Ostalo

Evo prvo malo presjeka situacije (kako ga ja vidim, kako bi ameri rekli “your mileage may vary”). U ovome trenutku imamo nekoliko situacija koje se paralelno razvijaju i koje će po mom mišljenju trajno promijeniti način na koji svijet i ekonomija funkcioniraju. S jedne strane, tu je koronavirus koji je u vrlo kratkom roku zaustavio ili će zaustaviti cijelu planetu. Kina, odakle je sve poteklo se polako vraća u normalu no Europa u ovome času još nije došla do vrhunca (pa čak niti započela s vrhuncem) krize. Kao temeljni efekt koronavirusa došli smo do kompletnog gašenja društvene infrastrukture. Ekonomija na teritoriju cijele EU je kolektivno digla ručnu kočnicu, svjetska ekonomija je stala u mjestu. To je događaj bez presedana i nikada se ništa slično nije dogodilo čak niti u ratnim vremenima, Merkel je jučer izjavila kako je ovo najveći Njemački izazov nakon drugog svjetskog rata, ovo navodim čisto da bi dobili sliku razmjera katastrofe ako vam nije jasna. Nacionalne granice se zatvaraju, hoteli (u Zagrebu su zatvoreni praktički svi hoteli, situacija koju ni u ratu nismo imali), restorani i u biti svaka lokacija na kojoj je moguće bilo kakvo okupljanje su zatvoreni ili je okupljanje na njima strogo regulirano. Čak je i Hrvatski zavod za zapošljavanje prekonoćno omogućio registraciju nezaposlenih putem interneta (ova kriza će čuda napraviti za digitalnu transformaciju). Putovanja svih vrsta su zaustavljena, Lufthansa je prizemljila 92% svoje flote, Ryan Air je doslovno prestao letjeti a slična situacija vrijedi za većinu kompanija, za koji dan kompletni zračni promet će stati ili će biti sveden na povijesno niske razine.

U okolini u kojoj je zabranjeno okupljanje u kafiću, slična situacija vrijedi i za tvornice. Kompletna auto industrija je obustavila proizvodnju na minimalno 30 dana, a slično se događa i u stotinama drugih tvornica širom svijeta. Dijelom nije moguće osigurati proizvodnju bez “socijalnog distanciranja” (koji blesavi naziv za nužnost fizičkog razmaka među ljudima, očito je to neki političar osmislio kako bi zvučalo ozbiljno ali ne i alarmantno). Auto industrija je osobito zanimljiva jer je kapitalno intenzivna i od osamdesetih do danas je u cijelosti prebačena na “just in time” koncept proizvodnje što znači da je supply chain najkraći mogući. Prevedeno, ako BMW ili Renault odluči da ovaj tjedan neće proizvoditi automobile, to znači da će domaća AD plastika ili Boxmark ovaj tjedan prestati proizvoditi branike ili presvlake za sjedala (a vjerojatno je prestala još prošli tjedan). Lanac dostave je strašno krhak i počiva na pretpostavci slobodnog transfera roba, a taj transfer je prekinut još tamo negdje u siječnju. Prije možda mjesec dana sam naletio na tekst koji objašnjava kako zbog prestanka isplovljavanja brodova, stotine tisuća, a danas već milijuni kontejnera ostaju zarobljeni na pogrešnim pozicijama. To pak znači da kada jednom ova pošast prođe, proizvođači neće imati u što upakirati svoju robu jer su kontejneri na krivim mjestima, proces premještaja koji će se morati događati paralelno s uobičajenim tijekom roba trajati će mjesecima ako ne i godinu dana samo da bi došli na poziciju na kojoj smo bili početkom siječnja ove godine. Ako naivno mislite da vas to neće zahvatiti, gotovo je sigurno da neki od proizvoda ili dijelova koje koristite u svojoj proizvodnji ili prodaji ovisi ili o kineskom dobavljaču, koji pak ovisi o američkom, koji možda ovisi o europskom. Dovoljna vam je jedna jedina komponenta (od nekoliko tisuća) koje čine jedan automobil, stroj ili perilicu rublja da cijela tvornica stane. Ova kriza će donijeti tektonske promjene u načinu na koji razmišljamo kada kreiramo supply chain.

