Prošloga petka, na zadnji dan kampanje za euro parlament gostovao sam u Sloveniji gdje sam obišao poneki izborni stožer i pojedine ljude zadužene za euro kampanju. Šetajući ulicama Ljubljane i niste baš mogli zaključiti kako je nekakva kampanja u tijeku niti da se broje posljednji sati pred izbore – no to se eto događalo.
Rezultate možete pogledati na stranicama BBC-a, i ono što je u stvari ovdje zanimljivo je to što se nije desilo ono što je bilo (barem meni) logično za očekivati. A to bi bila promjena odnosa snaga u euro parlamentu. Naime, nakon godina neo-liberalne pijanke (kako bi to neki nazvali) i brzinskog upoznavanja s time što riječ kriza u stvari znači nekako bi očekivali da ovi koji su nas u to stanje uveli snose i posljedice svojeg djelovanja. No, to se nije desilo. EPP je izašao kao slabija stranka u EU parlamentu, no još tragičnije posljedice po sebe je osjetio PES (ili stranka europskih socijalista) – a jedina grupacija koja je zabilježila značajniji rast su oni “nesvrstani” čiji je rast uglavnom uzrokovan izlaskom Cameronovih konzervativaca iz EPPa (što je pak posebna tema).
No, ono što je bitno za reći, a što je bilo bolno vidljivo i kod nedavnih lokalnih izbora u nas, je činjenica kako se ljevica (da je zasada tako nazovemo) jednostavno ne snalazi u motiviranju birača ne samo u njihovom izlasku na izbore nego općenito za prihvaćanjem lijeve ideje – pa koja god ona bila.
Gledajući domaću politiku i to na naivno-idealaistički način kako to volim raditi, čini mi se da cijeli problem proizlazi iz iskrivljene ljestvice vrijednosti u kojoj rad ne zauzima neko osobito značajno mjesto. Da li je to priča o godinama komunističke vlasti pa frustraciji koja je iz toga proizašla da bi se danas ponašali kao potrošačko društvo koje živi iznad svojih mogućnosti ili nešto drugo, to je pitanje o kojem bi se dalo razgovarati. Drugi problem je demagogija i populizam, tj. politika koja funkcionira od danas do sutra i totalni nedostatak odgovornosti aktera na vlasti, pa do toga da biračko tijelo ne inzistira na odgovornosti vladajućih.
S druge strane medalje su tu ljevičari (ili ono što je od njih ostalo, ili još bolje, ljudi koji su zatečeni na lijevoj strani u času kada se radila anketa), a koji ne uspijevaju formulirati svoj “unique selling point“. Što je to što danas ljevica predstavlja? Kako se ljevica uopće može natjecati primjerice u našim domaćim okolnostima kada je sustav sagradio društvo koje je na ovaj ili onaj način ovisno o vladi i vlasti? Samo ako pobrojite skupine koje su “stimulirane” od strane vlasti to su nevjerojatne količine ljudi koje u stvari ne odgovaraju stvarnom stanju i stvarnim potrebama društva. No istovremeno, društvo se definitivno nalaz u krizi i prirodno bi bilo preoteti inicijavitu od onih koji su nas u krizu i doveli no to iz nekog razloga ne funkcionira dobro. Pitanje je zašto? Da li smo u ovome trenutku u povijesti odjednom ostali bez ljudi s idejom ili pak oni ne dolaze do izražaja, ili njihova poruka iz ovog ili onog razloga ne “rezonira” s potrebama većine?
Da li je realno sjesti i pričekati da se društvo osvijesti (iz kojeg god stanja se trenutno nalazi) ili bi pak oni od kojih se očekuje napredak morali krenuti i sami stvoriti okolinu u kojoj bi preuzimanje vlasti bilo moguće? Ja si nekako mislim da je nešto potrebno učiniti.
I još pitanje za kraj; da li je uopće ljevica ta koja nešto mora učiniti ili je to netko sasvim drugi? Ako pogledate trenutnu političku sliku Europe, u svim zemljama dominiraju stranke desnog centra dok je jedina zemlja u kojoj taj isti desni centar nije na vlasti ostala Britanija – no i tamo je dekadencija došla do svog vrhunca i pitanje je koliko će Gordon Brown uspjeti zadržati vladu Laboura na vlasti.
Nekako mi se čini da novo vrijeme zahtjeva drugačije podjele i da postojeći odnos snaga i ideološka podjela međusobno ne odgovaraju jedno drugome i da se možda dogodilo to da je u novi poredak već nastupio te da je možda on uspio pomiriti ili zdržati najviše desno-centričkih atributa, dok je ono što je do nedavno bilo ljevica danas nešto sasvim drugo.
Misao dana:
Justice without force is powerless; force without justice is tyrannical.