Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Izbori 2011

Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.

Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:

Kao prvo, ono što očajnički moramo riješiti je pitanje izbora, no rješenje toga je pitanje za srednji rok i kao preduvjet morate biti na vlasti. Problem s promjenom izbornog sustava je uglavnom u tome što bi oni koji glasaju za promjene morali biti svjesni promjena koje će to donijeti njima samima i te promjene neće naići na odobravanje samom činjenicom da je riječ o promjenama. Ono što treba učiniti je riješiti pitanje biračkih popisa koji možda i nisu toliko bitni za nacionalne izbore ali su kritični za lokalne. Obzirom da su naši birački popisi krajnje kompromitirani, ono što bi trebalo učiniti je napraviti ih iznova pa makar to značilo da krenemo s registracijom birača od nule. Druga promjena u izbornom zakonu bi morale biti izborne liste koje bi morale biti u cijelosti ili barem djelomično otvorene – to znači da možete birati pojedinca a ne stranku. Ovo je ključno iz dva razloga; prvi je taj da birači sami odlučuju i ocjenjuju rad pojedinih zastupnika, a drugo je zato da napokon dođemo do situacije u kojoj će građanin znati tko je “njegov” zastupnik u Saboru. Problem s ovim promjenama je taj što on dugoročno mijenja odnose u samim strankama na uštrb stranačkog vodstva i strukture (dakle nju slabi), a jača snagu pojedinaca – što znači da je to potez koji bi utjecao prvenstveno na one koji danas kroje politiku.
Drugi i u biti krucijalni problem je daleko preskupa država. Ono što se desilo u posljednjih dvadeset godina je da je praktički svatko od nas uz donekle rijetke izuzetke dobija neku vrstu subvencije. Imamo tako 1.2 milijuna umirovljenika, oko 350.000 ljudi koji na ovaj ili onaj način direktno dobijaju plaću i, te na trošak državnog proračuna. Isto tako je činjenica da nam država u svojoj ukupnosti bilježi ogromni pad no taj pad do sada i dalje nije dotakao državnu upravu i one koji koji dobijaju državne subvencije. To dakle znači da su nužni tzv. “bolni rezovi”, a to znači da će dio ljudi iz državne uprave dobiti otkaze, to znači da će standard umirovljenika i svih onih koji dobijaju subvencije (ma kako se one zvale) morati pasti. Država mora postati jeftinija i država jednostavno ne smije biti mehanizam za preraspodjelu bogatstva iz jednostavnog razloga što je trošak te redistribucije prevelik, a efikasnost loša (što ne znači da se država ne smije brinuti za najslabije).
Treći problem su naši porezi koji su preveliki. Na poreze je najbolje gledati kao spojene posude ili možda još bolje na jezera u nizu. Prvi i najveći prihod države u hrvatskoj je Porez na dodanu vrijednosti što je donekle ok jer on obuhvaća ama baš svakog građanina i pravnu osobu u Hrvatskoj. U tim pravnim osobama rade ljudi koji ostvaruju dohodak i na taj dohodak plaćaju porez. Ako je trošak države velik, ako ima previše umirovljenika, ako ima premalo obveznika plaćanja doprinosa za zdravstvo (koji je ionako vrsta poreza) tada je trošak rada velik. Ako našu proizvodnju i usluge opteretimo velikom porezima taj se trošak mora preliti na kranji trošak proizvoda što ga onda čini nekonkurentnim. Ako je primjerice PDV veći, on na jednaki način opterećuje primjerice cijenu jedne čokolade, no ako je trošak rada velik, on opterećuje samo trošak domaće čokolade a ne i strane. Nakon dohotka imate “jezero” poreza na dobit, dakle onog poreza koji opterećuje uspjeh tvrtke, dakle razliku između prihoda i troškova. Tu dobit tvrtka može iskoristiti ili za daljnje investicije, širenje posla, nove strojeve ili nove zaposlene ili ih jednostavno može isplatiti vlasniku. I posljednje jezero bi bio porez na kapitalnu dobit koji kod nas uopće ne postoji. Ne bi li bilo bolje da umanjimo porez na dobit (koji kao posljedicu ima i smanjeno izbjegavanje poreza) a s tom razlikom opteretimo isplate dobiti vlasnicima kapitala koji u ovome času nikako nisu oporezovani?.

