Categories
Business Ekonomija Ostalo

all things dull and ugly… (1:35, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Obećao sam bio poslati jednoj poznanici osnove analize kratkoročnih obveza i potraživanja, pa si nekako mislim kako bi to možda moglo koristiti i ljudima koji čitaju ovaj blog. Upozoravam kako ono što ću napisati ne slijedi nužno hrvatske udžbenike iz ekonomije i kako možda netko ima bitno drugačiji stav od mene (ako mislite da sam negdje pogriješio ostavite komentar).

Ukratko promatrali smo odnose dugovanja i potraživanja jedne tvrtke pa se učinilo kako je omjer gotovo 1:1 te je moja poznanica to proglasila iznimno lošom situacijom s čime se ja ne bih složio.

Kao što znate, dugovanja i potraživanja su bilančne pozicije i potraživanja se nalaze na strani aktive, a dugovanja na strani pasive. Kratkoročna potraživanja se nalaze u dijelu bilance koju nazivamo kratkoročnom imovinom i u tom dijelu bilance se nalaze i ostale kratkoročne stavke poput novca na računu, potraživanja od države, zalihe te vrijednost proizvodnje u tijeku. U pasivi pak imamo kratkoročne obveze koje mogu biti obveze prema dobavljačima, državi i/ili kreditorima.

U osnovi, ako se držimo načela da se dugoročna imovina financira iz dugoročnih izvora, a kratkoročna iz kratkoročnih tada bi željeni omjer kratkoročnih potraživanja u odnosu na dugovanja morao biti 1:1 baš kao što je to i bilo u gore spomenutom primjeru. Načelo da se dugoročna imovina financira iz dugoročnih izvora je nadam se sasvim jasna, jer npr. nije logično da novcem kojeg držite u novčaniku odete i kupite si automobil kojeg imate namjeru voziti nekoliko godina – puno je logičnije dignuti kredit i otplaćivati ga u ritmu u kojem i koristite imovinu koju ste kupili. S druge strane, nema smisla dizati kredit kako bi kupili kruh i mlijeko jer je to aktivnost koju morate raditi svaki dan i za te namjene imate novac iz novčanika.
S pozicije rizika, najbolje bi bilo kada bi u kratkoročnoj imovini imali samo novac na računu a s druge strane samo dugovanja prema dobavljačima, no u praksi novca je na računu najčešće malo, a potraživanja od kupaca ili zaliha zauzimaju većinu vrijednosti kratkoročne imovine. Ocjena oko toga da li tvrtka uspješno upravlja svojom kratkoročnom imovinom najlakše je promatrati upravo kroz odnose potraživanja, zaliha i proizvodnje u tijeku.

