate štapićima, namačete u neki od sjajnih umaka i potom jedete. Obzirom da se radi o 100% sirovom mesu, mnogi koje ja poznam smatraju jedenje sushija hrabrošću s kojom ja osobno nemam problema (na kraju krajeva, ja obožavam bifteke koji se još mrdaju na tanjuru :). Druga vrsta japanske kuhinje je situacija u kojoj sjednete ispred stola s grijanom pločom i na kojoj vam japanski kuhar ili kuharica obrok pripremaju ispred vas. Mi smo dakle odabrali ovu drugu opciju i odabrali neki shogunski slijed od osam jela koja su koštala nekih 30+ funti po osobi, a sve skupa smo zalijevali japanskim pivom koje nam neće ostati u predugom sjećanju niti zbog pretjerane kvalitete ali definitivno niti zbog toga što je bilo loše. Pivo je jednostavno bilo, ok – prosječno. Tipična japanska večera kreće s ražnjićima od piletine, salatom a potom i miso juhom, da bi kasnije pojeli komadiće bifteka, obaveznog lososa i škampe, a na kraju sve skupa završavamo prženim povrćem i potom desertom.
Svi japanski restorani u kojima sam do sada bio su mi sjajni jer kod njih nema kompromisa, dakle ili jedete sa štapićima ili ne jedete uopće. Iako sam u kineskim restoranima bio mnogo puta, uvijek se mogla dobiti vilica i nož; no ovdje to nije slučaj. Ako bilo tko od posulge shvati da vam štapići nisu prirođeni odmah priskoče upomoć s nizom savjeta, a ako niti to ne pomaže izvlači se iz džepa gumica i papirić s kojim štapići barem donekle mogu poslužiti kao štipaljka (kao prihvatljivi kompromis).

Japanska kuhinja je očigledno iznimno jednostavna, sve se svodi na nekoliko začina (sol, papar, rižino vino, soja sos, bijeli luk) i hrana se poslužuje jedna po jedna (dakle u pravilu ne jedete glavno jelo i tri priloga istovremeno) i to mi se jako dopada. Također, obzirom da kuhar u pravilu radi performance od svojeg kuhanja/pečenja jedete relativno malene obroke s pauzama tako da se možete solidno najesti a da istovremeno nakon izlaska iz restorana nemate problema s hodanjem (ili otpuštanjem remena).

Drugu večer smo krenuli u jedan od razvikanijih indijskih restorana izvan Birmighama u koji smo bili pozvani od jednog mog poznanika Danca, a sa sobom smo radi dobre mjere pozvali i jednog indijca koji inače trenutno živi u Dubaiju, a koji je trebao osigurati da se doista radi o autentičnoj indijskoj kuhinji. Iako bih sada rado nabrojao koja smo mi to indijska jela pojeli, nazivi baš kao i sastojci su mi bili totalno nepamtljivi. Krenuli smo s predjelom koje se sastoji od (čini mi se) kukuruzne tanke pogače, nešto donekle slično čipsu koji se umače u različite umake (recimo onaj od jogurta i peperminta mi je ostao u sjećanju kao osvježavajući, onda ima neki slatko kiselkasti i jedan ljuti). Nakon toga smo dobili glavno jelo koje se sastojalo od nekih 6-7 odvojenh jela u malenim zdjelicama i unutra su se sigurno nalazili komadići janjetine i piletine u različitim umacima s različitom razinom začinjenosti. Obzirom da nijedno od ponuđenih jela nije bilo ljuto, zatražili smo dodatak u obliku najljućeg jela koje se kuhar usudi napraviti bez da riskira tužbu i to smo dobili. Obožavam ljuta jela i dok je ovo jelo doista bilo pikantno, vrlo se dobro sjećam “piletine za hrabre” koju sam također u birminghamu naručio prije četiri godine i zbog koje sam nakon trećeg zalogaja poput rakete odjurio u wc isprati usta, potom popio dvije pive i najmanje jednu kolu i i dalje mi je u ustima ostao pržeći ljuti okus. Uz jelo, indijci poslužuju i svoju posebnu vrstu kruha/pogače koja naizgled liči na tjesto od pizza-e, no puno je slađe i mekše. Osobno obožavam ovaj kruh s bijelim lukom (to se zove nekako na slovo “p” ali sam zaboravio točan naziv).

