Categories
Politika Priroda i društvo

Demontiranje Slobodana Ljubičića

Google pretraga za Slobodan Ljubičić donosi pregršt zanimljivih rezultata i sasvim je sigurno da će se njegov lik&djelo razvlačiti po novinama još nekoliko dana dok se prašina ne slegne.

No, odlazak Ljubičića je više onako metaforički jer jednostavno nije moguće maknuti osobu s takve pozicije u tako kratkom roku. Tu je pitanje raznih odluka koje su donesene u njegovom mandatu, pitanje poslovanja holdinga do jučerašnjeg dana (što će se rješavati još mjesecima), a da i ne spominjem kako mreža suradnika i odnosa koje je ovaj izgradio sasvim sigurno s jučerašnjim danom nije nestala. Donekle je ispravno zaključiti kako je Ljubičić danas u skoro pa boljoj poziciji nego prekjučer jer zadržava gotovo iste privilegije i pristup vlasti ali bez javne pozicije i odgovornosti (koja barem nominalno) s takvom pozicijom dolazi. Trebalo bi malo analizirati na koliko je različitih pozicija Ljubičić imenovan, u koliko se nadzornih odbora i odbora nalazi i koliko će trajati demontiranje Ljubičića i da li uopće postoji interes da se tako nešto dogodi?

NEUspjeh demontaže Ljubičića velikim dijelom ovisi i o novom predsjedniku uprave holdinga koji se može nametnuti na tu poziciju autoritetom ili pak može glumiti gljivu kao što je to Vlasta Pavić svojevremeno radila na gradonačelničkoj fotelji. A ako smo već načeli nju (koja je također član uprave holdinga), vrijedi spomenuti ili barem malo pomisliti i na druge vrijedne ljude koji tamo rade a koje ova afera uopće nije zahvatila (a možda je trebala).

Meni je osobito skliska osoba bila Nenad Ivanković koji (ako malo bolje promotrite dokumente koji su izronili oko Rađenovića) je bio nazočan na gotovo svakom ako ne i na svim sastancima koji su se ticali Zagrebačkih cesta, a koji je (što profesionalno a što možda iz osobnog interesa) bio branitelj gore spomenutog u svim dosada načetim (ali ne i dovršenim) aferama.

Iako je nesumnjivo dobro da je Ljubičić barem formalnu maknut s njegove pozicije (što znači da se nekakav pritisak ipak još uvijek može postići), razlozi su mi pomalo prozirni za tako nešto i Klauški je u pravu kada se pita zašto baš sada? Koja je stvarna pozadina Ljubičićeve ostavke i da li je doista moguće da je jedan anonimni i ničime potkrijepljeni i još pritom stari dokument o Rađenoviću mogao proizvesti veći “politički i medijski” pritisak od famoznog Krašograda?

Pitam se stoga, da li smo se pomakli s mrtve točke ili samo imamo percepciju kretanja? Da li je Slobodan samo Pedro kojeg smo predugo čekali da počne visjeti, i ako je Pedro već izvisio (zbog javnog interesa) da li je u pozadini zbrinut? Hoće li ovo “smaknuće” svima nama ostati u gorkom sjećanju?

Eh, i samo da zabilježimo još jednu pobjedu interneta u dnevnoj politici, pa makar ta pobjeda nastala i auto golom.

Misao dana:
People who are rather more than six feet tall and nearly as broad across the shoulders often have uneventful journeys. People jump out at them from behind rocks then say things like, “Oh. Sorry. I thought you were someone else.”

Categories
Politika Priroda i društvo

Mediokriteti oko nas

Prije jedno dva-tri tjedna sam u istome danu imao dva bliska susreta s kolonom u kojoj se vozio naš vrli premijer. Kolona funkcionira na način da imate dva crna BMWa, jedan ide ispred a jedan iza srebrnog BMWa u kojem se vozi naš premijer. Likovi iz protkola koji voze te automobile voze kao luđaci, ne obazirući se previše na okolni promet ili na lokalna prometna pravila. Zauzimaju svojom vožnjom najmanje dvije trake i općenito tule s tim sirenama kao da nema sutra.