Ako recimo imate tvrtku koja radi godišnji promet od 10 milijuna kuna i u bilo kojem času ima milijun kuna potraživanja od kupaca, onda bi mogli reći da potražujemo jednu desetinu godišnjeg prometa, odnosno da je prosječno viijeme naplate potraživanja 365/10 ili 36,5 dana što je prilično dobar rezultat (osim ako ste cash&carry lanac dućana). S druge strane, može biti da imate 1.125.000kn dugovanja dobavljačima, i ako znamo da u cijeloj godini kupujete robe i usluga u vrijednosti od 4.500.000 kuna, to znači da to dugovanje predstavlja jednu četvrtinu ukupnog godišnjeg zaduženja i kada to podijelimo s brojem dana ispada kako je prosječno vrijeme plaćanja računa cca. 91 dan. Ovaj podatak također ukazuje na tvrtku koja posluje u granicama pristojnosti, no doista zanimljiv je zaključak kako tvrtka puno brže naplati svoje potraživanje nego što plati svoj dug (omjer u konkretnom slučaju je skoro 1:3) – a to pak znači da konkretna tvrtka kratkoročne aktivnosti financira od svojih dobavljača što je sjajna vijest (osim ako ste dobavljač), jer se ne morate zadužiti u banci kako bi mogli platiti dobavljača na vrijeme.
Posebna priča je vrijednost zalihe, ako bi takva tvrtka imala vrijednost zalihe od recimo 450.000 kn ili jedne desetine ukupne godišnje kupovine zaliha, to znači da bi (vrijednosno gledano) u bilo kojem času tvrtka imala dovoljno sirovine za punih 36,5 dana proizvodnje (što je ujedno i vrijeme naplate potraživanja), pa bi mogli zaključiti kako je zaliha možda pretjerana i kako bi se novčani tok mogao poboljšati prodajom barem dijela tih zaliha koje stoje barem mjesec dana prije nego što krenu u upotrebu. Takva vrijednost zalihe također znači da je obrtaj zalihe u godini dana 10 puta. Isto pravilo vrijedi i za rad u tijeku, ako bi vrijednost proizvodnje u tijeku bila recimo 225.000kn – to bi značilo da se u bilo kojem trenutku u pogonu nalazi robe za cca. 18 dana proizvodnje, što ukazuje na potencijalno dugačke cikluse proizvodnje.
Naravno, omjeri vrijednosti zalihe i vrijednosti proizvodnje u tijeku su iznimno povezani s industrijom u kojoj se nalazite. Ako se bavite prodajom robe koja brzo gubi svojstva ili vrijednost (bilo što s rokom trajanja, računala i sl.) cilj bi bio imati minimalno skladište, no ako se bavite poslom koji je vremenski dugotrajan (brodogradnja, građevina, poljoprivreda) tada je sasvim jasno da je vrijednost zalihe i proizvodnje u tijeku enormna, a obrtaj zalihe minimalan.

Bitno je naglasiti kako se zaliha i proizvodnja u tijeku nalazi zajedno s potraživanjima u aktivi tvrtke, a aktivu općenito smatramo “dobrom stranom bilance“, pa se može pogrešno shvatiti kako je pretjerana zaliha ili pretjerana proizvodnja u tijeku nešto što je dobro za tvrtku zato što daje povoljne omjere kratkoročne imovine u odnosu na kratkoročna dugovanja. U praksi to može značiti da imate ili predugačke rokove proizvodnje ili da vam je skladište opterećeno starim, nekonkurentnim zalihama (skladišta ja obično zovem štedionicama) – u svakom slučaju, ako želite znati stvarno stanje svojega businessa veliku pozornost posvetite upravo stanju zalihe i proizvodnje u tijeku. Stare i nekonkurentne zalihe treba riješiti što je moguće prije, čak i uz diskont ili gubitak jer novac kojeg povratite kroz tu prodaju možete pametnije uložiti u novu, atraktivniju zalihu (ili možete platiti dobavljača koji dan ranije i tražiti diskont ili skonto).

Misao dana:
It doesn’t matter how many times you fail. It doesn’t matter how many times you almost get it right. No one is going to know or care about your failures, and neither should you. All you have to do is learn from them and those around you because… All that matters in business is that you get it right once. Then everyone can tell you how lucky you are.

Categories
Blog Ostalo

welcome to tomorrow (Are You Ready?)… (4:17, Snap!, Best Of Snap! Attack, 1996)

Ipak se okreće! Promrmljao je u bradu navodno Gallileo iako su ga natjerali da prizna suprotno.

Kada malo razmislite, puno se toga u povijesti radilo u interesu društva i zdravog razuma, da bi se vrlo brzo nakon toga pokazalo kao totalno pogrešni stav ili teorija.

Svojevremeno sam bio napisao kako ljudi kada su pritisnuti argumentima vrlo često krenu reagirati agresijom i/ili psovkama, i nekako mi se čini da na identični način reagiraju na stvari koje ne razumiju. Pojedini ljudi i institucije ponašaju se kao da nekih od modernih tekovina civilizacije uopće nema ili da su u najboljem slučaju prolazni trend. Crkva primjerice vrlo često funkcionira kao da misli da će radio ili televizija sutra u cijelosti nestati, kako je to tehnologija koja nikada neće uloviti korijene… O internetu da i ne govorimo.