Baš kao i za japanski restoran, žao mi je da u zagrebu nema više indijskih restorana jer sam siguran da bi bili pravi hit. Onaj jedini, na opatovini samo posjetio jednom i na jelovniku nisu imali praktički ništa tako da smo na kraju odustali (i sjećam se da je nekada davno bio jedan u Mlinovima, no opako sumnjičim da je to jedan te isti vlasnik).

I za kraj, još jedna kulinarska poslastica, naime besposleno surfajući internetom prije nekoliko dana naletio sam na Iskonovom web siteu na jedan recept koji ovome postu zatvara krug. Naime, naletio sam na recept za Frikadelle što je danski recept za jelo koje naizgled podsjeća na naše mljevene odreske, no postoji više recepata za Frikadelle i mislim da bi se kombiniranjem prvog i drugog recepta moglo skuhati nešto zabavno.

Misao dana:
Personally I stay away from natural foods. At my age I need all the preservatives I can get.

Share the post "Japansko – indijsko – danska hrana"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo Religija

O Uskrsu, grijesima i nečinjenju…

Htio bih podijeliti nekoliko zrnaca za razmišljanje na temu Uskrsa, grijeha i općenito razdoblju u kojem se nalazimo (dakle, osim ERPa, poreza, računala i politike imam ja štogod reći i na temu religije :).

Kao što sam to napisao na onom drugom blogu, Uskrs je razdoblje u kojem slavimo trenutak kada je Isus preuzevši grijehe svih nas bio osuđen na smrt na križu, te je (simbolično) na ovaj petak prošao križni put. Uskrs je praznik – blagdan boli, patnje i odricanja. Upravo iz ovih razloga mi nije totalno jasna ta tendencija spajanja praznika, produženih vikenda i općenito svih ostalih isprika za nerad – jer ako postoji nešto što bi morali napraviti tijekom uskršnjih praznika to je prionuti na posao žešće, jače i odlučnije – ili, kako sam to napisao, trebali bi odraditi još koji ekstra sat, ostati iza kraja radnog vremena i počistiti stol, pomoći čistaćici, izvaditi i završiti spis koji odlažemo već dugo vremena…

Upozorio bih i na razliku između kršćanstva i katoličanstva. Kršćani su ukratko svi koji u svojoj religiji koriste bibliju, no razlike između pojedinih “frakcija” nastaju oko i nakon Uskrsa kada su neki odlučili pratiti novi zavjet, a neki nisu (npr. židovi), neki prihvaćaju autoritet pape (rimokatolici), a neki ne (pravoslavci ili ortodoksni kršćani), neki se nalaze u sredini (primjerice grgokatolici koji priznaju papu ali slave euharistiju po istočnim, pravoslavnim obredima), a da ne kažemo kako postoje religije koje uredno koriste stari zavjet dok ne priznaju Uskrs ili novi zavjet (npr. Muslimani, koji pak Isusa smatraju prorokom).

Ne slave svi kršćani Uskrs jednako, ili čak na isti datum (razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara ili pak židovska pasha koja je u osnovi isti blagdan). Usput rečeno, evo korisni tidbit o Uskrsu; dan Uskrsa se računa na način da se uzme prva nedjelja nakon punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, osim, ako ne pada na isti dan kada i židovska pasha kada stvari naglo postaju kompliciranije.

Htio bih upozoriti i na često propuštenu rečenicu iz vjerovanja koja govori o grijesima i kaže “mišlju, rječju, djelom i propustom” i ovaj posljednjih grijeh je moj omiljeni, tako zvani grijeh nečinjenja – onoga što smo bili u mogućnosti učiniti a nismo. Razmislite malo o tome ovih dana, koliko ima stvari koje ste mogli napraviti a niste?

