Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).
Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).
Ono što Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.
Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=xIraCchPDhk[/youtube]
To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.
Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.
Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.
Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.
No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.
Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.
HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.
SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.
Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.
Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.
S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.
Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.