Categories
Priroda i društvo

Zrnca za razgovor

Evo još jedne u nizu tjednih inventura. Dobar dio prošloga tjedna sam proveo sređujući pollitiku i sustav ocjenjivanja i karme koji je sada dramatično moderniziran i čini mi se da su uglavnom riješene zamjerke na način kako je to dosada funkcioniralo. Najsretniji sam što sam uspio posložiti novi modul za moderiranje komentara koji umjesto da ukloni komentare s lošim (negativnim) ocjenama on iz teksta komentara miče samoglasnike (proces koji se inače zove disemvoweling).

  1. Prošla je još jedna Gospa i kako smo na to već navikli, s oltara su prštale političke poruke. Načelno, smatram kako je Crkva suviše veliki i previše bitni element naše zemlje da ne bi smjela donositi političke ocjene ili da bi je se smjelo ignorirati – no jednako tako, nekako si mislim da ljudi koji dođu na misu na jedan takav blagdan žele dobiti nekakav blagoslov, izmoliti koju molitvu i čuti nešto što će im pomoći u razmišljanju i prevladavanju problema koje ih muće. Diskusija o zakonu o ravnopravnosti spolova nije primjerena oltaru (ili barem ja tako mislim). Crkva ima niz svojih tijela, ima HBK, ima poslanice i još koješta i ako se već želi upuštati u političke igre onda neka to radi kroz takve mehanizme a ne preko oltara gdje joj je udarce malo teže uzvratiti (go down, fight like a man :)!
  2. Mesić kaže da će navodno cinkati Jezerinca zbog njegovih stavova. Šansa da njegov apel upali je gotovo nikakva, no ne treba zaboraviti kako je Jezerinac ipak dio vojne hijerarhije i ima nekakve odgovornosti i prema državi koja ga financira. Mesić polako ulazi u posljednju godinu svojeg predsjednikovanja i biti će zanimljivo vidjeti hooće li iskoristiti koji od mehanizama koji mu stoje na raspolaganju (ne samo prema Jezerincu nego i prema Vladi). Kladim se da neće, koegzistencija je previše ugodna.
  3. Kada već spominjemo Jezerinca, nije red da ne spomenemo i Efraim Zuroffa, lik se naime pobunio oko toga što je Milanović i njegova svita najavila posjet Bleiburgu (oko čega se podigla malena bura podijeljenih HDZovaca i HSPovaca s međusobno kontradiktornim mišljenjima). Kako god okrenuli, nije niti smije biti sporno kako je na Bleiburgu (odnosno križnom putu koji je uslijedio) baš kao i u Jasenovcu stradalo puno nedužnih ljudi. Tužno je to što, podijeljeni kakvi jesmo, jedan dio ekipe obilazi Bleiburg a izbjegava Jasenovac, a druga ekipa radi upravo obrnuto. Žrtva je žrtva je žrtva i Milanovićeva ideja (koja, uzgred rečeno, uopće nije osobito originalna niti je on prvi socijaldemokrat koji će tamo svratiti) je po meni više nego dobrodošla. Još kada bi i gore spomenuti očito ne_tako_prosvijetljen Josip Bozanić napravio s Jasenovcem – gdje bi nam bio kraj? Eh, i da ne zaboravim Zuroffa – dakle lik se bavi ganjanjem nacista (što obzirom na vremensku udaljenost od drugog svjetskog i nije jednostavan zadatak) i on se prečesto pojavljivao kao osoba koja primjećuje pojedine zabrinjavajuće događaje u Hrvatskoj – no ovaj puta ga je doista pretjerao i morao bi malo razmisliti o tome što je rekao.
  4. Čitam kako Polančec zapošljava 95 ljudi u svom ministarstvu. Državna uprava ima oko 260.000 zaposlenika i zasada nema niti najmanjih naznaka kako će se ta brojka smanjiti (iako, svi znamo to je jedan od zahtjeva EU). Tih 260.000 ljudi ima ugovoren rast plaća od 6+6+6% osim ako inflacija bdue veća od 5%. Sindikalci i umirovljenici nešto kao prijete s jesenskim aktivnostima, no oni uvijek prijete i onaj Krešimir Sever koliko god inteligentno izgledao – i dalje odaje dojam lošeg blefera. Biti će da je i njemu na pameti sindikalni BMW i/ili saborska pozicije u izglednijoj budućnosti baš kao i njegovom prethodniku koji je također duže vremena plijenio ekrane kada se spominjalo sindikate. Studenti i sindikati su (dosada) bili strah i trepet vlada širom svijete, no ne i kod nas, naši su postali (u Pink Floyd izričaju) comfortambly numb.
  5. Horvatinčić je krenuo s izgradnjom Cvjetnog prolaza (za kojeg nije baš totalno jasno kuda će prolaziti, tj. nekako si mislim da bi nešto moglo biti nazvano prolaz mora imati barem dva ulaza a zasada imamo samo jedan). Nekako su one udruge koje su se bavile tim problemom bile tihe, može biti da se točaju na moru ili im je jednostavno promakao taj događaj (ili su destimulirani da reagiraju, nikada ne znaš). Nothing but flowers.

