Categories
Politika Priroda i društvo

Nije baš svako kretanje akcija

‘Ako se ponovi kriza poput one u jesen 2008, naše mogućnosti obrane daleko su manje. Potrošili smo sve mehanizme i rezerve koje smo imali i moramo priznati sebi da smo prošli mnogo bolje nego što se itko mogao nadati’, rekao je Željko Rohatinski, guverner HNB-a obraćajući se prisutnima na 19. konferenciji Zagrebačke burze u Splitu. (tportal)

Nisam već dugo drobio na temu ekonomije pa eto, posložilo se nekoliko događaja koji su mi taman razvezali jezik. Rohatinski je jučer govorio o krizi. Ono što je on otprilike rekao je to da je HNB u proteklim godinama pokušavajući obuzdati pretjerani unos gotovine u državu banke natjerao na velike rezerve. Taj potez je povećavao hrvatima cijenu kapitala, no u času kada je pukla kriza imali smo padobran u obliku velikih bankovnih rezervi čijim je otpuštanjem održana koliko-tolika likvidnost sustava. S druge strane, zbog pretjerane osjetljivosti državnog proračuna na fluktuacije u zemlji, osobito na potrošnju koja je dramatično pala (od uvoza pa na dalje) – država je u stvari ta koja je “posaugala” sve novce na tržištu te je financiranje banaka prema stanovništvu i poduzetnicima praktički stalo (ne baš, ali otprilike). Problem je u tome što je rohatinski svoje karte ispucao i sada očajnički za stolom pogledava druge igrače sve se nadajući da će netko nastaviti njegov niz. Nekako si mislim da je neshvaćen i usamljen.

Ako malo bolje razmislite, i imajući u vidu što HNB može napraviti, ono što se desilo je da je HNB svojim mjerama kupio državi vrijeme, a što je država morala iskoristiti da sredi svoje financije (a pritom osobito mislimo na potrošnju države). Naravno, i država je imala svoj set problema, počevši od neočekivano visokog pada proračunskih prihoda, akutnog problema državne potrošnje pa do odlaska prethodnog premijera u samom središtu krize. Novo/staro vodstvo ne pokazuje neke osobite znakove razumijevanja problema i čini se da maksimalno pokušavaju iskoristiti vrijeme koje im je Rohatinski kupio ali bez osobitog cilja ili barem ne metode kojom će nastaviti gore spomenuti pobjednički niz. U tom smislu i jučerašnje upozorenje Lovrinčevića koje ukratko kaže kako financijskih rezervi ima za još nekih 5 mjeseci što (vidi čuda) se poklapa baš s krajem predsjedničkih izbora.

Obol cijeloj stvari će dati i Milan Bandić koji je također očito zatečen krizom u koju smo uletili pa je tako Zagrebačka blagajna praznija za nekih 600mil kuna. Kako se to moglo desiti, nitko pojma nema, no to po svoj prilici neće biti Bandićev problem jer on želi svoje gradonačelničke uspjehe preslikati u predsjedničke dvore.

Kada već govorimo o neodgovornoj državi, spomenuo bih još dva detalja. Unatoč početnim skepsama oko Jadranke Kosor, ono što se posljednjih dana pokazuje (ili barem meni to tako izgleda) je to da se žena pokazuje kao sasvim solidni komunikator. Prodala nam je uspješno priču o Slovencima, s nekoliko sjajnih izjava je pokopala već potkopanu oporbu i u stvari njoj stvari idu sjajno. Problem je što hoda po nasapunanoj dasci koja će prije ili završiti, a proždrljiva svjetina dolje čeka i pjeni (iako ne osobito organizirano) već mjesecima. Kritična masa nije ovdje ali smo blizu. Da bi spriječila neminovno, Jadranka je očito gurnula Pedra u liku i djelu Berislava Rončevića. Čini se kako će Bero biti prvi predan svjetini, a sve valjda u nadi da će glad malo splasnuti. Mislim da je Berislav Rončević samo još jedna od antikriznih mjera za dobijanje na vremenu, no isto tako je to i važna paradigma u našem društvu koja se s ovim primjerom pomiče. Ovo je prvi puta da ministar odlazi na optuženičku klupu i ako smo u stanju optužiti (bivšeg) ministra obrane tko je onda siguran u svoju poziciju? Nije to niti tako loše, makar je sam potez u svojoj biti neiskren i krajnje sebičan.