Ove tri točke bave se time da nas predstavljaju političari koje doista želimo, da ne trošimo više nego što imamo (pa koliko god bolno to bilo) te da privatnoj inicijativi otvorimo prostor da stvara nove vrijednosti te da bude konkurentna u svijetu, jer bez toga nema ničega. Ima tu još toga što bi se moralo dodati, primjerice pitanje pravosuđa i kompetentne uprave ili otvorenost i transparentnost javne uprave, no moje je mišljenje da to mora izvirati iz ove tri točke po definiciji te da ih ne treba nužno gurati u posebnu stavku. Moramo imati zakone i pravosuđe koje te zakone provodi a koje će jasno pokazati kako je rizik od kazne veći od potencijalne dobiti, a zakoni prema svima moraju biti jednako primjenjivi i bez zadrške.

I sada, na kraju, ako se složimo da su gornje tri stepenice kritični parametri za uspjeh države kao cjeline, dolazimo do zaključka kako se sve tri točke u svojoj biti bave temeljnim vrijednostima koje su u posljednjih dvadesetak godina totalno nestale ili su zloupotrijebljene do razine neprepoznatljivosti, pa stoga kada se i pojavi netko tko je identificirao problem i ponovno pokuša objasniti kako treba krenuti od samih temelja, bude proglašen demagogom, a popis akcija neiskrenim popisom dobrih želja.

Svi smo voljni kritizirati ponuđeno ali nismo voljno pokazati koja su to “prava rješenja”, eventualno obećajemo da ćemo ih pozdraviti kada ih vidimo. Mislim da se to mora promijeniti.

Misao dana:
A government big enough to give you everything you want is a government big enough to take from you everything you have.

p.s. samo da objasnim situaciju s Večernjim i kolumnama; prošloga tjedna sam napisao kolumnu koja nije izašla u subotu zbog kombinacije faktora od kojih najmanje jedan uključuje blackberry outage i činjenicu da sam u kritičnom trenutku ostao bez baterije na telefonu, da mailovi nisu radili i da se nisam mogao javiti jer sam se nalazio na primanju u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova; očekujem da će od slijedeće subote niz kolumni biti nastavljen

Tags Hrvatska, izbori, Robert Hirc

Politika Priroda i društvo

O pijetlovima i kokošima

U proteklih nekoliko dana dvije najveće političke strane usrećile su nas predstavljanjima svojih izbornih programa. Izborni program je, za one koji nisu znali, lista želja i aktivnosti koje određena politička grupacija želi sprovesti u slučaju da se dokopa vlasti. Većini birača nažalost, racionalni razlozi ne znače previše i odlazak na izbore za mnoge je u cijelosti emotivna kategorija pa stoga neproporcionalno puno vremena trošimo na analizu broševa, bolove u preponama te rasprave o tome tko i čiji preci su bili u šumi, kada i od koga su točno bježali ili su se herojski usprostavili i izvojevali pobjede epskih razmjera.

Ako se sjećate 2007. godine, tada smo u jednom trenutku mogli vidjeti i bivšeg premijera kako je s govornice mahao programom SDP-a, te su čak uložili i trud da ga stave i na stranice HDZ-a kako bi onim malobrojnima koji čitaju programe dali do znanja kako HDZovih skoro pa 200 stranica programa nije usporedivo sa SDP-ovih 32. U međuvremenu se puno toga promijenilo, Ivo više nije s nama, ali je dogma o programu ostala, no stranački stratezi malo drugačije pristupaju problemu. Kukuriku koalicija predstavila je tako program na 45 stranica gusto pisanog teksta, pa HDZ-ovih 75 stranica samo izgleda kao opširnije štivo iako je očito da je količina teksta neusporedivo manja.