Važno je znati npr. da ne postoje crkveni zakoni koji reguliraju post i nemrs (to su dvije odvojene kategorije, jedna uključuje samo da jedete malo, a druga apsolutno ništa). Nejedenje mesa koje je trenutno na snazi nema baš s katoličke strane gledišta previše doticaja s npr. vegeterijancima? Kako vegeterijanci slave Uskrs ako nisu u mogućnosti sudjelovati u postu? Poanta je u žrtvi, dakle svjesnom odustajanju od nečega što Vam je drago; da li je to komad mesa ili čaša soka, kutija cigareta ili čokolada – sasvim je svejedno, no bitno je odreći se nečega – napraviti žrtvu (napraviti mali privatni uskrs). Ideju posta i nemrsa je plasirana u času kada je župnik, kao najpametniji u selu morao ljudima objasniti i dati jasne instrukcije što i kako raditi za vrijeme uskrsa i ne_jedenje mesa se čini kao kvalitetna instrukcija, no u današnje vrijeme ona nema više previše smisla, jer možda možete odustati od jedenja mesa, no meni su jednako drage i njoke u gorgonzoli i ne osjećam da sam napravio neki pretjerani napor odabirući jedno umjesto drugog. Danas gornje fore više ne prolaze, a osim toga znamo da župnik nije više najpametniji u selu, dapače, mogla bi se neka statistika navesti i u drugom smjeru.
Slični je nesporazum nastao i sa radnom nedjeljom; naime nigdje u bibliji ne piše da ne smijete raditi nedjeljom (pokažite mi taj redak)? Dapače, ono što je Isus jednom rekao (a taj redak vam mogu pokazati) je “Ako ti magarac padne u bunar u subotu, hoćeš li čekati nedjelju da ga izvadiš van?”. Mislim da nećete. Ono što piše u bibliji je da treba svetkovati dan gospodnji, a dan gospodnji u prenesenom smislu u kojem je biblija pisana može biti bilo koji dan, a to može biti i slobodni ponedjeljak.

Sretan Uskrs svima!

Misao dana:
Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.

Share the post "O Uskrsu, grijesima i nečinjenju…"

  • Facebook
  • X
Categories
Business eDržava Priroda i društvo

Idiot prayer 2 (epilogue)…

Prije nešto malo više od mjesec dana napisao sam tekst koji sam ironično nazvao Idiot prayer kroz koji sam odgovorio na komentar moje čitateljice kojoj je zasmetao moj stav o državnoj upravi, odnosno o mom postu koji je nastao neposredno ranije, a koji je govorio o mitu i korupciji u društvu odnosno činjenici da pojedine elemente mita i korupcije više nitko ne uzima za ozbiljno, nego ih dapače koristi kao legitimnu metodu da bi obavili posao. Mišljenja sam da je takav stav iznimno poguban jer na taj način gubimo kompas i sposobnost da razlikujemo dobro od zla.

Moja komentatorica se našla uvrijeđenom zbog mojeg stava o državnoj upravi budući da ona četiri godine nakon fakulteta nije uspjela naći posao te bi joj svaki posao, a osobito onaj u državnoj upravi dobro došao. Iziritiran takvim stavom napisao sam ljutiti tekst o tome što mislim o ljudima koji u četiri godine nisu uspjeli pronaći sebi odgovarajući posao; Idiot prayer se potom pretvorio u široko komentirani i citirani post po hrvatskom internetu.

Danas, tridesetak dana kasnije, dobio sam široki email jedne državne službenice a za koji smatram da je dovoljno važan da ga prenesem u cijelosti (names have been removed to protect the innocent i te fore):

Daklemmm, doma nisam imala kave pa sam došla malo ranije na posao i odmah napala automat. Stojim kraj njega, čekam, prolazi kolega od kojih 40 god., dobro jutro, dobro jutro, kako ste, baš je nešto oblačno, bla bla.. small talk.. pa kaže:

– Joooj, puna mi je kapa svega. Jooooj, baš bi nas mogli, uh, pustiti oko jedan u petak. Šta ti misliš? Podne i pol jedan, a?
– Nemam blage.

E sad, ono što sam naučila na ovom poslu je šutiti… I to jako dobro. Šutiti i po potrebi se praviti blesava. Da se razumijemo, ovo što ću napisati nije nikakva povreda službene dužnosti niti odavanje informacija. Ovo je samo moje viđenje stvari. Dakle, rekla sam da nemam pojma tko će koga i kada “puštati” u petak, ali ono što sam pomislila je:

– Err, šta nije danas srijeda? Radno vrijeme je do 3 i pol.. Šta je to u petak? Čega vam je puna kapa, kolega? Toga što ste po sili zakona već trebali ponovno biti na burzi rada, ali ste zbog inercije sustava još uvijek ovdje? Ali eto, ipak ste tu i pitate se da li će vas u petak ranije pustiti doma, IAKO katolički blagdan i nije neka isprika za ići ranije kući, IAKO je taj isti blagdan u nedjelju i IAKO ste vi zapravo ateist?

