U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.
Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.
Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).
I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:
Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.
Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).
Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.
Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.
Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.
Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.
Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.
Misao dana:
We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.