Misao dana:
The Brain: Pinky, are you pondering what I’m pondering?
Pinky: I think so, Brain, but if they called them “sad meals” no one would buy them.

Categories
Politika Priroda i društvo

Demontiranje Slobodana Ljubičića

Google pretraga za Slobodan Ljubičić donosi pregršt zanimljivih rezultata i sasvim je sigurno da će se njegov lik&djelo razvlačiti po novinama još nekoliko dana dok se prašina ne slegne.

No, odlazak Ljubičića je više onako metaforički jer jednostavno nije moguće maknuti osobu s takve pozicije u tako kratkom roku. Tu je pitanje raznih odluka koje su donesene u njegovom mandatu, pitanje poslovanja holdinga do jučerašnjeg dana (što će se rješavati još mjesecima), a da i ne spominjem kako mreža suradnika i odnosa koje je ovaj izgradio sasvim sigurno s jučerašnjim danom nije nestala. Donekle je ispravno zaključiti kako je Ljubičić danas u skoro pa boljoj poziciji nego prekjučer jer zadržava gotovo iste privilegije i pristup vlasti ali bez javne pozicije i odgovornosti (koja barem nominalno) s takvom pozicijom dolazi. Trebalo bi malo analizirati na koliko je različitih pozicija Ljubičić imenovan, u koliko se nadzornih odbora i odbora nalazi i koliko će trajati demontiranje Ljubičića i da li uopće postoji interes da se tako nešto dogodi?

NEUspjeh demontaže Ljubičića velikim dijelom ovisi i o novom predsjedniku uprave holdinga koji se može nametnuti na tu poziciju autoritetom ili pak može glumiti gljivu kao što je to Vlasta Pavić svojevremeno radila na gradonačelničkoj fotelji. A ako smo već načeli nju (koja je također član uprave holdinga), vrijedi spomenuti ili barem malo pomisliti i na druge vrijedne ljude koji tamo rade a koje ova afera uopće nije zahvatila (a možda je trebala).

Meni je osobito skliska osoba bila Nenad Ivanković koji (ako malo bolje promotrite dokumente koji su izronili oko Rađenovića) je bio nazočan na gotovo svakom ako ne i na svim sastancima koji su se ticali Zagrebačkih cesta, a koji je (što profesionalno a što možda iz osobnog interesa) bio branitelj gore spomenutog u svim dosada načetim (ali ne i dovršenim) aferama.

Iako je nesumnjivo dobro da je Ljubičić barem formalnu maknut s njegove pozicije (što znači da se nekakav pritisak ipak još uvijek može postići), razlozi su mi pomalo prozirni za tako nešto i Klauški je u pravu kada se pita zašto baš sada? Koja je stvarna pozadina Ljubičićeve ostavke i da li je doista moguće da je jedan anonimni i ničime potkrijepljeni i još pritom stari dokument o Rađenoviću mogao proizvesti veći “politički i medijski” pritisak od famoznog Krašograda?

Pitam se stoga, da li smo se pomakli s mrtve točke ili samo imamo percepciju kretanja? Da li je Slobodan samo Pedro kojeg smo predugo čekali da počne visjeti, i ako je Pedro već izvisio (zbog javnog interesa) da li je u pozadini zbrinut? Hoće li ovo “smaknuće” svima nama ostati u gorkom sjećanju?

Eh, i samo da zabilježimo još jednu pobjedu interneta u dnevnoj politici, pa makar ta pobjeda nastala i auto golom.

