Vratiti ću se na priču o fakultetima kroz koji dan, no prije toga bih napisao jednu kratku o temi koja mi je zapala za oko prije neki dan nakon jednog članka u Guardianu.
Kada sam ja imao negdje tamo šest godina (u onome ljetu neposredno prije nego što sam otišao u školu) u pionirskom domu Marko Orešković na Ribnjaku (u Zagrebu) instalirali su računalo koje se zvalo KAG 2000. Ne sjećam se puno detalja o tome osim da se nalazilo u jednoj prostoriji s lijeve strane doma, da je imalo bijeli Iskrin crno bijeli televizor umjesto monitora i ako se ne varam nije bilo nikakvog sustava za snimanja upisanih programa ili podataka. Računalo je imalo basic interpreter i jedino što si mogao učiniti je marljivo utipkati svoj program i to je bilo to.
(to računalo je u Londonu bio kupio Branimir Makanec, čovjek koji je odgovoran i za Orlove koje je tadašnji Ivasim sklapao u Ivanić Gradu, a što je bilo računalo koje je bilo klon Applea II i imalo je tastaturu na komadu šperploče)
U svakome slučaju, kada sam imao šest, prije nego što sam krenuo u školu počeo sam nabadati po tastaturi i već tada je bilo očigledno da se ja od računala u životi odvojiti neću. Iako je prošlo dosta vremena dok nisam nabavio svoje vlastito računalo (spectrum, pa c64, pa prvog PCa tamo negdje 1986te) tipkanje po tastaturi je bilo sastavni dio mog djetinjstva i kada se to više nije moglo raditi u pionirskom domu onda sam tu potrebu upražnjavao u tadašnjem SRCEu koje se nalazilo u ono doba u zgradi pravnog fakulteta na trgu J.B.T.-a, odnosno (ako se dobro sjećam) u knjižnici Medvešćak.
Kolateralna žrtva mog tipkanja je moj rukopis, koji je danas deformiran do krajnjih granica prepoznatljivosti i u principu se pretvorio u formu stenograma kojeg jedva i ja budem u stanju pročitati.
Ako se sjećate, u školi se prvo uče tzv. štampana slova (pojma nemam kako se to sada zove budući da štampa nije hrvatska riječ, ali bilo bi dobro da me netko ispravi), a potom pisana. Ako proanalizirate sebe i svoje ukućane ili poznanike, mislim da ćete shvatiti kako većina ljudi danas piše štampanim slovima, a rijetko tko koristi pisana slova kao što su to naše bake radile?
Razlika između pisanih i štampanih slova je u tome što se ova druga iscrtavaju jedno po jedno, dok pisana slova slijede liniju i moguće je daleko brže pisati. U rijetkim trenucima kada moram pisati nešto što i drugi moraju pročitati uvijek i bez iznimke pišem pisanim slovima ne samo zato što tako mogu pisati daleko brže, nego i zato što nikada nisam niti naučio pisati štampanim slovima (da budem jasan, nije da ne bih mogao pisati štampanim slovima, no jednostavno to ne mogu raditi u bilo kakvoj prihvatljivoj brzini). Istovremeno, ako pišem neke bilješke koje su samo za mene – tada ih pišem nekom vrstom mutiranog rukopisa nastalog velikim štampanim slovima.
Moj rukopis je stradao kao kolateralna žrtva informatizacije i praktički jedini sačuvani i redovito vježbani komad mog rukopisa je potpis koji je iz ovih ili onih razloga ostao jedini “komadić” te vještine kojeg moram praktički dnevno vježbati iako (objektivno gledano), više niti on nije nužan u doba PINova i digitalnih potpisa.
Nije li čudno to kako je upravo potpis dokaz identiteta te koji poput otiska prsta, irisa oka ili fizičke pojave dokazuje da ste to upravo vi? Potpis je u stvari jedini netjelesni dokaz identiteta.
Ne bih sada ulazio u priču o tome kako je rukopis mrtav (ili na putu da to postane), te na štetu koja nastaje zbog toga što moderna djeca sve manje i manje pišu rukom – no predlažem da pročitate Guardianov članak kojeg sam gore spomenuo, te ovaj članak koji pak govori o natjecanju u rukopisu.
Misao dana:
When I was a baby, I kept a diary. Recently, I was rereading it. It said, “Day 1 — Still tired from the move. Day 2 — Everybody talks to me like I’m an idiot.”