Categories
Politika Priroda i društvo

NATO na referendum

Imam danas jednu veliku molbu za koju vjerujem da mi možete pomoći, pa vas stoga molim da ovaj mail pročitate do kraja.

Kako ste vjerojatno čuli, sutra – 29. ožujka počinje sakupljanje potpisa za referendum u ulasku Hrvatske u NATO.

Hrvatska vlast je odlučila da je moguće ući u NATO natpolovičnom većinom glasova saborskih zastupnika. Neovisno o tome, činjenica je kako ulazak Hrvatske u NATO određuje poziciju naše zemlje u vojno-političkom smislu na dugačak rok, svrstava nas na određenu stranu i sa sobom sasvim sigurno donosi i neke obveze (ali i prava). Ne ulazim sada u to da li je ulazak u NATO dobar ili loš, nego jednostavno smatram da je pitanje ulaska u NATO toliko bitna strateška tema za ovu zemlju, da je nužno o tome raspisati referendum.

Prije nekoliko mjeseci nekolicina nevladinih organizacija, vanparlamentarnih stranaka i pojedinaca sastali su se i odlučili organizirati sakupljanje potpisa kako bi do referenduma došlo. Ono što je sjajno i jedinstveno u toj inicijativi je da ona okuplja organizacije najrazličitijih mogućih interesa, političkih i ostalih stavova – no u ovome konkretnome slučaju, svima njima je važno da do referenduma dođe. Ovo je bez premca prva takva suradnja od devedesetih i po prvi puta postoji realna šansa da se ti potpisi doista i prikupe i da iziđemo na referendum, prvi nakon referenduma o samostalnosti Hrvatske. Uspjeh ove akcije će sasvim sigurno trajno promijeniti odnose između vlasti i birača i smatram da je to jedan od ključnih interesa koji bi nam svima morao biti zajednički neovisno o tome na kojoj strani političkog spektra se nalazimo ili koji je naš osobni stav o ulasku Hrvatske u NATO.
Uspjeh ove akcije je važniji od samog pitanja ulaska Hrvatske u NATO.

Ono što Vas molim je slijedeće;

a) objavu za medije kao i podatke koji se nalaze na stranici .org/ možete iskoristiti kao dobru podlogu kako bi na svojim web siteovima i blogovima napisali tekst o NATO referendumu i pozvali punoljetne građane da iziđu i svojim potpisom podrže akciju,

b) NATO na referendum u .zip arhivi nalazi se komplet bannera različitih veličina koje možete staviti na svoje web stranice i tokom akcije ih možete držati na svojim blogovima ili web stranicama,

c) ako imate mogućnosti, zamolite svoje kolege koji imaju web stranice da i na njima podrže ovu akciju,

d) svakako pronađite sebi najbliže mjesto za potpisivanje .org/files/lokacije_standova.xls i potpišite, ne zaboravite povesti sa sobom obitelj i prijatelje,

e) za vas koji ste aktivni u medijima, lijepo molim da pokušate u okviru svojih mogućnosti podržati ovu akciju.

Categories
Politika Priroda i društvo

Sumrak televizije

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo – televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Gledajući Šprajca kako ispituje Polančeca nije se teško oteti dojmu kako je Polančec iskoristio svoje plaćene minute kako bi u dnevnik odaslao upravo svoju poruku. Neovisno o pitanju koje je Šprajc pitao (a pitao ga je hoće li biti koje brodogradilište ugašeno), Polančec je uporno verglao svoju verziju priče koja uopće nema nužno veze sa pitanjem koje je Šprajc postavio. To je ukratko najjednostavnija instrukcija koju dobijete na prvom, početničkom medijskom treningu – štogod da vas novinar pita samo verglajte svoje naučene rečenice. Naravno, ako vas pita snimatelj, pa to potom ode u montažu gdje se izbaci sve nebitno, tada je sva šansa da će u medijima osvanuti15-30 sekundi najupečatljivije rečenice koja možda i nije najpovoljnija za temu o kojoj govorite. No ako dođete u jedinstvenu priliku da uđete u program uživo, a HTV u posljednjih nekoliko mjeseci to radi vrlo često, onda možete iskoristiti svojih 180 sekundi slave i izgovoriti što god vam padne na pamet bez da strahujete od uredničke intervencije jer je jednostavno ne može biti.

Nije niti čudo da je Šprajc svoje pitanje ponovio nekoliko puta, te da je posljednji puta to učinio s očiglednim očajem i frustracijom na licu. Urednici Dnevnika znaju da se tako ne radi TV program!

U demokratskom društvu mediji su ti koji su predvodnici kontrole i kritike vlasti, no kod nas je to u cijelosti izostalo. Nama očajnički treba netko tko će na TVu bez pretjeranog srama reći što doista misli i zašto određeni nastup (pozicijskog ili opozicijskog čelnika) jednostavno nije dobar i zašto je štetan za društvo. Mediji bi morali biti ti koji bi trebali inzistirati na konzistentnosti i vjerodostojnosti političara (pa i svih ostalih), oni bi morali biti ti koji bi trebali podsjećati političare na njihova nikada realizirana obećanja ili na propale projekte.

Ono što nama nedostaje je medij, ali i komentatori na tom mediju koji bi mogli objasniti kako stvari doista stoje. Nedostaje nam netko poput američkog Keith Olbermanna (ovdje on govori o Hillary Clinton):

U engleskom jeziku, osoba koja vodi vijesti naziva se Anchor – što bi u prijevodu moglo značiti sidro ili temelj. Kako god okrenuli, riječ je o pojmu koje simbolizira nešto (ili nekoga) solidno, čvrsto i na što se možemo pouzdati. Anchor je osoba kojoj vjerujemo, ili bi to barem trebali raditi.