Dolazimo u doba državnog proračuna i opet ćemo gledati bijesnog Šukera po TV ekranima. Unatoč očiglednome, prijedlog proračuna će biti na liniji ovogodišnjeg (valjda posljednje verzije) makar očekujemo daljnji pad gospodarstva, a savjet gore navedenog Rohatinskog je štednja. Očito će i ovi proračuni biti zamišljeni s rebalansom na pameti, a što će se morati rješavati tamo negdje kada istekne petomjesečni rok kojeg spominje Lovrinčević a što (možda) više i neće biti problem ove vlade.

I da se vratimo na Rohatinskog, iako su motivi bili sasvim sporedni, Rohatinski se pokazao u posljednjih godinu dana kao jedini igrač u ovoj državi s kakvim-takvim kartama. No njegov pobjednički niz je na izmaku i on će pokupiti svoje žetone i otići; statistika radi protiv njega i tu nema pomoći. Nitko ne očekuje da će Šuker ili Jadranka izvući asa iz rukava (jer je Rohatinski aseve do sada već potrošio) i svi se pitaju što je dalje.

Koja je vaaš exit strategija?

Misao dana:
I have all the money I’ll ever need – if I die by 4:00 p.m. today.

Categories
Priroda i društvo

Vukovarski bloger u dužničkom ropstvu bivšeg gradonačelnika

Odete li na Google i pokušate li na internetu potražiti gdje se to webmastere i blogere zatvara, vrlo brzo zaključit ćete da jedini odgovori dolaze iz zemalja poput Irana, Rusije, Azerbajdžana, Sirije, Jordana, Vijetnama ili Tajlanda. Ukratko, to je popis osumnjičenih zemalja o kojima često slušamo u kontekstu slobode medija ili ljudskih prava. S krajem ovoga mjeseca i Hrvatska će ući u to sramotno društvo jer se 27. listopada Damir Fintić, inače malo poznat i u stvari samo jedan od tisuća Vukovaraca, mora prijaviti na izdržavanje zatvorske kazne.

Iako je opće poznato da su zatvori prepuni “nedužnih” ljudi, za Fintića u stvari znamo da jest nedužan, jer je njegov krimen koji ga je na kraju odveo u zatvor to što je kreirao web-stranicu vukovarac.net, na kojoj je nesmotreni i anonimni kritičar svojedobno optužio tadašnjega gradonačelnika Vukovara i saborskog zastupnika HDZ-a Vladimira Štengla.

Tužakanje – obiteljski biznis

Vladimir Štengl i inače je poznat po tome da često tuži novinare – tužakanje za klevetu pretvorio je u svojevrsni obiteljski biznis. Kombinacija malene vukovarske sredine, sjajne odvjetničke ekipe i lokalnog pravosuđa osigurala je Štenglu i njegovoj obitelji sasvim solidne i pritom potpuno neoporezive prihode na temelju navodno pretrpljenih duševnih boli.

Verbalni delikt ili kriminalna kategorizacija klevete u našem zakonodavstvu proizlazi još iz prošlog sustava, kad su se takve odredbe koristile za zaštitu javnih figura i uklanjanje nepoćudnih osoba iz javnog života. Naravno, i moderno pravo poznaje pravo zaštite pojedinaca od klevete, no vrlo je teško odrediti jasnu i čistu granicu između toga gdje prestaje sloboda govora ili, jednostavnije rečeno, pravo na kritiku, a gdje počinje kleveta. Kleveta je osobito osjetljivo pitanje kad govorimo o javnim osobama, a osobito osjetljiva skupina – ili skupina u kojoj bi, po mom mišljenju, pojam klevete morao biti osobito uzak – jesu oni javni djelatnici koji su na svoju funkciju došli putem izbora. Dobar primjer takve osobe trebao bi biti upravo spomenuti Vladimir Štengl, koji očito loše podnosi vlastito ime u novinama, ali i na web-stranicama. Damir Fintić vlasnik je web-stranice na kojoj se našao sporni komentar i na njega se okomila odvjetnička elita.