Tu je i pitanje cijena nafte, prije desetak dana Rusija i Saudijska Arabija su prestale koordinirati razinu proizvodnje nafte. Obje ove države ovise o izvozu nafte i naftnih derivata da bi pogonile svoje ekonomije. Rezultat toga je drastičan pad cijene nafte, dijelom zato jer su obje države povećale proizvodnju, a sve skupa u pokušaju da u okolnostima drastično smanjene svjetske potražnje osvoje veći dio tržišta i osiguraju priljev novca za svoje ekonomije. Kolateral toga je Američka naftna industrija, naime ono što se nakon zaljevskog rata do danas dogodilo jest da je Amerika postala neto izvoznik nafte a ne uvoznik, dakle oni danas proizvode više nafte nego što je sami potroše što na prvu zvuči super. Problem je u tome što američka naftna industrija počiva velikim dijelom na procesu koji se zove “fracking” (to je ekološli problematičan postupak) i koji je u svojoj osnovi skup. Ako je vjerovati ovom članku (a pitanje je u biti samo stilska figura), samo 5 od ukupno stotinu naftnih proizvođača u americi je u stanju profitabilno proizvoditi naftu po cijenama nižim od 31USD (koje su vrijedile u trenutku pisanja članka). Jučer (srijeda 18. ožujka), WTI (West Texast Intermediate oil, index koji se koristi kao barometar burzovnih cijena ovog commoditya) je bio 20,06USD po barelu nafte. Super, jeftina nafta rekli bi, no američki energetski sektor je nositelj velikog dijela financijskih obveznica koje su i inače bile u junk bonitetnom razredu a samo ove i sljedeće godine ti isti proizvođači su trebali isplatiti oko 100MLRD USD tih obveznica. Ne treba posebno naglašavati da će ova situacija pokrenuti val stečajeva američkog energetskog sektora što će proizvesti desetke ako ne i stotine tisuća nezaposlenih, a sama količina nenaplativih obveznica pak stavlja cijeli bankarski sektor u rizik i tu dolazimo do problema tržišta kapitala.

Tržišta kapitala su podivljala u posljednjih nekoliko dana, tu vam ne moram ništa posebno objašnjavati, burze i njihovi indeksi uglavnom izgledaju kao da je nešto palo s litice u Brightonu. Ponašanje je uglavnom nepredvidivo i imamo dan-dva strelovitog pada pa onda dan-dva predaha i laganog uzdizanja pa sve ispočetka. Sve ovo se događa dok centralne banke pokušavaju osigurati likvidnost financijskih tržišta i doslovce zasipaju tržište milijardama dolara i eura – fenomen koji se inače zove “helicopter money“.

Jučer i prekjučer smo dobili prve procjene što će se događati s BDP-om raznih zemalja i ekonomskih zona, ova donja slika dolazi iz briefinga Deutsche Bank:

Uočite kako je pad za drugi kvartal ove godine za Euro područje veći od 20%, dok je američki na cca. -14%. Gornje grafikone bih kao amater, a u svjetlu svih gornjih informacija u biti proglasio kao vrlo optimistične, osobito u pogledu brzine oporavka sustava nakon što korona virus pandemija prođe. IFO je malo prije objavio procjenu za njemačku ekonomiju gdje najoptimističniji scenarij kaže 1.5% pada na godišnjoj razini, dok je prvi sljedeći scenarij na -6%.