Misao dana:
People who are rather more than six feet tall and nearly as broad across the shoulders often have uneventful journeys. People jump out at them from behind rocks then say things like, “Oh. Sorry. I thought you were someone else.”

Categories
Politika Priroda i društvo

Mediokriteti oko nas

Prije jedno dva-tri tjedna sam u istome danu imao dva bliska susreta s kolonom u kojoj se vozio naš vrli premijer. Kolona funkcionira na način da imate dva crna BMWa, jedan ide ispred a jedan iza srebrnog BMWa u kojem se vozi naš premijer. Likovi iz protkola koji voze te automobile voze kao luđaci, ne obazirući se previše na okolni promet ili na lokalna prometna pravila. Zauzimaju svojom vožnjom najmanje dvije trake i općenito tule s tim sirenama kao da nema sutra.

Prije desetak dana bio sam u Parizu i u neposrednoj blizini Eiffelovog tornja nalazi se i francusko ministarstvo obrane iz kojeg je izletila kolona samo naizgled slična onoj našoj premijerskoj, no unatoč tome što su im crvena i plava svjetla bila uključena, ekipa u VIP koloni je uredno stala na semaforu i čekala red sa svim ostalima (sličnu situaciju sam imao prilike vidjeti i prošle godine u americi, pa i na nekim drugim mjestima). A to me dovodi do tvrdnje koju mi je jedan političar svojevremeno izrekao, a koja kaže da u što se većoj rupi nalaziš to je drama oko protokola proporcionalno veća, pa stoga nije ni čudno da nisu Ivu Sanadera pustili sa Šolte na Sinjsku alku jer ovaj ne bi bio u centru pažnje. Po Ivičinim riječima, netko nije pročitao protokol kako treba pa stoga on nije počastio Sinj svojim dolaskom (makar su odredbe malo dvojbene i imamo dokumentiranu sličnu situaciju od prije nekoliko godina gdje problema bilo nije).

Jasno je da pozicija premijera, predsjednika države ili sabora nose sa sobom neki dignitet, no dramiti zbog toga je totalno licemjerno i uostalom pokazuje malograđansko shvaćanje svoje pozicije naših političara (što me podsjetilo na svojevremenu frku oko slikanja Ivice).

Jedan od problema koje mi imamo s našim političarima je to što oni svoju vladavinu baziraju na zapošljavanju mediokriteta koje lakše mogu kontrolirati jer im inače visi glava. Vrhunski ljudi uvijek zapošljavaju bolje od sebe, no mediokriteti radi kontrole zapošljavaju one gorje od sebe, i ako pogledamo naš vrh vlasti nema šanse fulati. U takvoj okolini, nije čudo da se moć koncentrira u rukama vrlo malog broja ljudi koji potom puno pažnje posvećuju tome kako im se nitko ne bi mogao približiti i kako bi osigurali svoju egzistenciju na dugi rok. Takva piramida vlasti prije ili kasnije se manifestira u bizarnostima s protokolom i osiguranju kao što to rade ovi naši vlastodršci.

Marko Perković Thompson

To je ujedno i drugi problem, jer imamo cijeli niz ljudi u samom vrhu politike (i na poziciji ali i oporbi) čija elementarna egzistencija ovisi o njihovoj poziciji u vlasti ili oporbi. Da pojedini ljudi/političari ne završe na
saborskim listama ili u samom vrhu vlasti (bile to državne ili lokalne instucije), oni doslovce nemaju alternativni izvor egzistencije koji bi im osigurao kakav-takav život (naravno, pod pretpostavkom da se tijekom svojeg vladanja nisu zbrinuli).

Politika koja trenutno vlada Hrvatskom, baš kao i političari, samo su derivat onoga što njihovi birači žele (i zaslužuju) i sve dotle dok živimo u prošlosti i svađamo se oko ustaša i partizana, oko toga tko je bio dobrovoljac/dragovoljac i što uopće čini dragovoljca; sve dotle dok nismo u stanju razmisliti o tome što ćemo jesti sutra i kako ćemo to zaraditi – sve dotle se ništa neće promijeniti.

Misao dana:
There is a better chance of seeing a camel pass through the eye of a needle than of seeing a really great man ‘discovered’ through an election.