Sam je Fintić djelomice kriv za situaciju u kojoj se našao. Kao prvo, imao je hrabrosti kreirati javni medij, web-stranicu na kojoj su Vukovarci mogli saznati nešto o svome gradu, bez obzira na to žive li u njemu, ili su u njemu živjeli ili se u njega žele vratiti.

Basnoslovne duševne boli

U času kad su se pojavile prve kaznene prijave, Fintić je napravio prvu i stratešku pogrešku naivno vjerujući da će ga zakon i pravda putem suda zaštititi od neproporcionalnog bijesa navodno oklevetane osobe. Kao krajnja konsekvenca, Fintić je osuđen za kazneno djelo klevete i na zatvorsku kaznu, što je poslije pretvoreno u novčanu kaznu. No, Štengl nije zastao na kaznenom djelu nego je kroz građansku parnicu odlučio naplatiti i sve duševne boli koje mu je vukovarac.net priuštio. Navodno, riječ je o tristotinjak tisuća kuna boli, što za samog bivšeg gradonačelnika, što za njegovu bolom shrvanu obitelj.

Ako dosad niste suosjećali s Fintićem, onda je ovo trenutak da o tome razmislite. Pogledajte, recimo, na internetu koliko su se naplaćivale duševne boli u neusporedivo eksponiranijim medijima i vrlo brzo doći ćete do zaključka: ili je web-site vukovarac.net jako utjecajan medij ili su boli obitelji Štengl doista goleme. Pokušajte to staviti u perspektivu, jer niti su Štengl i njegova obitelj imali osobite financijske štete od samog anonim-nog komentara na web-stranici, niti su im zato bila ugrožena radna mjesta u javnoj upravi, a – budimo realni – niti im je ugled osobito pao zbog tog komentara. U stvari, sami su Štenglovi učinili više za promociju lošega glasa o sebi neprekidnim i neumornim gonjenjem novinara i webmastera, nego što su ti napisi sami njima naštetili. No, priskrbili su si i značajnu materijalnu korist, pa je odnos uloženog i dobivenog tu negdje.

Damir Fintić je čovjek koji ima obitelj i zarađuje neto plaću od oko 3000 kuna. Ovrhe nad plaćom oduzimaju mu trećinu tog iznosa na ime naknade štete. S preostalih 2000 kuna on mora prehraniti obitelj, malodobno dijete i financijskom alkemijom to rastegnuti do kraja mjeseca.

Legalno ropstvo

Istovremeno, mjesečna zatezna kamata koja se obračunava na iznos dosuđene odštete veća je od iznosa koji mu sud oduzima od plaće, pa će Damir Fintić (ako ne nađe daleko bolje plaćen posao) cijeli život odrađivati za Vladimira Štengla. U normalnim zemljama to je ujedno definicija “dužničkog ropstva”, no ovdje, kao što vidimo iz konkretnog primjera, to je sasvim legalno – uz malo pravnog manevriranja, patronat države i represiju sudbenog aparata moguće je imati vlastitog roba. Nije, dakle, problematičan samo iznos odštete koju treba platiti u apsolutnom iznosu u odnosu na štetu koja je eventualno počinjena nego i iznos odštete u odnosu na Fintićevu mogućnost da tu odštetu (podsjetimo, za zločin koji nije počinio) plati tijekom života.

Kazna zatvora

Nije stoga čudno da je Damir Fintić odlučio otići u zatvor na 20 dana. Tehnički gledano, ne mora on iza rešetaka, no da bi izbjegao zatvor, mora platiti novčanu kaznu koja je nastala kao zamjena za kaznu zatvora. On tu kaznu nema odakle platiti jer mu je Vladimir Štengl ovršio plaću pa novca jednostavno nema, te je država Hrvat-ska, ovaj put po sasvim drugoj osnovi, odlučila da će zbog njegove nemogućnosti da to plati velikodušno zamijeniti novča-nu kaznu kaznom zatvora; tako da je Damir Fintić na kraju završio tamo odakle je i krenuo (i što je zakonodavac u stvari htio spriječiti).