Oba programa su zanimljiva i u svojoj biti jako slična jer i jedan i drugi obećavaju velika rasterećenja privrede i rada, ali će pritom uspjeti zadržati sva radna mjesta (i dapače, stvoriti nova) i uspjeti zadržati nivo zaduživanja uz dramatično povećavanje investicija. Da ste fizičar, onda bi u ovoj rečenici odmah prepoznali sveti gral koji se traži već stoljećima, jer ispada da će iz sustava izići više nego što je u njega ušlo, i dok je hladna fuzija možda i moguća, nema zasada nijednog političkog uređenja koje je uspjelo u tome da stvara više nego što troši. SDP-ov program vrlo pažljivo balansira u svim područjima gdje se mogu naslutiti neki novi porezi ili rezovi, pa tako nije ni čudo da su novinari uspjeli nagovoriti Branka Grčića da prizna da u programu nema ružnih vijesti jer inače nitko ne bi za njih glasao (što je dokaz da na Iblerovom trgu ipak uče na greškama). No HDZov program je još zabavniji jer se značajni dio programa bavi stvarima koje je HDZ obećao da neće učiniti, pa je odmah lansirana i nova verzija starog vica koji u HDZ izvedbi kaže kako su lansirali predsjednika HDZ-a u svemir i u jednome trenutku on se javlja kontroli leta i panično viče kako su se neke crvene lampice uključile i da traži instrukciju što da sada radi. Kontrola leta nije izgubila kontrolu te je odmah poslala slijedeću instrukciju: “Nahrani majmune i ništa ne diraj.”. Čini se da su i u HDZu shvatili kako su uspješniji kada ne rade ništa.

Kada govorimo o programima vrijedi spomenuti i rečenicu koja je proizašla iz Austrijske ekonomske škole četrdesetih godina prošlog stoljeća, a koja kaže da “Predstavnička demokracija ne može postojati ako veliki dio glasača dobiva plaću od države. Ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće potpore i druge beneficije iz proračuna, s demokracijom je gotovo.”. U Hrvatskom slučaju to možemo i izračunati. Ako kažemo da nas ima oko 4.5 milijuna i znamo da nas je oko 20% maloljetno, na izbore može izaći maksimalno 3.6 milijuna ljudi, njih 1.2 milijuna je u penziji i dobija nešto od države, pa nam je preostalo 2.4 milijuna. Nešto preko 300.000 je nezaposleno, a dodatnih 700.000 je odlučilo uopće ne raditi jer se pokrivaju na druge načine pa smo sada na tek 1.4 milijuna radnika. Njih 350.000 radi direktno na državnom proračunu ili je plaća povezana na njega, čime smo pali na jedva nešto više od milijun potencijalnih birača. Država kroz proračunske rashode ili kroz vlasništvo javnih i drugih poduzeće defacto utječe na polovinu ukupnog gospodarstva pa je tako teret cijele demokracija palo na pola milijuna radnika koji ne ovise o državnom proračunu, a tih pola milijuna je u odnosu na ostatak države, čak i pod pretpostavkom da svi iziđu na izbore i dalje jedna velika manjina. Nije ni čudo da se poduzetnici kontinuirano osjećaju kao ovce pred šišanje (ili klanje, što je možda primjerenija uspredba).

Političari i s jedne i s druge strane političkog spektra citiraju nam svoje programe uvjeravajući nas kako će upravo njihovom pobjedom na izborima, ovih pola milijuna slobodno mislećih ljudi koji svojim radom stvaraju vrijednosti dobiti slobodu da budu uspješniji. Jasno je svima, pa i političarima, da je tih pola milijuna ključno za razvoj države, no ako malo bolje čitate među redovima tih izbornih programa, vrlo brzo će vam postati jasno kako programi nisu pisani za njih, nego upravo suprotno, pisani su tako da ne preplaše preostala četiri milijuna.

p.s. ovo je moja šezdeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 1. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politics are very much like war. We may even have to use poison gas at times.

Tags Večernji list

Politika

HDZ zna?

Ignorirajmo na trenutak činjenicu kako je HDZ u prethodnu kampanju za Sabor krenuo s pjesmom Jacques Houdeka čiji je refren “HDZ ZNA”, jer, kako se stvari raspetljavaju, nitko ama baš ništa nije znao, a kako je krenulo ni samog Houdeka se baš ne sjećaju pretjerano dobro jer ispada da je i on plaćen gotovinom. Ne bih htio biti nepristojan, no njega je teško ne primjetiti, zar ne?

