Prije petnaestak godina odslušao sam na filozofskom fakultetu prvo predavanje koje je održao profesor Branko Despot pred novom generacijom filozofa. Ono što je tada rekao glasilo je otprilike ovako (ne nužno tim riječima, ali poantu sam nepogrešivo i doživotno upamtio):
“Ako mislite da ste pametni – niste. Ako mislite da ćete na ovome fakultetu postati pametniji – nećete, i bolje je da odmah odete kući. Ako mislite da ćete se nakon završetka ovog fakulteta zaposliti, tada se grdno varate i gubite svoje vrijeme. Danas vas je ovdje osamdesetak, na slijedećoj godini će vas biti upola manje, a diplomirati će samo dvoje – dva filozofa godišnje je potreba ove države za filozofima.“
Pišem to zato jer sam u cijelosti solidaran s ekipom koja se pobunila radi doista neprimjerenih uvjeta za upis djece branitelja. Ono što me smeta u cijeloj priči je ne samo činjenica da su temeljem kratkovidnog zakona pojedinci postali povlašteni ili privilegirani u odnosu na druge i to na mjestu na kojem bi samo sposobnost i znanje morali biti kriterij.
U onoj prošloj državi je vjerojatno patentiran cijeli sustav koji gura podobne (i poslušne) u odnosu na sposobne i čini se kako naši političari ne znaju ništa bolje od toga nego samo kopiraju stare i provjerene recepte. Kao što je to netko mudro primjetio danas na radiju 101, taman smo se riješili djece palih boraca i dobijamo nove, i što se mene tiče nije problem u tim ljudima, nego je problem u načinu na koji se oni pogoduju u odnosu na ostale. Kaže aktualni 101 da na nekim tehničkim fakultetima i medicini nedostaje studenata i tada mi je sinulo; što s privilegiranim studentima koji ulete na medicinu? OK, ako ne zadovoljavaju kriterije vjerojatno neće dovršiti studij (premda, imam real_life iskustava zbog kojih nisam toliko siguran), no sasvim će se sigurno infiltrirati kroz zdrastveni sustav u vidu različitih tehničara, medicinskih sestara i ostalog osoblja… I dok će teško nesposobni ekonomista ugroziti nečiji život (možda egzistenciju) ili nesposobni pravnik nečije pravu (u državnoj upravo smo na njih ionako navikli te ih u stvari i očekujemo) u medicini gdje se bave vašim životom i u kojem jedna pogrešno dozirana terapija može značiti razliku između života i smrti… Hmmm, o tome bi se dalo razmisliti i zabrinuti.
Ne bi li bilo bolje da smo recimo izglasali zakon koji će garantirati stipendiju svoj djeci branitelja koja se uspješno upišu na fakultet? Ne bi li to bilo primjerenije i korektnije prema svima? Nije li jedan od temeljnih problema to što praktički svatko u ovoj državi danas ima status branitelja ili invalida domovinskog rata? Status branitelja je roba koja je stradala u inflaciji kandidata.
p.s. i samo da se osvrnem na vrlom nam ministra Primorca koji se u jednom kratkom trenutku činio inteligentnim likom, no sve više smatram kako je to jedan “sleazy” lik na kojeg se možete poskliznuti – a on je danas rekao kako se očekuje odluka ustavnog suda; fora je u tome da je ovo druga godina na koju se upisuje po ovom zakonu i bilo je i ranije vremena za ustavni sud, nadalje, odluka se očekuje na jesen dok su prijemni ispiti bili jučer i danas i do jeseni kada će odluka pasti sve skupa će biti daleko prekasno i izvan fokusa javnosti (na što se, čini se, opako računa)
Misao dana:
You can lead a man up to the university, but you can’t make him think.
Kaže tako statistika da je daleko najaktivniji saborski zastupnik upravo onaj iz HSPa iliti Pero Kovačević koji se u posljednjih šest mjeseci kroz ukupno čini se 19 sjednica javio 652 puta. Ovo je zanimljiva informacija iz jednog drugog razloga, naime svojevremeno je daleko najaktivniji saborski zastupnik (i ujedno jedan od najcjenjenijih saborskih zastupnika) bio Tonči Tadić. Tadiću su čini se malo podrezali krila jer ga sada pažljivo sakrivaju (potencijalno zato jer je postao po popularnosti ugroza svome predsjedniku koji kako je sam rekao dlaku mijenja ali ćud ne), ili je pak Tadić postao naglo mudriji političar koji troši svoje resurse samo na one bitke u kojima actually može izvojevati koji bod. Čini mi se da je hiperaktivnost upravo HSPovih zastupnika diktirana i da nije nužno plod silnoga rada ili interesa pojedinog zastupnika.