Prije desetak dana bio sam u Parizu i u neposrednoj blizini Eiffelovog tornja nalazi se i francusko ministarstvo obrane iz kojeg je izletila kolona samo naizgled slična onoj našoj premijerskoj, no unatoč tome što su im crvena i plava svjetla bila uključena, ekipa u VIP koloni je uredno stala na semaforu i čekala red sa svim ostalima (sličnu situaciju sam imao prilike vidjeti i prošle godine u americi, pa i na nekim drugim mjestima). A to me dovodi do tvrdnje koju mi je jedan političar svojevremeno izrekao, a koja kaže da u što se većoj rupi nalaziš to je drama oko protokola proporcionalno veća, pa stoga nije ni čudno da nisu Ivu Sanadera pustili sa Šolte na Sinjsku alku jer ovaj ne bi bio u centru pažnje. Po Ivičinim riječima, netko nije pročitao protokol kako treba pa stoga on nije počastio Sinj svojim dolaskom (makar su odredbe malo dvojbene i imamo dokumentiranu sličnu situaciju od prije nekoliko godina gdje problema bilo nije).

Jasno je da pozicija premijera, predsjednika države ili sabora nose sa sobom neki dignitet, no dramiti zbog toga je totalno licemjerno i uostalom pokazuje malograđansko shvaćanje svoje pozicije naših političara (što me podsjetilo na svojevremenu frku oko slikanja Ivice).

Jedan od problema koje mi imamo s našim političarima je to što oni svoju vladavinu baziraju na zapošljavanju mediokriteta koje lakše mogu kontrolirati jer im inače visi glava. Vrhunski ljudi uvijek zapošljavaju bolje od sebe, no mediokriteti radi kontrole zapošljavaju one gorje od sebe, i ako pogledamo naš vrh vlasti nema šanse fulati. U takvoj okolini, nije čudo da se moć koncentrira u rukama vrlo malog broja ljudi koji potom puno pažnje posvećuju tome kako im se nitko ne bi mogao približiti i kako bi osigurali svoju egzistenciju na dugi rok. Takva piramida vlasti prije ili kasnije se manifestira u bizarnostima s protokolom i osiguranju kao što to rade ovi naši vlastodršci.

Marko Perković Thompson

To je ujedno i drugi problem, jer imamo cijeli niz ljudi u samom vrhu politike (i na poziciji ali i oporbi) čija elementarna egzistencija ovisi o njihovoj poziciji u vlasti ili oporbi. Da pojedini ljudi/političari ne završe na
saborskim listama ili u samom vrhu vlasti (bile to državne ili lokalne instucije), oni doslovce nemaju alternativni izvor egzistencije koji bi im osigurao kakav-takav život (naravno, pod pretpostavkom da se tijekom svojeg vladanja nisu zbrinuli).

Politika koja trenutno vlada Hrvatskom, baš kao i političari, samo su derivat onoga što njihovi birači žele (i zaslužuju) i sve dotle dok živimo u prošlosti i svađamo se oko ustaša i partizana, oko toga tko je bio dobrovoljac/dragovoljac i što uopće čini dragovoljca; sve dotle dok nismo u stanju razmisliti o tome što ćemo jesti sutra i kako ćemo to zaraditi – sve dotle se ništa neće promijeniti.

Misao dana:
There is a better chance of seeing a camel pass through the eye of a needle than of seeing a really great man ‘discovered’ through an election.

Categories
Blog Internet Priroda i društvo

O blogu, medijima i organizacijama

Nekoliko blogera/članova pollitike.com nakon mnogobrojnih dopisivanja odlučili su osnovati Hrvatsku blogersku organizaciju (sva sličnost s jednim drugim siteom je nadam se slučajna i privremena). Ideja o organizaciji čini mi se potječe (ili sam je barem ja prvi puta čuo) od Silverci-ja koji je o tome pisao (ne sjećam se da li na blogu, pollitici ili kroz komentare) sigurno prije godinu dana i više; a kada sam prošloga kolovoza bio u americi tamo sam vidio da imaju i sindikat blogera (zanimljiva ideja, ako ništa drugo). Čisto da začinim diskusiju i ponudim nekoliko novih pitanja eto napisao sam i ovaj tekst.

Ideja HBO-a je jednostavna i u osnovi hvalevrijedna, želja je da se okupe ljudi (blogeri) koji će svojim djelovanjem promicati blog kao formu izražavanja (sorry ako sam pojednostavio definiciju), te pokušati zaštititi one koji su zbog svojeg bloga imali problema. Nažalost, takvih ljudi imamo u ovome času i više nego što bi trebali. Ne postoji zakonska regulativa koja bi definirala niti ono što se događa na internetu, a kamoli ono što se događa na blogovima pa stoga nije niti čudo da se u različitim situacijama i država ponjela na različite načine prema “prekršiteljima”, a još je manje čudno da su i “prekršitelji” na različite načine odgovorili na zahtjeve koje su pred njih stavili sudovi i policija. Ekstremni primjeri su ovdje naravno novinar i bloger Željko Peratović koji je bio i uhićen, Damir Fintić s portala vukovarac.net, ili pak šibenski policajac Damir Horvatović koji je po navodima policije autor bloga “Šibenski konobar”.