I tu u biti dolazimo do naše domaće situacije. Mislim da ne bi trebalo biti sporno da je domaća ekonomija na teritoriju cijele zemlje doživjela nevjerojatni udarac. Od današnjeg dana praktički kompletni uslužni sektor je sveden na hladni pogon i nije mu dopušteno poslovanje. Turistička sezona koja bi trebala početi uskršnjim praznicima je u cijelosti otkazana i nerealno je očekivati bilo kakav pomak u turističkom sektoru prije lipnja (ovaj tekst predviđa štetu za talijansku turističku industriju do kraja svibnja u visini od 8MLRD EUR, s time da je članak nastao prije nego je cijela Italija otišla u karantenu). Lockdown u kojem se nalazimo će po svoj prilici trajati bitno duže od petnaest dana i treba razmatrati što možemo napraviti već danas za novonastalu situaciju (a što smo vjerojatno morali napraviti prošli tjedan). Jedan od problema našeg poreznog sustava je to da je on asimetričan, to otprilike znači da ako imamo 1% rasta BDP-a porezni prihodi će rasti otprilike 3% (možda nešto manje od toga), analogno tome, ako nam BDP padne za 1%…
U scenariju u kojem BDP Euro zone padne za recimo skromnih 15% u drugom kvartalu to bi ukratko značilo da će prihodi proračuna pasti za barem 40% u tom istom kvartalu. Pod uvjetom da su svi drugi kvartali barem na nuli (premda, uz navalu na maloprodaju, pitanje je samo trenutka kada će neki genijalni političar izvaliti da nije neka drama jer prvi kvartal pokazuje sjajan plus), faliti će nam minimalno 40/3=13.3% ukupnog godišnjeg proračuna i to znamo već danas (ok, proračun se ne puni istim ritmom tijekom cijele godine i ima sezonskih varijacija tako da ne tražite greške u kalkulaciji). Uvjeren sam da je ovo vrlooo optimistični izračun.
Američke i Njemačke procjene su da će (ekonomska) kriza trajati između godinu i pol i dvije dana, dok po definiciji kriza ne može trajati kraće od šest mjeseci.

Prosječna tvrtka u RH iskazuje dobit koja je u redu veličine 3-6% godišnjeg prihoda. Ako godina ima cca. 240 radnih dana (365 minus 52 vikenda, 13 dana praznika, malo godišnjeg ili bolovanja…) u kojima možete ostvariti taj prihod, sa 6% dobiti vi u gubitak sletite 15-ti dan. Zamislite danas sve domaće restorane, kafiće, hotele i slične objekte, oni će do kraja mjeseca doći u minus koji spektakularna godina više neće moći pokriti. Nije problem samo u njima, nego i u svim drugim djelatnostima koje ovise o potrošnji, u trenucima krize prvo stradavaju marketinški budžeti pa ako se u nekom od businessa koji ovise o marketingu već ste u problemu. Neke grane žive isključivo od toga, primjerice TV, radio, novine i portali – a od njih ovih dana očekujemo puni pogon. Frizeri i restorani mogu poslati ljude kući, otpustiti viškove ili ne zaposliti sezonce, no od medija danas očekujemo ne samo puni pogon nego i bitno više od toga. Po prirodi stvari, u krizi se odustaje od investicija svih vrsta, odgoditi će se kupovina svega nebitnog za osnovno poslovanje, nema zanavljanja opreme, prorijediti će se i redovito servisno održavanje, sitne preinake i slične aktivnosti. Tisuće ljudi će dobiti otkaze (uključivo i tisuće onih koji su odselili prošlih godina i koji će se vratiti jer je trošak stanovanja/života vani prevelik). Ne zaboravite da ogromni dio naše ekonomije (i to dio koji se upravo bavi prehrambenim proizvodima) još uvijek trpi posljedice pada Agrokora te su financijski iscrpljeni i u raznim oblicima predstečajnih i drugih postupaka, a u bankama se vode kao rizični klijenti. Posljedice ove situacije su dijelom trenutne, a dijelom će trajati mjesecima ako ne i godinama nakon što pandemija prođe da se vratimo (ako ćemo se ikada vratiti) na stare obrasce funkcioniranja.

Mislim da je u ovome času bitno razumjeti da više nije moguće tek tako “spašavati radna mjesta”, tu fazu smo prošli i vjerojatno preko nje preletjeli a da nismo ni primjetili. Naravno da i to treba raditi i tko god može to bi morao napraviti. Ušli smo u zonu u kojoj je dužnost poduzetnika učiniti sve da održi svoj business, da obrt ili tvrtka preživi ovu krizu, jer kada se pandemija zaustavi, poduzetnici su ti koji moraju ponovno pokrenuti ekonomiju, otvoriti dućane, radionice i tvornice. Posao je države da se pobrine za sve one koji u ovim danima izgube posao.