Ista stvar vrijedi i za frišku aferu sa školom i blogovima jer su ljudi od kojih se očekuje rasuđivanje hladne glave, ljudi od kojih očekujete da vas nauče nešto novoga napali nešto što uopće ne razumiju, čije mogućnosti ili ograničenja im uopće nisu poznata, pa su stoga umjesto hladnokrvnog odvagivanja ne samo činjenica nego i realnosti u kojima se te činjenice nalaze, odlučili sve skupa lijepo napasti kako bi pokušali napraviti egzorcizam nad nečime što ionako ne razumiju. Tek toliko o edukaciji školskog sustava.

Prije godinu i nešto dana preveo sam dio teksta koji je tada bio objavljen u Business Week-u, a koji se bavio blogovima kao društvenim fenomenom. Ako ste slučajno neki od školskih profesora svakako pročitajte članak koji se zove “koliko su veliki blogovi“.

Misao dana:
Describing the Internet as the Network of Networks is like calling the Space Shuttle, a thing that flies.

Categories
Edukacija i školstvo Ostalo Priroda i društvo

idiot prayer… (4:21, Nick Cave & The Bad Seeds, The Boatman’s Call, 1997)

Obećao sam sam sebi da nakon javne objave neću više cross-postati iste stvari na oba bloga, no večeras me iziritirao jedan komentar na mom starom blogu i onda sam krenuo pisati komentar koji se pretvorio u jedan ogromni post. Obzirom da sam sutra ionako na putu i teško da ću moći blogirati, post sa starog bloga prenosim u cijelosti jer mislim da je dobar; vrlo agresivan i vjerojatno u elementima može biti i uvredljiv, no on je rezultat mojih dosadašnjih životnih iskustava, može biti da su vaša drugačija i da ćete vi to drukčije shvatiti, no za mene je ovo pogled na konkretnu tematiku;
Obzirom da sam krenuo pisati komentar koji me je daleko odveo, prebacujem se na post koji je u cijelosti posvećen djevojci/ženi koja je napisala ovaj komentar na moj prethodni post.

Update: za razumijevanje posta, nužno je pročitati moj prethodni post i komentar kojeg quotam u cijelosti:

Sorry, ja bih prokomentirala onaj post od jucher….kuzim shto govoirish o kolichini drz.sluzbenika, ali mene bash briga za to, znash li zashto? Zato shto sam zavrshila fakultet i vec 4 godine ne mogu naci posao, jer nemam novaca podmititi nikoga, rad za privatnika ravan je robovlasnichkom….ako nemash srece pa ne mozesh postati ni rob, onda si nezaposlen…pa..opet navodim, briga me shto ce drzava dobti josh 4 000 na ledjima, meni poso treba, makar i onaj za 3 000 u drz upravi, jer zelim izmedju ostalog biti prijavljena dok radim….tako da….ne ubijaj one koji nemaju posao takvim izjavama…nije lako biti bez posla 4 godine i protratit mladost na slanje molbi u nebo… (heh,…. 09.03.2006. 16:34)

Post nije usmjeren protiv nikoga osobito, uključivo i osobito osobu koja je inkriminirani komentar napisala (a koju ću kao primjer spominjati u drugome licu), nego komentar koristim kao personifikaciju svega onoga o ćemu ću sada pisati. Dakle no hard feelings.
Post je prepun raznih generalizacija, jednako ako ne i malo više nego komentar zbog kojeg sam ovaj post i napisao.

Pa da krenemo redom;

a) novi državni službenici: mene brine novih 3.000 ljudi na državnim plećima jer u stvari to nisu državna pleća nego pleća onih koji državni proračun pune, a to su doslovce svi oni koji nisu korisnici državnog proračuna (dakle privatni sektor), a ako to protjeram kroz još koju liniju razlaganja doći ću prije ili kasnije do tvrtke u kojoj radim i koja praktički 40ak postotaka svog novca koji prođe preko računa uplati na razne pozicije u državnom proračunu (dakle za one koji sporije računaju na 6 kuna koji idu za investicije, razvoj, sirovine, troškove i koješta drugoga još 4kn idu u proračun). Ta ista država za mene nikada ništa nije napravila, doslovce, sve što ja vidim kao manifestaciju tog megalomanskog državnog aparata je gomila nekompetentnih, nemotiviranih i općenito inferiornih osoba (uz časne izuzetke) koji koriste svaku moguću priliku kako bi svoje vlastite frustracije izliječili nad onima nad kojima imaju kakvu-takvu vlast, dakle svejedno je da li radiš na nekom državnom šalteru, ispisuješ neka rješenja ili se na neki drugi način izvlačiš iz posla koji radiš ili bi ga barem trebao raditi u okviru zdravoga razuma i logike ako već zakoni koji postoje nisu takvi.

