Danas popodne smo komentirali priču o ovome liku koji je u engleskoj ubijao prostitutke, i kako to već ide, bilo je za pretpostaviti kako će susjedi govoriti o mirnom i povučenom čovjeku, uvijek pristojnom, spremnom pomoći susjedu. No ovaj puta (i prvi da ja pamtim), svi su krenuli govoriti o Stevenu Wrightu kao čudaku koji nije baš šokirao svoju okolinu činjenicom da je rastrančirao nekolicinu žena.
Sigurno se pitate, kakve to veze ima s Ivom Sanaderom? Pa, riječ je u stvari o Mislavu Bagi, Mislav je do prekjučer (u mojim očima) bio jedan vrlo dobar politički novinar od kojeg ste mogli očekivati dobro pokrivenu priču, no kako je riječ o finom i uglađenom mladiću teško da ste od njega mogli očekivati uzbuđenje. Do prekjučer. Prekjučer navečer sam pripremao prezentaciju za moje predavanje u rijeci i jednim okom gledao Batllestar Galacticu kada me je prekinuo moj googletalk “jel gledaš Otvoreno?”. Prebacio sam na Otvoreno i vidio Mislava samog u kadru kako nekoga vrlo agresivno napada. Kada se kadar proširio u studiju se nalazio samo Račan i Bago!? To nije Bago kojeg ja poznajem (nije da ga poznajem, nego onako – s ekrana).
Jedan dan kasnije i Mislav je ugostio našeg premijera (Ivu Sanadera op. a.) i doslovce ga je razvalio, ono – pomeo pod s njime, sažvakao i ispljunuo. Ovo je iznimno važno iz dva razloga, kao prvo to je nastup i agresivnost Mislava koju dosada (barem ja) nismo imali prilike vidjeti – kažu u Večernjem da je to valjda zato što Galić hoće nešto postići prije odlaska u Pariz, no puno vjerojatnije je to činjenica da su novinari, koji su se posljednjih godina uljuljali u nekakav pakt o nenapadanju s političarima, ušli (naposlijetku) u otvoreni sukob nakon incidenta koji se desio s Mesićevom snimkom (ako mislite da takav pakt ne postoji, pročitajte članak u Jutarnjem – očigledno je da oni nisu gledali Otvoreno na istom televizoru kao i ja, a štogod da su gledali koristili su pritom i ružičaste naočale čekajući valjda bolju budućnost koja nikako da stigne).
Bacite pogled na dva isječka koja su se danas pojavila na youtube-u, a detaljnija analiza slijedi.
Misao dana:
Corruption is nature’s way of restoring our faith in democracy.
Prema pristupnim ugovorima, kvote se uopće ne mogu propisivati nego samo ulazne carine koje imaju ograničeno trajanje – a čak i to se može desiti samo u slučajevima kada bi hrvatski izvoz napravio značajniji udar na tržištu unije, no kako naš šećer sudjeluje sa svega 1% tržišnog udjela tako nešto nije realno. Svejedno, pojavio se zahtjev EU administracije za propisivanjem kvota (na koje hrvatska nije dužna pristati) i vjerovali ili ne naša vlada je na to pristala.
SDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponašala pomalo anarhično, a ni članstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala Račan), kvazi_socijalističke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistički orijentirane liberale – ako je to ispravan opis današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića. No zajedničko cijelom tom razdoblju, pa i današnjem stanju je da odluke donosi provjereni “stari” kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) Račanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno Račanom kao konstantom.
re, što se u konačnici i dogodilo, a tamo se Ivica Račan još jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesiječanjske vlade je u osnovi bio taj što je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; još kada u mix ubacite nekoliko frustriranih političara (Budiša, Tomčić). Priznali mi to ili ne, Račanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on priječi donošenje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni Račan-Drnovšek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglašavanje međusobnih stavova i kako to obično biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se četvrta frankenštajnovska koja nema baš previše veze sa stvarnošću.