Kaže autor ovog bloga kako si je dao truda i pobrojao sve ljude koje je Bog ubio u bibliji. Rezultat je impresivan: 2.038.344 čovjeka je stradalo od božje ruke, a sve to skupa stavite u odnos sa knjigom mormona gdje ima 19.577 mrtvih odnosno u Kuranu svega 4. Zaključak?
Na friško osamostaljeni bloger BezKomentara prozvao me i bacio mi ekvivalent rukavice u lice koji se među blogerima očigledno zove meme.
Ja asocijalan kakav jesam nisam ni skužio o čemu se radi (iako je nešto slično napravio i siniša prije nekoliko dana) sve dok me se eto nije direktno prozvalo. Google nudi nekoliko definicija za pojam meme. Osobito mi se svidjela slijedeća definicija:
an idea, project, statement or even a question that is posted by one blog and responded to by other blogs. Although the term encompasses much of the natural flow of communication in the Blogosphere, there are active bloggers and blog sites that are dedicated to the creation of memes on a regular basis
Konkretni meme koji je bačen na mene je muzičkog tipa, pa sam upogonio svoj itunes da pronađem 10 najslušanijih autora u mojoj prilično impozantnoj i totalno legalnoj iTunes biblioteci. Pa da krenemo redom;
Misao dana:
…”Have you got any soul?” a woman asks the next afternoon. That depends, I feel like saying; some days yes, some days no. A few days ago I was right out; now I’ve got loads, too much, more than I can handle. I wish I could spread it a bit more evenly, I want to tell her, get a better balance, but I can’t seem to get it sorted. I can see she wouldn’t be interested in my internal stock control problems though, so I simply point to where I keep the soul I have, right by the exit, just next to the blues.
Posjetio sam restoran steakhouse Fort Apache u subotu i odmah se devastirao u T-Bone odresku od 750gr nakon kojeg 24 sata nisam imao potrebu za jelom.
Kao prvo, na TVu su izreklamirali da se Fort Apache nalazi u Sv. Nedjelji što je totalno krivo, steakhouse se nalazi u Strmcu (istina je da su ova dva naselja jedno do drugoga, no ako ste poznavaoc lokalne geografije tada će vas instrukcija da se restoran nalazi u sv. nedjelji 
definitivno navesti na krivi trag).
Steakhouse je dakle napravljen u stilu divljeg zapada, ili barem u stilu u kojem mi mislimo da je divlji zapad izgledao. Prvo što je čudno je naziv Fort Apache, naime iskreno sumnjam da su se utvrde na zapadu nazivale po indijanskim plemenima (vidim da na wikipediji piše o nekom rezervatu koji se tako zove, isto tako vidim da postoji i film na tu temu a sve u vezi nekog masakra koji se tamo dogodio), a sasvim sigurno u unutrašnjosti saloona nisu vješali indijanske dreamcatchere. OK, unatoč ovom meni zbunjujućem nazivu, unutrašnjost je vrlo lijepo uređena, sve prepuno drveta, a barske stolice su zamijenjene donekle nezgrapnim sedlima. Restoran je prostran, stolovi nisu nagurani i na katu se nalazi i prekrasna terasa koja gleda prema strmcu (i lokalnom jezercu).
Moja sklonost prema krvavima komadima mesa je dobro poznata i još bolje dokumentirana na ovome blogu i moram priznati da je Fort Apache mjesto na koje ću se češće vraćati. Za one koji ne znaju, dobar steak mora biti mekan iznutra i sočan. To se postiže zrenjem mesa koje neko vrijeme (nakon tragičnog događaja za kravu) mora odstajati što na zraku, a što u različitim mirodijama. Ako izbjegnete fazu dozrijevanja mesa, a osobito ako izbjegnete potapanje mesa u začinima tada ste napravili zločin nad biftekom kojeg nema smisla opraštati (recimo talijani imaju tu nezgodnu taktiku da sirovi komad mesa bace na grill i onda to serviraju, a ja tada ne vidim bitne razlike između tog pečenja i đona moje cipele).