Kada se govori o korupcijskim aferama unutar vladajućih, moj omiljeni primjer je švedska političarka Mona Sahlin koja je zanimljiva po tome što je bila prisiljena dati ostavku s pozicije potpredsjednice vlade i privremeno se povući iz političkog života zemlje jer je u jednome trenutku državnom kreditnom karticom platila dvije toblerone, paket pelena i cigarete. Važno je pritom znati da je sve te troškove refundirala švedskom proračunu prije nego je ta transakcija otkrivena, no svejedno, Mona je bila prisiljena dati ostavku. Ovaj primjer se za naše krajeve očito čini drastičnim, no to je demonstracija političke odgovornosti na djelu. Koncept političke odgovornosti u hrvatskoj je totalno nepoznat pa stoga nema nikakvog problema da Jadranka Kosor i cijela svita oko nje u ovome trenutku žućno tvrdi kako ni o čemu pojma imala nije, poput patuljaka koji također pojma nemaju. Jadranka, poput pape, nije u mogućnosti pogriješiti. Što je još bolje, niti njihovim biračima to nije nikakav problem, jer ljudi koji su optuženi više nisu članovi HDZ-a pa sukladno tome to nije HDZ-ova afera, nego je to samo jedan vrlo snažan pokušaj da se diskreditira nikada umrljana stranka koju je Jadranka s ponosom gradila rame uz rame s pokojnim predsjednikom (kao i s ovim koji je trenutno privremeno s boravištem u Remetincu, a kojeg više ne spominjemo).

Meni nije toliko zanimljiva kriminalna implikacija cijele priče, koliko jedan drugi detalj koji je mnogima skroz ispao iz vida. Naime, ako ovako značajne transakcije kao one koje su se događale u HDZ-u nisu bile primjećene od strane samog vrha stranke, postavlja se pitanje kako onda među njima uopće kolaju informacije i o čemu oni uopće diskutiraju na svojim žućnim i žurnim sastancima? Moraju li nakon sastanka popiti crvenu ili plavu pilulu da bi zaboravili o čemu se pričalo? I još bolje, kako da sada vjerujemo da Jadranka dok je u zgradi HDZa pati od opće amnezije, dok je istovremeno savršeni i skoro pa bogomdani leader dok se nalazi u zgradi vlade. Dok je na trgu žrtava Fašizma (što, usput rečeno, zasigurno vrijeđa novopečenog HDZ-ovca Karamarka) HDZ-ovci su disfunkcionalni, neorganizirani i općenito neobaviješteni, ali zato na trgu sv. Marka pretvaraju se u sjajno uigrani tim perfektno informiranih ministara, državnih tajnika i blagajnika koji samo redaju uspjehe. Mislim da bi im netko trebao poslati bioenergetičara.

Problem opće amnezije nije lokaliziran samo na HDZ, da ne bi bilo kako sam pretjerano kritičan prema njima. Naime, dokumentaciju HDZ-a pregledavali su proteklih godina i Državna revizija koja nije naišla na nepravilnosti, Državno odvjetništvo koje se dosada slagalo s revizijom, Državno izborno povjerenstvo koje doduše nitko ne smatra osobito ozbiljnim i neovisnim tijelom, a najmanje primjedbi je imalo Ministarstvo financija čiji je čelnik godinama sjedio na svim onim sjednicama kojih se sada više nitko ne sjeća i koji je, eto spletom okolnosti, bio i neposredno nadređeni Barišiću koji je cijelu cash transakciju odrađivao u plavim vrećicama carinske uprave koju su platili porezni obveznici.

Kako god okrenuli: Jadranka, Šeks, Jandroković ili Hebrang možda i jesu okrenuli glavu, ali su time izgubili pravo da kažu da nisu znali. Nadam se da će to birači znati odgovarajuće kazniti, jer, ipak; Radi se o Hrvatskoj!

p.s. ovo je moja šezdeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
She would grab whatever she could -a look , a whisper , a moan – to salvage from perishing , to perserve. But time is most unforgivving of fires , and she couldn’t , in the end , save it all .

Tags HDZ, Jadranka Kosor, Večernji list