b) pitanje školovanja i/ili fakulteta: kao što sam to davno napisao, poslodavca zanimaju tri elementa prilikom zapošljavanja nove osobe a to su znanja, vještine i odgovornost; to su jedina tri kriterija i fakultet (barem po meni i iskustvu kojeg imam) ne garantira niti jedno od tog troje osim da imaš potvrdu da si se u stanju školovati 16+ godina u komadu (na trošak, pogodi koga? ako ne znaš vidi točku A, sve drugo su gluposti. Kada na oglasu piše da se traži osoba s fakultetom onda je to vjerojatno zato da se iz selekcije maknu ljudi koji posao ne mogu obavljati, no to nikada ne znači da će fakultet imalo pomoći u dobijanju posla. U mom slučaju, posao će uvijek dobiti osoba koja je najkompetentnija (znanjem ili vještinom), koja je najviše motivirana (želi učiti i napredovati) i za koju imamo pozitivni gut_feeling da će opravdati povjerenje (uzvračajući svojom odgovornošću) koje smo povjerili zaposlivši je.

c) robovlasnici; nijedna uspješna firma na ovoj planeti nije uspjela zato što je svoje zaposlene ugnjetavala, može se dogoditi da u nekom kraćem vremenskom roku uspije izrabljivati svoje zaposlene kako bi iskamčili kratkoročnu imovinsku/financijsku korist, no na dugi rok nijedna takva tvrtka neće preživjeti jer je očigledno gramzivost takvog poslodavca veća od snage koja je potrebna za preživljavanjem. Tvrtke u kojima su ljudi ugnjetavani, maltretirani i na sve druge načine zlostavljani ne može računati na motiviranost, inovativnost i svježe ideje koje su nužne da tvrtka napreduje. Taj proces može trajati pet godina, možda deset ili više, ali taj dan će sa sigurnošću doći.

c1) ali privatni poslodavac me neće adekvatno platiti: kada zaposlena osoba krene nekome pričati o svome životu rijetko kada govori o poslu, a to je zato što si u nekome trenutku u životu odlučio/la dio tog života prodati svome poslodavcu u zamjenu za materijalnu/financijsku naknadu, pa stoga svojim životom smatraš ono što se događa izvan tih radnih sati koje prodaješ kako bi nakon radnog vremena mogla svojim novcem kupovati nečiji tuđi rad. Kao što ti možda kupuješ mlijeko na polici u samoposluzi, tako možda i ja kupujem radne sate zaposlenika. Danas sam možda kupio dukatovo mlijeko, no već sutra će to vjerojatno biti vindijin jogurt. Its a hard life, danas si tu a sutra te nema jer te zamijenio netko drugi po nižoj cijeni ili lijepšem pakiranju.

d) svaki privatni poslodavac = robovlasnik; tek to je jedna besmislena generalizacija, svaka osoba koja uopće razmišlja u tim terminima po mojem mišljenju ima ozbiljnih problema i mora potražiti profesionalnu pomoć. Svaka ideja da je život u državnoj službi imalo bolji od života u privatnom sektoru je besmislen; razlika je samo u tome što je u državnoj službi koncentracija frustriranih, kronično nesposobnih i nekompetentnih ljudi daleko veća od prosjeka, no kao up_side plaća (valjda) dolazi na vrijeme, a ima se i prilike kroz u kojem postu niže opisane metode mita i korupcije ubosti štogod sa strane (jest da je ilegalno, ali to mazohističko varanje samog sebe barem daje malo energije u te bezlične živote, a osim toga je i tax_free, što je posebni thrill sam po sebi).

