Categories
Politika

Rastakanje države

Donekle je fascinantan prijedlog o preraspodjeli izbornih jedinica kao i kritika istoga. Prekrajanje izbornih granica je oduvijek bila privilegija vladajućih i treba to tako i promatrati, a na ostalima je da demontiraju te pokušaje. Uostalom, ako se svi slažemo da postojeće stanje nije održivo a još manje legalno, zar ne bi jedan od logičnih pokušaja trebao biti i gradnja kompromisa oko toga kako bi izborne jedinice trebale izgledati? Mislim također i da je pokušaj “usaglašavanja” s koalicijskim partnerima u svojoj biti besmislen jer smo na samom kraju mandata, a sasvim je izvjesno da postojeći koalicijski partneru HDZ-u više ne donose nikakvu dodanu vrijednost i dapače, sva je šansa da neki od njih neće niti proći izborni prag u slijedećem sazivu Sabora, pa stoga zašto se njime zamarati? Nije valjda da bilo tko misli da će se HSS naljutiti i izići iz koalicije (uključivo i same HSS-ovce)? Zanimljivo će biti promatrati i kako Europa promatra te promjene, makar to nije popularno mišljenje, meni se čini da je HDZ u pravu kada kaže da se promjenom granica izbornih jedinica ne mijenjaju izborna pravila i sumnjam da će problem, ako do njega dođe biti iz tog smjera. Dakle vjerojatnije je da će to prekrajanje pravila i silovanje zemljopisa kako bi se ugodilo pojedinim malim, sitnim i u biti beznačajnim interesima pojedinaca biti veći problem Europskoj uniji nego što je to sama promjena zakona koja je ionako neminovnost. Posebno će biti zanimljivo i u biti ironično promatrati prekrajanja dizajnirana da udovolje točno pojedinim kadrovima, pa bi tako jednu od jedinica mogli premenovati u izbornu jedinicu Marijane Petir neovisno o tome prođe li ona ili ne, pa da tako ovjekovječimo i imenujemo ljudsku glupost i političku kratkovidnost kao upozorenje generacijama koje dolaze. Nekako bi to bilo dobro, kao posljednja i jedina doista vrijedna ostavština HSS-a prema ovoj državi.

Drugi izborni problem koji imamo je nedavno izmišljen izborni sustav koji garantira srpskoj manjini odgovarajuću reprezentaciju u Saboru. Nemam ništa protiv pozitivne diskriminacije i sasvim je sigurno da manjine (pa i srpska) obogaćuju ovu državu na razne načine, no pozitivno diskriminirati jednu manjinu između ostalih jednostavno nije dobro pa nije čudno niti da je Ustavni sud koji ionako sudi prorežimski ipak podvlači crtu i odlučuje otvoriti javnu raspravu na tu temu budući da je izvjesno kako mu je uručen vrući krumpir koji neće biti moguće ohladiti, nasjeckati i od njega napraviti salatu kroz tehničke definicije i tumačenja procedura kako to USUD uobičava činiti. Kao što bi bilo dobro da se izborne jedinice prekroje kompromisom, tako bi bilo dobro i da ovaj zakon padne jer on u biti ne donosi ništa novoga srpskoj zajednici u hrvatskoj, niti im daje neko novo osobito pravo koje ionako ne konzumiraju, a jedina je razlika što je on opet pisan da bi udovoljio apetite pojedine opcije unutar te manjinske skupine. Također, ako zakon padne, nije da će srpska manjina uskratiti povjerenje vladi i srušiti je? Kažu politički tračevi visoke politike da je to već bio plan prije nekoliko mjeseci ali je uspješno zaustavljen ovim zakonskim prijedlogom. Da li je taj zakon iskreni prijedlog da se zaustavi rušenje vlade, ili j e bio joker upakiran da kupi nekoliko mjeseci vremena teško je u ovome času reći, no ima onih koji misle da ne bi bilo dobro da upravo srpski glas bude taj koji ruši vladu. Meni se čini da bi to bilo nekako ironično i u biti zasluženo, te bio ionako (ako je vjerovati istraživanjima) većini laknulo, a na neki čudni način zatvorili bi puni krug koji je počeo sa “Hristos se rodi” i završio rušenjem Vlade. Ima neke teološke dubine u tome.

