Categories
eDržava Politika

Geeks on a plane

Prije sedam dana predsjednik Josipović objavio je na svojoj Facebook fan stranici javni poziv investitorima poznatijim kao “Geeks on  a plane” da u okviru svoje istočno europske turneje posjete i Hrvatsku.

Ova akcija je odmah zauzela mjesto po raznim portalima i novinama, a na sreću javni poziv je upalio i Dave McClure je odmah reagirao i na Facebooku i na Twitteru.

Jučer je pak na službenim stranicama GOAP-a objavljeno kako je Zagreb ušao kao posljednja od četiri jesenske destinacije GOAP-a i to mjesto smo zaslužili u lobističkoj borbi protiv Poljske. Predsjednik se ponovno oglasio i ovoga puta nije zahvalio onima koji dolaze nego se obratio nama koji ćemo ih dočekati u Zagrebu.

Nemam sada namjeru objašnjavati kako je do tog statusa došlo, no u svakome slučaju dobri ljudi s idejom su se javili, uz minimalne konzultacije predsjednik je prepoznao vrijednost inicijative i odlučio se za ovakav nekonvencionalni javni poziv. Predsjednici inače ne pozivaju ljude putem Facebooka, no kako je lobiranje za krajnju točku GOAP posjeta ionako bio javan te kako je riječ o tehnološkim investitorima koji društvene mreže koriste kao svakodnevni alat za komunikaciju – upravo se javni poziv putem Facebook fan stranice činio primjerenim kanalom. I dok su neki zamjerali predsjedniku način na koji je pozvao ljude u Zagreb, ti isti koji su pozvani prepoznali su pozivnicu kao originalnu i odlučili doći do nas. Rizik je dakle upalio.

No, ono što mi je krajnje fascinantno i što me u biti pogurnulo da nakon tri mjeseca napišem tekst na blogu su komentari pod predsjednikov status (btw. nisam zaboravio na blog no jednostavno sam strašno zauzet a donekle i demoraliziran da pišem iz dana u dan o istim problemima tako sam postao sam sebi dosadan; blog nije niti će biti penzioniran ali jednostavno moram pronaći neku novu i pozitivnu tematiku o kojoj želim pisati).

Dobar dio komentara sam pobrisao ili prijavio kao spam ili čak i govor mržnje (nadam se da nije nikome osobito otkriće kako i ja povremeno dopišem nešto na predsjednikovom facebooku – bez brige, do svaka riječ je do zadnjeg slova prethodno dogovorena), tako da ne možete dobiti punu sliku što se događa, no ima cijeli niz drugih statusa pod kojima se događa totalno ista priča.

Komentari su šaroliki, od naravno ponavljanja totalno pogrešnih mitova o predsjednikovoj obitelji (razina neznanja je doista impresivna) preko ljudi koji su poziv tehnološkim investitorima pokušali iskoristiti da ljude odgovore od dolaska zbog toga što još uvijek postoje neistraženi zločini partizana u drugom svjetskom ratu, pa onda oni koji ne žele da ljudi ovdje dođu ako neće investirati baš u Hrvatsku, onih skeptičnih koji misle da je sve to samo pokušaj da se zemlja još više opljačka i do cijelog niza onih koji smatraju kako je sve skupa riječ samo o reklami, besmislenom trošenju državnog novca i općenito desetina drugih izgovora koji unaprijed objašnjavaju kako je cijela priča unaprijed osuđena na propast i kako od svega skupa neće bit ništa.

Ja takvo ponašanje iskreno ne razumijem.

Jasno je meni da je ova država u totalnom problemu i da se ne nazire kraj krize. Jasno je meni i da je država opljačkana i osiromašena (iako mislim da je više vrijednosti pojela glupost nego kriminal) i  apsolutno mi je jasno i na vlastitoj koži sam osjetio kako je to kada se država okomi na tebe i razvali sve što je imalo vrijedilo i stvaralo vrijednost. U Hrvatskoj nije lagano poslovati i teško je uspjeti.

Istovremeno, iako država snosi ogroman dio krivice jednako teško je uspjeti radi okoline u kojoj živimo. Kako očekujete da će ljudi koji su imalo sposobni i koji su u stanju stvarati nove vrijednosti biti motivirani raditi nešto ako su svi, ali doslovno svi, unaprijed osuđeni da su lopovi, kriminalci i što već? Kako ljudima koji pišu gore opisane komentare nije jasno da je drugi svjetski rat odavno završio, kako partizanski grobovi neće nikome kupiti ručak ili isplatiti plaću i kako nije jasno da je potrebno probati ama baš sve da bi prikupili, okupili, motivirali i kao kap vode na dlanu držali ljude koji su od kaosa u stanju stvoriti nešto novo i vrijedno?

Ukratko, takvo ponašanje i razmišljanje nas neće dovesti nikuda. Dapače, isti oni koji razmišljaju na taj način su oni koji traže načina da sebi “drmnu” nešto sa strane, da pokupe i oni malo vrhnja koje su oni na vlasti i blizu nje već ranije maznuli – razmišljajući valjda da je to dopušteno i nužno. Uspjeh drugih potvrda je vlastitog neuspjeha pa stoga umjesto da se vrijeme i energija investira u vlastiti napredak puno je jednostavnije iskoristiti svoju nesposobnost u svrhu omalovažavanja ili direktne opstrukcije tuđeg uspjeha.

Nema napretka za bilo koga od nas ako napokon ne shvatimo da samo zajedno možemo iz ove rupe u koju smo upali, baš kao što nema napretka dok ne zaustavio sve one koji marljivo kopaju dalje i udaljavaju nas od svake šanse za izađemo iz ove kaljuže.

U jesen dolazi ekipa iz GOAPa u Zagreb i u biti najmanje je bitno hoće li oni odlučiti financirati nekoga u Hrvatskoj, daleko je bitnije da iskoristimo ovu situaciju i u slijedećih mjeseci identificiramo ono najbolje što imamo – a sasvim sigurno dobri ljudi s kvalitetnim idejama postoje i da istaknemo, pohvalimo i potaknemo sve one koji su unatoč svemu odlučili stvarati i kreirati nove vrijednosti.

Zašto ne bi iskoristili mi te ljude da iscrpimo od njih znanje, ideje, iskustvo? Ili još bolje da saznamo njihove dvojbe i probleme – jer ponekada i u njima možemo naći odgovore za ono što dolazi.

Nema napretka bez stvaranja grešaka, ako nismo spremni griješiti nismo spremni niti napredovati. Lagano je sjediti u hladovini i pljuckati uokolo i jadati se nad stanjem u kojem se nalazimo (pojedinačno ili zajednički), a neusporedivo je teže krenuti i mijenjati stvari osobito u okolini u kojoj si unaprijed osuđen neovisno o tome što to donosiš na stol.

Mislim, u biti to je pogrešno rečeno, siguran sam da treba uložiti napor, pronaći dobre projekte, motivirati ljude i napraviti najbolji mogući show za GOAP ekipu kada budu u Zagrebu. I to treba napraviti ne radi njih (iako su njihovi dolari više nego dobrodošli) nego radi nas, jer je nama uspjeh, pozitivni znak ili trend, malo dobre volje potrebno daleko više nego njima. Oni će doći i otići, a mi moramo ostati, živjeti i stvarati ovdje.

[youtube]http://www.youtube.com/?v=1IlRVy7oZ58[/youtube]

Misao dana:
A competent and self-confident person is incapable of jealousy in anything. Jealousy is invariably a symptom of neurotic insecurity.

Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.