Categories
Politika

Ivica Račan; čovjek od teflona

Ivica Račan je jedan od likova koji se pojavljuju u Kuljiševom povijesnom spektaklu Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, tu knjigu sam nedavno dobio kao preuranjeni božićni poklon i dok sam čitao knjigu (nisam pročitao baš sve) zaintrigirao me gornji naslov, a ionako sam mislio napisati pokoji profil političara na način kako ih ja vidim. Poput Balaševića, nemam namjeru spominjati daleku prošlost i bitke daleke nego kontekst u kojem Ivica djeluje u posljednjih 15ak godina, taman onoliko koliko dugo ja smijem (legalno) igrati zaokružilice na biralištima.

No nekoliko biografskih podataka je neizbježno; rođen je u veljači 1944 godine što znači da će uskoro napuniti 63 godine – zanimljivo je da je rođen u njemačkom radnom logoru te da je preživio bombardiranje Dresdena (!?), kako se vratio kući i počeo penjati po partijskoj strukturu nije toliko bitno za priču osim naravno u detalju da su ga devedesete dočekale na poziciji šefa komunističke partije hrvatske koju je predvodio na glasovitom kongresu KP u siječnju 1990 godine. Tada, u okruženju u kojem je već žestoko dominirao Slobodan ne čujem dobro Milošević Račan je skupa s delegacijom išetao iz dvorane. Ono što je bitno ne zaboraviti je da nije išetao prvi, nego tek nakon što su odšetali slovenci; da li je Ivica tada samo poštivao proceduru pa se taj potez činio u skladu sa statutom ili je pak to bio akt odvajanja od majke partije nije totalno jasno – no kako se to zadnjih dana potencira, “povijesni kontekst” je od toga napravio veliku pozitivnu odluku tadašnjeg šefa svih hrvatskih komunista.

Druga bitna odluka koju svakako treba navesti je raspisivanje prvih slobodnih izbora, neovisno o tome koliko je to tada bilo logično napraviti (u odnosu na rat ili građanski rat koji je ionako bio na laganoj vatri) odluka koju je napravio je pokazala razinu trijeznog razmišljanja. Vjerujem da je i njemu tada bilo jasno da mu se spremaju godine opozicijskog rada (ne samo njemu osobno kome je pozicija u najmanju ruku bila upitna, nego i cijeloj partiji) te da izbore raspisuje u mentalnom raspoloženju teleta na putu u klaonicu. Da li je tada u žaru predizborne borbe za život poslije izborne noći skovao frazu “stranka opasnih namjera” ili je bio vizionar nije niti danas jasno baš kao ni mnogi drugi njegovi potezi koji ispadnu OK, no nisi baš na čistome da li je to ispalo tako slučajno ili namjerno.

Ivica Račan, predsjednik SDPaSDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponašala pomalo anarhično, a ni članstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala Račan), kvazi_socijalističke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistički orijentirane liberale – ako je to ispravan opis današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića. No zajedničko cijelom tom razdoblju, pa i današnjem stanju je da odluke donosi provjereni “stari” kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) Račanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno Račanom kao konstantom.

Treće siječanjske izbore Račan je dočekao zajedno s HSLSom kojega je tada vodio karizmatični Dražen Budiša – Budiša je kao što znamo imao karizmu crveno, bijelo plavog slona u staklani i u filmu “novo, novo vrijeme” ima famozni kadar kada Račan u automobilu objašnjava Budiši što treba reći, a ovaj to poput spužve upija i potom ponavlja na pozornici. Dražen Budiša i HSLS, baš kao i mnogi drugi likovi koji se povremeno pojavljuju kao privjesci SDPa služe vjerojatno da neutraliziraju komunističku hipoteku koju za sobom vuče SDP. Mišljenja sam da je ta hipoteka samo u glavama SDPovaca jer se ionako većina komunista i socijalista danas nalazi izvan struktura SDPa, a sva je šansa da ih je daleko više u HDZu, jer pred izbore devedesetih u SDPu su ostajali vjerojatno samo oni koji nisu shvatili što se događa ili oni koji su u cijeli koncept doista vjerovali. SDP nije bila stranka u kojoj je bilo ugodno biti član u devedesetima.

No, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, socijalisti su i kod nas napredovali i te dvije tisućite su bili na rubu da dobiju izboSDP - kuća od karata?re, što se u konačnici i dogodilo, a tamo se Ivica Račan još jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesiječanjske vlade je u osnovi bio taj što je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; još kada u mix ubacite nekoliko frustriranih političara (Budiša, Tomčić). Priznali mi to ili ne, Račanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on priječi donošenje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni Račan-Drnovšek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglašavanje međusobnih stavova i kako to obično biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se četvrta frankenštajnovska koja nema baš previše veze sa stvarnošću.