Kao što se vidi iz gornjih primjera, poglavlje 23 je i dalje jako neizvjesno i koncept pravne države i ljudskih prava je u ovoj zemlji i dalje podređen interesima političke kvazi elite, no podsjetio bih na jedan sjajan aforizam koji kaže: Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

p.s. ovo je moja četrdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Categories
Politika

O novoj desnici

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnim  agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.

Categories
Politika Priroda i društvo

Gdje vlada griješi

Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).

Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.

S druge strane, nedostaje i jasni motivator za izlazak na izbore. Ma koliko lijepo zvučao poziv na ulice i želja da se raspišu izbori, prvo slijedeće pitanje bi moralo glasiti “I što onda?”. Upravo u tome “što onda?” sakriven je i najveći razlog zašto su prosvjedi relativno neuspješni. Kada bi građani imali jasnu i nedvosmislenu perspektivu što se očekuje, tko su ti koji će zauzeti vlast i riješiti problem, tada bi danas na ulicama bilo stotine tisuća ljudi. Oporba, koja čeka svoju izbornu priliku, nažalost nije uspjela dokazati da je dorasla situaciji i u kombinaciji u kojoj morate birati između dva jednako loša rješenja vjerojatno ćete se odlučiti za ono zlo koje poznajete.

S druge strane je Vlada, po meni (kao i mnogima drugima) ona u biti samo zauzima prostor i što je daleko bitnije vrijeme koje nam je svima skupa očajno potrebno da bi se suočili s nagomilanim i sada već neizdrživo velikim problemima. U bibliji postoji i grijeh koji opisuje tu situaciju i zove se “grijeh nečinjenja”. Mimo toga, Vlada ima nešto što oni pokušavaju neukom narodu prodati pod gospodarski program, no on se i dalje svodi na bjesomječno jurcanje premijerke širom zemlje i gomile besmislene demagogije koja je jedina propulzivna industrija u hrvata. Čak i ono malo aktivnosti koje se doista i provode, poput programa A+ i B+ (ili kako se već zovu ovaj tjedan) dizajnirani su da zahvate vrlo maleni i pažljivo selektirani komadić našeg gospodarstva, puno premalni da bi se desio bilo kakav smisleni oporavak. Milijarda ili dvije kuna plasmana u državi u kojoj ćemo samo ove godine imati desetak ili više milijardi kuna razlike između naplaćenog i onoga što se mora platiti nikakav program tog tipa neće riješiti, pa čak niti ublažiti.

Krizu u koju smo upali moramo riješiti brzim mjerama koje funkcioniraju jednako za apsolutno svaki gospodarski čimbenik u društvu, mjere koje su instant i počinju se primjenjivati odmah takod a ne gubimo vrijeme koje nemamo, te u konačnici one moraju biti pravedne na način da nijedan segment gospodarstva ne bude njime manje ili više zahvaćen. Nijedna od mjera koje vlada provodi ne udovoljava ovom opisu; umjesto toga ministri se rastrče i gase pojedinačne požre makar je očigledno da se buktinja malim vatrogasnim aparatom neće ugasiti.

Privilegij je vladajućih dok imaju stabilnu većinu u Saboru da biraju trenutak kada će izaći na izbore, no isto tako odgovornost je onih na vlasti da prepoznaju trenutak kada više ne mogu doprinjeti ovoj zemlji i možda je doista došlo vrijeme kada bi u Banskim dvorima morali početi intenzivno razmiljati o časnom uzmaku, ako je on više uopće moguć.

p.s. ovo je moja trideseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Today is the tomorrow you worried about yesterday.