I posljednje, pročitajte što je o sudbini televizije davne 1958 godine rekao Edward R. Murrow.

One of the basic troubles with radio and television news is that both instruments have grown up as an incompatible combination of show business, advertising and news. Each of the three is a rather bizarre and demanding profession. And when you get all three under one roof, the dust never settles. The top management of the networks with a few notable exceptions, has been trained in advertising, research, sales or show business. But by the nature of the coporate structure, they also make the final and crucial decisions having to do with news and public affairs. Frequently they have neither the time nor the competence to do this. It is not easy for the same small group of men to decide whether to buy a new station for millions of dollars, build a new building, alter the rate card, buy a new Western, sell a soap opera, decide what defensive line to take in connection with the latest Congressional inquiry, how much money to spend on promoting a new program, what additions or deletions should be made in the existing covey or clutch of vice-presidents, and at the same time– frequently on the same long day–to give mature, thoughtful consideration to the manifold problems that confront those who are charged with the responsibility for news and public affairs.

Sometimes there is a clash between the public interest and the corporate interest. A telephone call or a letter from the proper quarter in Washington is treated rather more seriously than a communication from an irate but not politically potent viewer. It is tempting enough to give away a little air time for frequently irresponsible and unwarranted utterances in an effort to temper the wind of criticism.

Misao dana:
But this nation is now in competition with malignant forces of evil who are using every instrument at their command to empty the minds of their subjects and fill those minds with slogans, determination and faith in the future. If we go on as we are, we are protecting the mind of the American public from any real contact with the menacing world that squeezes in upon us. We are engaged in a great experiment to discover whether a free public opinion can devise and direct methods of managing the affairs of the nation. We may fail. But we are handicapping ourselves needlessly.

Categories
Politika

Uskrs infantilne politike

Bozanić je prije nekoliko dana lansirao svoju uskršnju poruku. Pokušavajući nadmašiti svoju famoznu rečenicu o “grijehu struktura” (za što sam saznao da uopće nije njegova rečenica, nego malo preuređeni stav jednog drugog našeg teologa) ovoga uskrsa Bozanić je spomenuo “infantilnost” naše politike.

Nisam se previše trudio pronaći originalni tekst poruke da vidim da li je upravo ta riječ upotrijebljena ili je to nešto što su novinari sami zaključili, no sklon sam se složiti da je naša politika krenula u neke totalno čudne vode i da se mnoge odluke koje naša vlada donosi doista čine infantilnima.

PlaniranjePrije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.

Sve to skupa bi bila anomalija na političkom radaru da se ista situacija nije ponovila prije nekoliko dana kada je potpredsjednik vlade iz redova SDSSa glasao protiv odluke o priznanju Kosova. Lik je uredno dao mandat na raspolaganje, Ivica ga je odlučno odbio, a lokalni ogranci SDSSa kažu kako priznanje Kosova “nije dovoljno dobar razlog” za napuštanje vlade. Dakle, osim što ti tamo neka Amerika podijeli zemlju iz koje potječeš na pola (ili na trećinu, kako već hoćete) doista nema nekakve posebne drame u tome, takve stvari se događaju svaki dan (ako nigdje drugdje u svijetu, onda je to barem u Srbiji postalo normalno jer su se u posljednjih petnaest godina dijelili kao ameba svakih godinu-dvije).

Ovo gore su čudnovati presedani, jer imamo situaciju u kojoj postaje dozvoljeno da u vlasti imamo ljude koji glasaju protiv odluka zbog kojih su na vlast došli i da pritom misle kako su sačuvali obraz. A po mlakoj reakciji javnosti, čini se da će im to i poći za rukom. Pitanje odgovornosti, principa, etike i morala odavno su što bi neki rekli “misaona imenica” makar je nedokazano da u našoj vladi itko misli. Da li je to uopće vlada, ili interesna skupina, ili ekipa baraba (eto napokon jedne uskršnje metafore) koja se eto dokopala vlasti pa su uletili na Markov trg i dok su kamere isključene tumaraju besciljno po onim hodnicima i razbijaju zatečeni inventar.

Nije stoga niti čudo da kada naiđete na bilo koga tko ima imalo principijelan i iskren stav, da on ispadne ne samo totalno neprihvatljiv, nego i party breaker. Što se onaj Milanović uopće tamo pjeni, pravila igre određuju oni koji su na vlasti, a oni kažu da su pravila nebitna. Forsirati isti stav dva tjedna uzastopce je (barem u hrvatskom svemiru) tako retro. Sjedi, ljudi smo i dogovoriti ćemo se (ili ćemo dati u najgorem slučaju dojam da smo se nešto dogovorili).

Vjerodostojnost, etika, moral, odgovornost, principijelnost su pojmovi koje je potrebno izbrisati iz hrvatskog riječnika jer oni ovdje više ne postoje, novohrvatski jezik ne poznaje više te arhaizme, napustili smo doba kada su se takvi koncepti koristili, nadišli smo i najcrnje prognoze.

Sretan svima Uskrs, trebati će nam.

Misao dana:
While many people believe that lemmings commit mass suicide when they migrate, this is not the case. Driven by strong biological urges, they will migrate in large groups when population density becomes too great. Lemmings can and do swim and may choose to cross a body of water in search of a new habitat[5]. On occasion, and particularly in the case of the Norway lemmings in Scandinavia, large migrating groups will reach a cliff overlooking the ocean. They will stop until the urge to press on causes them to jump off the cliff and start swimming, sometimes to exhaustion and death. Lemmings are also often pushed into the sea as more and more lemmings arrive at the shore.