Optimalno pripremljeno meso je dakle odstajalo određeno vrijeme u različitim mirodijama i potom bačeno na grill. Prvo dobro zapečete obje strane komada mesa kako bi zatvorili mikropore na mesu i spriječili da sokovi iscure ili ispare, a potom krenete peći meso (ovo je osjetljiva stvar jer s jedne strane morate na velikoj temperaturi ispeči strane, a potom na manjoj vatri peči ostatak odreska). Odrezak idealno mora biti sirov u sredini, pomalo ružičast ali nikako pečen jer inače nije dobro i postane žilav i nejestiv. T-bone steak je iznimni problem zato što je debeo (1 inch thick), a osim toga ima i komad kosti zbog kojeg je teško dobro ispeći meso uz samu kost.
Nešto više o umjetnosti pripreme odrezaka možete pročitati u Butkovićevoj kolumni u Jutarnjem, iako se s autorom dosada nisam nikada složio, ovaj puta moram potpisati njegovu priču o restoranu steakhouseu Mu (Mu sam posjetio skupa s Arsenyevim prije nekoliko tjedana i točno dan prije nego što je izišla Butkovićeva kolumna, tako da na blogu do ovoga časa nisam spominjao Mu).
T-Bone kojeg sam dobio u Fort Apache je zadovoljio sve kriterije dobro pečenog komada mesa (kada kažem dobro onda mislim na ukusno pečenog, a ne prepečenog komada mesa), jedina zamjerka koju bih mogao udijeliti je što je došao relativno mlak što ukazuje da je u kuhinji odstajao malo prije isporuke na stol. Odrezak je došao skupa s malo pečenom ljutom paprikom (koju sam načeo ali ne i dovršio), ukusno pečenim i unaprijed raščetvorenim pečenim komadima krumpira u foliji s vrhnjem. Salatu smo preskočili, a greškom u logistici predjelo je stiglo istovremeno s glavnim jelom.
Inače, jelovnik je bogat različitim odrescima i hamburgerima, veliki je izbor priloga, a cijene su malo iznad prosječnih. Deserti su vrlo dobri i probali smo pitu od limete i kaubojsku pitu koju vam toplo preporučam. Sve u svemu, Fort Apache ima sve šanse postati primarno mjesto za dobar odrezak u ovoj i susjednim županijama i sasvim je izgledno da ću ga češće posjećivati (barem dok ne “potrošimo” jelovnik).
Misao dana:
“Then there is the beefsteak. They have it in Europe, but they don’t know how to cook it. Neither will they cut it right. It comes on the table in a small, round, pewter platter. It lies in the centre of this platter, in a bordering bed of grease-soaked potatoes; it is the size, shape, and thickness of a man’s hand with the thumb and fingers cut off. It is a little overdone, is rather dry, it tastes pretty insipidly, it rouses no enthusiasm. Imagine a poor exile contemplating that inert thing,” he sniffed scornfully; “and imagine an angel suddenly sweeping down out of a better land and setting before him a mighty porter-house steak an inch and a half thick, hot and sputtering from the griddle; dusted with fragrant pepper; enriched with little melting bits of butter of the most unimpeachable freshness and genuineness; the precious juices of the meat trickling out and joining the gravy, archipelagoed with mushrooms; a township or two of tender, yellowish fat gracing an outlying district of this ample county of beefsteak; the long white bone which divides the sirloin from the tenderloin still in its place; and imagine that the angel also adds a great cup of American home-made coffee, with the cream a-froth on top, some real butter, firm and yellow and fresh, some smoking hot biscuits, a plate of hot buckwheat cakes, with transparent syrup, could words describe the gratitude of this exile?â€
Mark Twain (1835-1910) expressing his disdain for European notions about preparing and serving a piece of meat. A Tramp Abroad