e) osoba koja smatra privatne poslodavce robovlasnicima: to su po mom iskustvu isti oni koji ne prihvaćaju posao koji je plaćen manje od onoga što su oni nakon 16+ godina školovanja imali na pameti zaraditi, isti oni kojima je problem dolaziti na posao ako na putu do njega promijene više od dva prijevozna sredstva, isti oni kojima je ostanak preko radnog vremena gnjavaža i subote koje se uzimaju od godišnjeg teror. Za tvoju informaciju prosječni talijan na svoj posao putuje do 60km u jednom smjeru, imam kolegu u americi koji svaki dan na putu na posao i s posla provede do tri sata no kaže “hey, but at least I got a job”, imam prijateljicu u nizozemskoj koja svaki dan na posao putuje 120km.

e1) ali oni imaju daleko veće plaće, za xxx novaca bih i ja putovala tri sata na posao; također gluposti, taksista u Rimu ima plaću koju krvavo zaradi i koja nije veća od 500-600EUR netto, teta u IKEAi u Grazu na blagajni zarađuje oko 1.000EURa i to nije novac koji je daleko veći od novca kojeg zarađuješ ovdje; njihovi troškovi stanovanja su daleko veći od našeg i osim što je tamo trava zelenija i više vozača staje na pješačkim prijelazima život u npr. austriji je jednako grub, dapače i grublji nego što je to kod nas, svaka ideja o tome da se tamo preko granice zarađuje lakše nego kod nas mogu biti samo posljedica razmišljanja onoga tko nije vidio kako se u inozemstvu radi. Vjeruj mi na riječ, a ako ne pitaj nekoga tko zna, mi smo ovdje još uvijek u vrlo nesređenim odnosima, na zapadu ljudi imaju kapitalizam već par stotina godina i emocije tamo u poslu jednostavno ne postoje, a nakon tri stotine godina tržišne ekonomije svaki eurocent se u ruci prevrne pedeset puta prije nego što ga nekome daš dalje u ruke.

f) ali nisam se ja bezveze školovala da bi radila kao xxxx; opet gluposti, ako znaš tko si i što si i ako imaš kakav takav normalan cilj u svojem životu onda ti neće biti teško prodavati bureke, prati stubište, cijepati drva, čistiti tavane ili raditi bilo koji drugi posao koji donosi novčanu naknadu. Da bi zaradio novac moraš prvo naučiti cijeniti sebe, ključna riječ je cijeniti, dakle moraš svoje sposobnosti znati prodati na tržištu rada, ako to ne možeš napraviti sa svojim fakultetskim obrazovanjem, onda gledaš što možeš prodati. Poznajem sveučilišne profesore koji postavljaju električne instalacije, liječnike koji proizvode nakit kao i ljude s osnovnom školom koji su privredili i krvavo zaradili velike novce. Fakultet nije garancija da ćeš zaraditi (ne puno ili srednje nego da ćeš zaraditi uopće, jer ne zarađuje tvoj fakultet nego ti sama). Najveću pljusku koji sam sebi možeš napraviti je da misliš da vrijediš više nego što je tvoja okolina spremna platiti (prva slijedeća greška je druga krajnost). Ako imaš 4 besposlene godine iza sebe, predlažem da odvojiš još koji dan i pročitaš Marxovu kritiku političke ekonomije i probaš shvatiti što je on govorio o radnicima i radu, a on pak slovi kao bio osoba koja je štitila i zalagala se za radnike.

g) ali doista ja sam išao/la na xxxx fakultet zato jer ja to volim i želim raditi; jedini odgovor koji mogu dati na to je “get a life”, ja sam htio biti austronaut pa eto što se desilo, pišem ljutite postove usred zagreba, kao što se to može naslutiti iz mog primjera, ne postanu svi austronauti kada narastu! Krenuo si u određenu školu iz ovog ili onog razloga, upisao fakultet, završio i ne možeš pronaći posao – pa što onda? Vidi točke B, E, E1 i F koje opisuju kako postupiti u toj situaciji.