Totalno očekivano, na izborima 2003. koalicija gubi i unatoč labavoj mogućnosti da se ipak sakupi kakva-takva većina, Ivica šutke i gotovo s olakšanjem odlazi u oporbu na regrupiranje. Koalicija je izgubila, ne samo radi sjajne kampanje koju je provodio HDZ nego i radi nemogućnosti/nesposobnosti prezentacije vlastitih rezultata tijekom četverogodišnje vladavine.

Zadnje tri godine Ivica predvodi SDP i pripreme za izbore slijedeće godine su navodno u tijeku, no ne vidim da je SDP bilo što naučio ili promijenio u posljednjem razdoblju. Neko vrijeme Ivice nije bilo ispred ekrana (ili mene nije bilo da ga tamo vidim), no čini mi se kako je vidno ostario i smršavio; vidim u njemu osobu koja je prošla svoj maksimum (ili kako je to Čačić nedavno rekao “svaka osoba ima svoje vrijeme i njegovo je prošlo“) te je on danas u laganom fade_outu, no i taj fade_out, svojstven samo Ivici Račanu može se razvlačiti još godinama.

Da li je Ivica Račan mogao učiniti više? Pa vjerojatno je; mnoge njegove odluke ili stavovi plod su dnevno političkih interesa i recimo jedno od najvećih razočarenja koje je očigledno iza sebe ostavio je famozna pretvorba i privatizacija, čija revizija nije završila onako kako su glasači to doživjeli. Ivica oko sebe povremeno okupi ekipu koja nikako ne spada unutar SDPovih svjetonazora (ili barem ono što bi njihovi svjetonazori morali biti), poput recimo Mirka Filipovića koji po svojem ponašanju i stavovima više odgovara HSPu nego HDZu a osobito ne SDPu, ili pak posljednji manevar s Ante Kotromanovićem koji bi bio kontroverzna osoba na više od jedne razine i da je član ekstremne desnice.

No najveći propust SDPa, a samim time i Ivice Račana na njegovom čelu je nedostatak priprema za budućnost. Naime, čini se kako je SDP jedina preostala stranka koja nije prošla svoje unutarnje lomove. S današnje pozicije to se možda može protumačiti kao stabilnost i staloženost vodstva, no meni to više izgleda kao kuća od karata koja zasada funkcionira, no čim se izmakne ključna karta koja cijelu kuću drži na hrpi, sve će se srušiti. Ivica Račan je u posljednjih petnaest godina u cijelosti propustio regrutirate nove ljude koje bi kroz stranačke strukture progurao do vrha i pripremio ih za svoj neminovni odlazak.

Sanaderova teorija o Ivici Račanu kao hipoteci je u stvari totalno točna, no svi znamo da se na temelju hipoteke u svakoj banci sasvim sigurno nešto može dobiti, pitanje je samo kada će to doći na naplatu.
p.s. osjetite se slobodnima komentirati, ispraviti netočnosti i dopuniti detaljima 

Misao dana:
U ime svih nas iz pedeset i neke
za zakletvu Titu ja spevo sam stih
ne spominjem prošlost ni bitke daleke
jer rođen sam tek posle njih
Al život pred nama još bitaka skriva
i preti nam preti ko duboki vir
ja znam da nas čeka još sto ofanziva
jer moramo čuvati mir
računajte na nas
sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
jer slušamo ploče i sviramo rock
al negde u nama je bitaka plam
i kažem vam šta dobro znam
računajte na nas
u nama je sudbina budućih dana
i neki se možda i plaše za nju
kroz vene nam protiče krv partizana
i znamo zašto smo tu
računajte na nas…

Categories
Politika

ZERP, zakon o ekološko-ribolovnom pojasu

Danas sam dan proveo u auto vozikajući se po sjevernoj hrvatskoj i vratim se nazad i vidim da je afera koju sam jutros nagovijestio u punom jeku. Ono što je zanimljivo je kako je HTV donekle olako i bez preispitivanja prešao preko teme i to u klasičnom izjava-demantij stilu. Prilog je (naravno) na youtubeu pa ga možete pogledati ondje.

NovaTV je daleko studioznije odradila tematiku i video uradak se može pregledati.