Istovremeno, što radi naša vlada? Izdali su popis 63 mjere koje su uglavnom kozmetičke naravi i tek u nekim objašnjenjima i pomoćnim dokumentima nailazite na elemente koji pokazuju da ipak ima neke svjesti oko toga što se događa. Uočite i da se niti jednim jedinim zarezom nisu osvrnuli na rashodnu stranu proračuna gdje bi morali (kao što je to cijeli svijet napravio) dignuti ručnu kočnicu. Mjere koje su predviđene su solidnim dijelom selektivne i predmet neke administrativne odluke što za veliku većinu poslovnih subjekata nije neka velika sreća jer nemaju niti novca niti vremena. Problem kriterija je između ostalog i to što one tvrtke koje imaju loše rezultate (neovisno o tome jesu li pogođeni krizom) na papiru izgledaju kao bolji kandidati od tvrtki koje dobro posluju a koje su stožerni stupovi ekonomije u ovome trenutku. Mjere, koje god one bile, moraju biti strašno jednostavne, dostupne doslovno svima pod jednakim uvjetima i provedive u nekoliko dana bez sakupljanja dokumentacije i hodanja po šalterima. Ne možemo niti imamo vremena u ovome času raditi procjene da li je netko zloupotrijebio neku mjeru ili ne, za to postoje institucije koje se time trebaju baviti kasnije, no u ovome trenutku je kriterij napraviti sve što se napraviti može da se postojeća situacija ublaži, a ponašanje svih institucija mora biti takvo da mogu na najjednostavniji mogući način omogućiti bilo kome da pridonese i pomogne.

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na rashodnu stranu proračuna su:

Zaustavljanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su u tijeku ili onih koji su provedeni a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
Zaustavljanje, odgoda ili usporavanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su ugovoreni (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
Zaustavljanje svih natječaja za zapošljavanje koji su u tijeku ili onih koji su provedeni a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
Zaustavljanje svih okvirnih ugovora (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
Zaustavljanje isplata SVIH subvencija koje nisu usmjerene u proizvodnju (a osobito one koje su usmjerene na stimuliranje potrošnje poput natječaja APNa i tome sličnih programa na svim razinama).
Hitna korekcija dužnosničkih plaća (npr. 15%, simbolike radi ne zato jer će se uštediti puno novaca).
Hitna korekcija povlaštenih mirovina.
Korekcija plaća u državnom i javnom sektoru (nelinearna).

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na prihodnu stranu proračuna (i drugih parafiskalnih nameta) su:

Beskamatna odgoda plaćanja poreza i prireza na dohodak, doprinosa – odmah, bianco i svima, na ukupno vrijeme trajanje krize, otplata na dvije godine nakon što problem prestane.
Ukidanje plaćanja ankontacije poreza na dobit (za 2020 godinu) – odmah, bianco i svima. Ekonomija će ionako biti u minusu.
Ukidanje ili drastično rezanje komunalnih naknada za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima. Postepeno podizanje na stare razine u periodu od dvije godine.
Ukidanje plaćanja za HGK, HTZ, HOK, HRT i slične namete za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima.

Za državu ne trebamo previše brinuti, ona će se uvijek snaći (vidi gore pod “helicopter money“) i njoj su dostupni resursi koji drugima nisu. Također, država mora napraviti SVE (a i puno više od toga) da u ovom času maksimalno fleksibilizira i olakša poslovanje što znači liberalizacija poslovanja kako ono ne bi stalo (da se ne desi da vam uleti neki Mikulićev inspektor i mjeri da li je home office radni stol na 78cm, da li je istekla kutija prve pomoći, imate li 400luxa osvjetljenja na radnoj površini ili posjedujete li jasno označeni put evakuacije iz dnevne sobe). To ne znači amnestija ili dozvola za zaobilaženje propisa ili plaćanja poreza, nego maksimalno olakšavanje gospodarstvu da se brzo prilagodi krizi u kojoj smo se našli. Treba nam cijeli niz brzih, jasnih, poštenih i svima dostupnih državničkih poteza.
Također, po mom mišljenju i neposrednom iskustvu, treba dobro paziti da birokracija ne iskoristi ovu totalnu dramu i kaos da progura tko zna što sve ne ispod radara dok nemamo vremena gledati, takve situacije kada se pojave (uočite da sam napisao “kada” a ne “ako”) treba bez odgode i nemilosrdno kažnjavati.

p.s. ovo nije totalni popis, tekst ću dopunjavati i korigirati tijekom sljedećih dana (malo sam trenutno zauzet), ostavite u komentarima što još mislite da treba napraviti

Misao dana:
“There are decades when nothing happens; and there are weeks when decades happen.” — Lenin.

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

Facebook
X