Problema dakle ima i netko bi morao malo reda napraviti u cijeloj priči, i može biti da je blogerska organizacija dobra ideja.

Ovo nisu moje riječi ali ih u cijelosti razumijem i podržavam stav, problem (kojeg ja vidim) je u osnovi u tome što (a sada citiram vanjski izvor), :

Blogosfera se sastoji od milijuna malenih sfera razgovora i utjecaja, a one se sastoje od desetaka milijuna blogera. Totalno je suludo i pokazuje apsolutno nerazimijevanje blogosfere kako postoji neka vrst institucije s druge strane tradicionalnih medija. Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji “fair use” i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Ovaj konkretni citat nastao je prije nekoliko tjedana u situaciji kada se Associated Press a djelomično i New York Times odlučio naplaćivati citiranje svojih vijesti koje su uredno kopirane na desetke tisuća ako ne i milijune blogova širom svijeta. Dečki su tamo uredno kreirali cjenik i ispregovarali ga s jednom takvom blogerskom organizacijom koja po shvaćanju svih ostalih nema legitimitet predstavljati blogosferu. Ne kažem ja da je ovo situacija koja će se sutra dogoditi, no ako se kreira takva organizacija i ona dobije percipirani legitimitet blogosfere tada takva organizacija dolazi u poziciju pregovarati umjesto i u ime nas ostalih.

Uzmite primjer da EPH odluči prvo malo pisati o HBO-u te ga etablira kao legitimu organizaciju koja predstavlja blogere, a potom, uzevši primjer AP-a i NYT-a odluči napraviti cjenik za korištenje njihovih siteova kao izvora informacija o kojima blogeri pišu.

Promatrajući situaciju na pollitici na kojoj doista pišu mnogi s međusobno različitih pozicija (mladi i stari, lijevi i desni, ateisti i vjernici, političari i anonimci, školovani i neškolovani) pitam se koji je to zajednički interes koji ih može povezati sve u jedno? Naravno, tu je diskusija o politici no i u nju nastupaju s međusobno različitih pozicijai s različitim ciljevima i mjerilima uspjeha, ali ako želite okupiti svu tu ekipu na jednu hrpu i želite ih fokusirati u jednome smjeru? Koji bi to smjer bio i da li bi on bio uzak i specifičan ili vrlo širok i razvodnjen do te mjere da se od njega ne bi mogla očekivati nikakva konkretna akcija?

Naravno, tu je pitanje i zone interesa i utjecaja. Malo je nejasno i što je to blog i blogeri? Što sve možemo proglasiti blogom i pod kojim uvjetima? Da li (primjerice) članovi koji pišu na pollitici (koja je grupni blog) zadovoljavaju kriterij da su blogeri (budući da mnogi nemaju samostalni blog, a sasvim je očito da neki ne razlikuju blog od foruma)? Da li je blog novinarska forma i zašto?

Blogovi i blogeri rijetko kada donose novosti jer ljudi koji ih pišu (najčešće) nisu novinari nego jednostavno ljudi koji su odlučili nešto napisati za svoju dušu. Oni su eksperti u svojim poljima djelovanja (barem eksperti u komparaciji s prosječnim novinarom) i ono što oni mogu napraviti je sinteza i analiza onoga o čemu novinari pišu – primjerice, spojiti dvije-tri naočigled nepovezane vijesti i ponuditi nit koja ih povezuje ili ponuditi alternativni pogled na istu stvar. O odnosu medija i novinarstva s građanskim novinarstvom koje nastaje kao efekt dostupnosti i lakoće objavljivanja na internetu pisao je Dan Gillmore u knjizi “We – the media” (što bi moralo biti ozbiljno i obavezno čitanje za one koji se imaju namjeru baviti tom tematikom).

Eto, to bi ukratko bilo nekoliko mojih pitanja (i pogleda) na cijelu situaciju a o kojima vrijedi razmisliti. Ponavljam još jednom da nemam ništa protiv HBO-a (niti filmskog kanala niti hrvatske blogerske organizacije), no jednostavno ne vidim prostor u kojem ona može efikasno i fokusirano djelovati i donijeti neku dodanu vrijednost hrvatskoj blogosferi pa samim time i internetu.

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.