Kako izgleda, čini se da je Sanader 4. lipnja 2004. godine u Briselu, valjda u nastojanju da Hrvatsku što prije ugura u kandidate za EU potpisao dokument kojim se obvezuje da Hrvatska neće aktivirati ZERP. Ono što je sada sporno je to što nije jasno da li se radi o neobvezujućem zaključku/zapisniku sa sastanka ili pak daleko ozbiljnijem i pravno važećem sporazumu? Čini se naime da tijela EUa (a ne samo Olli Rehn) barataju daleko težom karakterizacijom dokumenta nego naš drIvo koji je vrlo odlučno, kako to samo on zna, zanijekao postojanje takvog dokumenta.

Moja prva asocijacija na ovu priču je bio sporazum Račan – Drnovšek, koji nikada nije dobio potporu u hrvatskoj, no ono što razlikuje Račanov potpis i ovaj (zasada misteriozni) dokument, je to što su svi znali za Račanov potpis, dok za Sanaderov saznajemo dvije i pol godine kasnije. Podsjetimo se samo što je Ivo Sanader rekao na tu temu (c&p iz Vjesnika iz siječnja 2004, dakle šest mjeseci prije navedenog Ivinog sporazuma):

Sanader je na upit kako ocjenjuje sporazum Drnovšek – Račan o razgraničenju, rekao da taj sporazum nije »zadovoljio osjećaj pravde i pravičnosti, pogotovo na hrvatskoj strani«, te da treba tražiti drukčije rješenje.

U posljednjih nekoliko dana se zaredalo nekoliko ozbiljnih propusta vladajućih. Krenuli smo s Glavašem i prekidom istrage (što su pojedinci iz HDZa glasno odobrili već u subotu), pa nejasnoće oko stvarnog angažmana vojske u afganistanu (i jednako nespretno objašnjenje), da bi se sada prelilo s Olli Rehnovom izjavom o trilateralnom sporazumu s Italijom i Slovenijom.

Kako će se ova tema razvijati?

Update: Upravo sam pročitao PR od ureda EU komisije iz Zagreba. Čini se kako se Olli Rehn malo zaletio i govorio o sporazumu iako je riječ samo o zaključku (koji dakle nije obvezujući), no problem i dalje ostaje budući da smo kroz taj zaključak obećali neaktiviranje ZERPa za vrijeme trajanja pregovora, dok su u međuvremenu Slovenija i Italija proglasile svoje pojaseve pa smo se doveli u malo podređenu poziciju.

Misao dana:
Call me Ishmael.

Categories
eDržava Politika

Hitrorez

Hitrorez sam već spominjao još u kolovozu. Hitrorez je, da se podsjetimo, spin-off od hitro.hr projekta čija je funkcija da se preko nekolicine lijepo uređenih šaltera po poslovnicama FINAe građanima i pravnim osobama omoguće mnogobrojne usluge državne uprave na jednostavan i prijateljski način.

Hitrorez je načelno dobra ideja jer je želja da se kroz vrlo kratki vremenski rok (od cca. 9 mjeseci, gle, kud baš toliko?) napravi inventura zakona, propisa, pravilnika, naputaka i mišljenja – te se potom viškovi jednostavno ukinu. Vrlo sam skeptičan oko učinkovitosti ovog projekta iz jednostavnog razloga što je naša birokracija toliko kompleksna, razgranata i u krajnjoj liniji moćna da ne vidim načina kako će se hitrorez provesti u djelo, a da pritom bude i koristan a ne samo zgodni vladin PR projekt.

Evo, kao jedan od lakših primjera koje bi trebali srezati hitrorezom predlažem mišljenje ministarstva financija o načinu vođenja dnevnika lokalne vožnje. A mogao bih navesti toga još, recimo pojednostavljenje izvoznog carinjenja (izvozno carinjenje traje duže nego uvozno, tko zna zašto?), pa recimo obrasci – recimo oko evidencije osobnih dohodaka apsolutno svi podaci koji su potrebni za postojeće SPL obrasce i ID obrasce se mogu izvesti iz RSm obrazaca (a koji se već dugo mogu uploadati putem interneta). Državni zavod za statistiku od proizvođača traži svaki mjesec neke izvještaje od kojih nitko nema koristi (to je ono kada vam kažu na radio zagrebu kako je proizvedeno xx tona više nego u prethodnom mjesecu, ili kako su zalihe x% veće), ili recimo da moraš imati osobnu iskaznicu da bi izvadio putovnicu… mogao bih ovako satima…

Nego, kampanja za hitrorez je očigledna meta za jedan youtube uradak – pa eto ga:

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is its inefficiency.