Ono što sam htjela reći je da me ne iznenađuje stav one cure koja je komentirala kako ju baš briga za sve i kako ona želi u državnu upravu.. I ako se dobro sjećam, dok sam čitala tvoje postove nisam nijednom pomislila da nisi u pravu, ali pomislila sam da ono što si joj rekao možda nema takav eho, jer dolazi od nekoga tko radi za sebe. Vjerojatno si ti za nju još samo jedan tiranin koji samo gleda kako da se dočepa auta, kuće, jahte, šta_ja_znam čega.. A ona je žrtva jer s diplomom ne može odmah naći posao gdje će pol radnog vremena čitati gloriju, ostalu polovicu podređenih nadzirati kako rade i za to primati neku uf-boli-glava plaću.

Radim s takvim ljudima. Nisu to samo, uvjetno rečeno, stariji ljudi koji će ovdje dočekati penziju. Takvi su i ovi koji su sa mnom došli. Naravno, postoje i iznimke: cura koja je prije dolaska u moj ured imala svakakva radna iskustva nije smatrala da je ispod časti slagati arhivu skupa sa mnom, iako je ona VSS, a ja sam SSS.. Ali je zato cura kojoj je ovo prvi posao i koja je jučer diplomirala okretala očima na (primjer) ispisivanje kuverti.. Šta je očekivala, da će je odmah smjestiti u ravnateljev ured? Ja to ne shvaćam.

Takve stvari ne kužim djelomično zbog toga što još nisam pokušala upisati nešto i studirati, ali šta je moguće da je istina ono što mi govore prijatelji? Naime, imala sam opciju studirati ono što me ne interesira na račun staraca i to iz sljedećih razloga: zbog papira i shvaćanja “Uči, sinko, uči.. Manje ćeš radit jednog dana”.. Druga opcija je bila naći posao i upisati ono što ja želim zbog učenja i općenito razvijanja sebe kao osobe, ali pomalo se pokunjim kada čujem kako je na fakultetima.. Dakle, je li moguće da su fakulteti tvornice fach idiota? Je li moguće da nikoga nije briga za to? Je li moguće da se dovoljno utopiti u masi i očekivati da će netko drugi poraditi na tebi umjesto tebe samog, a da ćeš ti kasnije samo mahati diplomom? Dobro, da se vratim malo natrag. Odabrala sam spomenutu opciju i evo me ovdje, na poslu.. I sad se ovdje s nostalgijom sjećam dana kada sam konobarila po 15 sati u smjeni.. Jer onda sam barem u 5 ujutro vidjela neki rezultat. Punu kasu, čisti šank i zadovoljnog šefa. To što je taj sasvim slučajno bio tzv. robovlasnik ne znači da su svi takvi. Bio je seronja. Ni prvi ni zadnji, jbg… Ali ono što me izluđuje je ovaj posao gdje sam postala dio mehanizma koji me iznenađuje iz dana u dan, već godinama.. A ne smijem ništa reći. Zapravo, smijem ali neću. Želim ovo završiti na način da mogu kad god mi zatreba tražiti preporuku od šefa, da mogu reći da sam dobila visoku ocjenu (iako, budimo iskreni, ista uglavnom ništa ne znači) i prema tome stimulaciju na plaći koju sam itekako zaslužila, da sam položila državni stručni ispit i bez da mi je netko “gledao kroz prste” (iako ni to puno ne znači, osim da neću po sili zakona dobiti otkaz) i da mogu nakon toga – ići dalje.. U nove radne pobjede :) bilo da se radi o faksu ili novom poslu.

S druge strane, malo je teže gledati da si svojim starcima jedno veliko razočaranje. Oni bi dali sve da doma imaju jednu takvu curu, koja je diplomirala i – “Jadnica već 4 godine traži posao i jao joj našoj djeci s ovakvom državom i čuvaj si, draga moja, posao u državnoj službi kao oko u glavi jer privatnici su grozni“, itd itd.. Dakle, ne znam što je mogla na faksu naučiti o poslu i/ili životu, Ali mogu samo zamisliti kakve stvari je pokupila doma. Mislim, imam takve starce.
Još samo nešto: Što se tiče friganih lignji i tartar umaka… Oh, it’s nothing like that! naime, nije tako glamurozno ;))

Sve što mogu reći/napisati na ovakav email je da ova djevojka treba biti zadovoljna, jer je unatoč svemu u mogućnosti mućnuti glavom, a biti slobodan nije jednostavno. One down 249.999 to go!

Share the post "Idiot prayer 2 (epilogue)…"

  • Facebook
  • X