Teško će biti jednome strancu, primjerice članu Europske komisije, ili sucu za ljudska prava objasniti tijek događaja koji će Fintića smjestiti u zatvor; osobito ako znamo da po odluci tog istog suda (a koja proizlazi iz članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, čiji je i Hrvatska potpisnik) postoje vrlo jasna ograničenja prema situacijama u kojima se kleveta može dosuditi i time u stvari uskratiti pravo na slobodu govora.

Fintić će tako postati metafora kako se stvari rješavaju u hrvatskoj državi. U 21. stoljeću lokalni moćnik u sprezi s lokalnim pravosuđem osudili su ga na kaznu zatvora zbog riječi koje uopće nisu njegove. Kaznili su ga toliko da će mu trebati desetljeća da se iz toga izvuče. Dotle će se ti moćnici na nacionalnoj razini pravdati “pravnom državom i nekomentiranjem presuda”, a Hrvatska će istovremeno skliznuti još koje mjesto na ljestvici medijskih i građanskih sloboda.

Ovo je članak koji je objavljen u današnjem Jutarnjem Listu, a kojeg sam na njihovu molbu ja napisao.

Categories
Priroda i društvo

Kako riješiti problem neregistriranih automobila

Da li ste znali da je 10-15% svih vozila na hrvatskim cestama neregistrirano te da ona stvaraju stravičnu štetu:

Prema podacima Ureda gubitak kroz premije iznosi oko 110 milijuna kuna godišnje, dok je u posljednjih petnaestak godina za štetu koju su počinila neregistrirana vozila isplaćeno više od 600 milijuna kuna. (banka)

Mene kao vozača inače uvijek frustrira ta impresivna količina očito neispravnih automobila na cesti, a znam za nekolicinu situacija u kojoj su moji prijatelji bili oštećeni od neregistriranih/neosiguranih automobila i to je uvijek bio veliki problem. Drugo što me jako frustrira je i policija koja u stvari jedino i uvijek hvata prebrze vozače. Istina je da je radar relativno egzaktno mjerilo no nažalost nemam previše povjerenja u te sustave niti u iskrenost policajaca osobito kada rade s opremom na kojoj nije moguće dokazati koga su oni u stvari “usnimili” kada su mjerili brzinu (takve stvari inače s dobrim odvjetnikom ionako padaju na sudu).

Pišem ovo zato jer sam se u nedjelju vraćao iz Zadra i nasred autoceste ekipa si je na nadvožnjaku postavila radar i kilometar-dva niže spustila brzinu na autocesti na 40, svela promet na jednu traku i preusmjeravala prebrze vozače na pokrajnje parkiralište. Ekvivalent još jedne “cestarine”. Naravno da je potrebno kažnjavati prebrze vozače, no to ima smisla samo do neke granice (ili boje rečeno, od neke granice). Po mom mišljenju daleko bi bilo efektnije raditi na cesti eko testove, kontrolirati tehničku ispravnost automobila ili primjerice promatrati tko se vozi sa a tko bez pojasa (prije neki dan sam se vozio tramvajem i promatrao vozače i u stvari se iznenadio da cca. polovocia ljudi u gradskoj vožnji ne veže pojas).

Vehicle tax camera check vozilo

Nego, naletio sam na ovu fotografiju. Kada bi na određenim prometnicama instalirali kamere poput gornjeg (a imajte na umu da su registarske pločice pravljene za brzo storjno čitanje) tada bi mogli imati sa strane kameru koja snima tablice automobila i gdje bi trenutno mogli 100-200m niže zaustavljati automobile kojima je istekla tablica. Takvo vozilo možete postaviti bilo gdje i bilo kako, imate video dokaz da se vozilo kretalo, bazu neispravnih registarskih pločica na notebooku spojenom na tu kameru i sa 10-15% neregistriranih vozila kladim se da bi u času stvorili veliku gužvu i zagrabili veliki “ulov”. Ovo je tehnologija koja postoji (vidi link), definitivno nije skupocjena, a koja bi u minimalnom roku napravila dramatičnu promjenu u pronalaženju i micanju s ceste ne samo tehnički neispravnih nego i neosiguranih automobila.

Da sam ja osiguravajuće društvo kojem godišnje nedostaje 110 milijuna kuna premija zbog neregistriranih vozila, ja bih im kupio i donirao takvo vozilo.

Misao dana:
The road to positivity is strewn with the abandoned vehicles of the faint-hearted.