h) ali mene nitko neće zaposliti: nije istina, u to jednostavno ne vjerujem, posla uvijek ima, od hostese na velesajmu, preko konobara na moru, putem raznosača pošte za city express, pranja stakala na benzinskoj… osoba koja je motivirana naći će si posla tamo gdje ga i nema, osoba koja je motivirana i zna cijeniti sebe i svoje mogućnosti zaposliti će se na nižoj poziciji na poslu kojeg smatra i degradirajućim samo kako bi došla u priliku dokazati se i napredovati. Osoba koja ne može pronaći posao nači će načina da se dodatno školuje ili stekne vještine da moće obavljati neki drugi posao. Za to nisu potrebni novci, možeš se švercati 6 mjeseci na ekonomiji i slušati predavanja besplatno, možeš hodati po velesajmu i ispitivati ljude o centralnom grijanju, možeš otići u firmu xy gdje će ti netko objasniti kako se spajaju žice, možeš google-ati do mile volje i na ovome internetu možeš naučiti čuda, uključivo i to kako naći posao. Da ja šest mjeseci sjedim samo za računalom i googlam okolo postao bih stručnjak u nekome području samo tako, da ne kažem da bih napisao najbolji blog na svijetu i kroz adsense zaradio para ko blata i potom prodao blog za još veće brdo.

i) ali ja imam tešku situaciju, moji roditelji nisu imali…: svoje prilike čovjek stvara sam, nitko te neće zaposliti zbog situacije u obitelji ili zatp što tvoji roditelji jesu ili nisu nešto napravili. Kvalitetna osoba s vizijom i ciljem što želi postati može pronaći posao bilo gdje i bilo kada. Ako te izbace kroz vrata vrati se kroz prozor, ako te izbace 101 puta van onda si valjda naučila 101 način kako se ne ponašati na intervjuu za posao, ako te 101 puta niti ne pozovu na razgovor, odgooglaj malo i napiši taj CV kako spada, ako si do današnjeg dana živjela 8+16+4 godine onda to valjda traži više od jednog lista papira?

Anyway, da ovaj tužni post privedem kraju – po stavu kojeg iščitavam iz komentara proričem ti da ćeš se prije ili kasnije zaposliti u državnoj upravi koja je očigledni krajnji cilj velike količine nezaposlenih. Naći ćeš se sa 30+ godina kako i dalje živiš kod roditelja i kako svako jutro odlaziš u zadimljene urede opremljene TVIN Nova Gradiška namještajem dizajniranim u doba kada je socrealizam bio na vrhuncu i što imaju one male metalne naljepnicom inventurnog broja. Spajati ćeš blagdane na načine koji vrijeme čine toliko relativnim da niti Einstainove formule ih ne mogu provariti, a u doba Božića svi ćete u uredu umjesto posla jesti pržene lignje iz aluminijske folije s tartarom u onim malim plastičnim čašicama iz automata. Povremeno će država platiti neko školovanje u Crikvenici što je u stvari samo sindikalni izlet, ili će pasti koji štrajk u kojem ćete protestirati nad svojim tužnim i patetičnim sudbinama. Eventualno ćeš napredovati do voditelja neke besmislene i nikome potrebne radne jedinice za proizvodnju apsolutno nepotrebnih papira i onda će cijeli tvoj kat jednoga dana zamijeniti neki SQL ili web server, ili će naletiti prije ili kasnije neki političar koji razmišlja poput mene a koji će otpustiti sve u državnoj upravi čije početno slovo prezimena počinje slovima od A do H (plus svi samoglasnici; njih svih sedam koliko ih u hrvatskom jeziku ima).

Ukratko; ti si ostala bez posla prije nego što si ga i dobila.

Sad but true, rekla bi Metallica.

Iskreno se nadam da će te ovaj post toliko izživcirati i izbaciti iz takta da ćeš već sutra, iz čistog protesta izići iz kuće i pronaći si posao.

Misao dana:
Mama always said life was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.