Categories
Muzika Politika

Promjena režima kreće od kuće…

Može biti da Vam je promaklo, no George Bush nije baš najpopularniji predsjednik kojeg je Amerika imala i ako uzmemo u obzir minijaturnu mogućnost da je on ipak vizionar koji vidi dalje od svih nas ostalih (bili mi amerikanci ili ne), preostaje nam još samo mogućnost kako je riječ o predsjedniku koji proizlazi iz naftaško/vojno/industrijskog lobbya koji je doslovce izmanufakturirao ratove kako bi proširio svoj utjecaj, odnosno utjecaj onih koji su mu pomogli da postane ono što jest.

Mnogi ljudi u americi nisu baš previše zadovoljni upravljanjem zemljom i trenutno je Bushov approval rating na all_time_low razini, a jedna posve nepoznata osoba se zapitala jednoga dana što se desilo sa svim onim sjajnim protestnim pjesmama koje su se pjevale šezdesetih i sedamdesetih kada se narod nije slagao sa svojom administracijom? Ta nepoznata osoba pod imenom Alicia Sherman vodi svoj blog, te je prije nekoliko dana na njemu objavila post koji je zaokupio pažnju mnogih.

Naime, Neil Young odlučio je napisati ponovno jednu protestnu pjesmu te mu je trebao zbor od stotinjak pjevača, a jedan od onih kojima je ponuđena ta uloga bila je i Alicia. Nova Neil Youngova pjesma govori o tome kako bi trebalo Busha maknuti iz predsjedničke fotelje zbog toga što je lagao narod, a Alicia objašnjava kako je pjesma snimljena i što o tome misle ljudi koji su u tome sudjelovali.

Ono što je mene zaustavilo na njezinom blogu je post s uokvirenim rupcem na kojem piše “Promjena režima kreće od kuće”. I dok ne bih bio sklon nasilnoj promjeni režima, mislim da bi svi skupa morali poraditi na svojim stavovima i dobro razmisliti tko je taj kome treba pokloniti svoje povjerenje na slijedećim izborima.

Misao dana:
A great war leaves the country with three armies – an army of cripples, an army of mourners, and an army of thieves.

Categories
Muzika

I walk the line… (2:54, Johnny Cash, Johnny Cash, 2002)

Svima preporučam da svakako vide film Walk the line, biografski film o Johnnyu Cashu (koje sam jučer napokon pogledao).

Johnny Cash svakako nije mainstream muzičar, no kroz posljednjih nekoliko godina, a osobito kroz American Recordings seriju albuma dao je vrlo dobar i antologijski pregled svojeg muzičkog putovanja. Ja sam ga prvi puta uočio kroz obradu U2ovog One, krenuo sam kupiti taj album, potom su uslijedili drugi i danas ih imam petnaestak a uz Nick Cave-a, Cash mi je najzastupljeniji muzičar na iPodu ili CDu.

Očekivao sam biografski film tamne tematike, no dobio sam film pun ljubavi i energije i sasvim neočekivani kut gledanja, iako ne podnosim Joaqima Phoenixa, činjenica je kako odlično glumi i još bolje pjeva. A Reese Witherspoon koju sam dosada gledao u teen komedijama u kojima je glumila tipične zatupljele plavuše uspjela je napraviti žestoku preobrazbu svojeg imagea i istjerati lik June Carter Cash jako, jako dobro – mislim da je Oscara definitivno zaslužila.

Walk the line ne govori samo o Cashu nego i o cijeloj muzičkoj industriji pedesetih i šezdesetih, ocrtava život muzičara onakvim kakvim ga ne očekujemo i bitno se razlikuje od onoga što danas viđamo po pozornicama u vidu muzičara koji su u svojoj osnovi personifikacija psihološkog profila koji je nastao istraživanjem tržišta.

Johhny Cash je definitivno postao dio obavezne kulture, a ovaj film vrijedi pogledati pa makar ga inače i ne slušali – mogli bi se iznenaditi, baš kao što se to i meni dogodilo, a ja sam mislio da o Cashu znam puno.

Toliko o Cashu, a sada sjesti u auto i u Ljubljanu pogledati još jednu muzičku legendu; Lou Reeda :)

Misao dana:
When I was just a baby my mama told me. Son,
always be a good boy, don´t ever play with guns.
But I shot a man in Reno just to watch him die
When I hear that whistle blowing, I hang my head and cry..

Categories
Muzika Priroda i društvo

hang on to your emotions… (3:46, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

Dakle jučerašnji dan je prepun paradoksa. Prvo je Severina pobijedila na Dori (a Dora je za one koji ne znaju vrsta vatrogasne zabave koju prenosi televizija i ono što bi se uredno moglo odraditi u sat i pol vještim managementom razvučeno je na puna tri dana), a potom je, kako to ona sama kaže “zahvalila žiriju što je prepoznao njezinu urbanu pjesmu“, koja se, usput rečeno, zove “Štikla“.

I da bi na kraju loše postalo još gorjim, Točni Huljić (to je isti onaj lik koji je mahao s dva CD/DVDa u emisiji Otvoreno kada se diskutiralo o ZAMPovom porezu na prazne medije) je rekao (pazi, ovo je copy&paste):

“Ovo je najbolja Dora dosad. Podaci o visokoj gledanosti pokazuju nam da narod želi takvu kulturu masovne zabave i da nema baš ništa protiv nje.”

Iako bih se pritisnut argumentima morao složiti s Huljićem, isto tako moram ukazati kako je neprimjereno riječ “kultura” koristiti u kontekstu zabave koju pruža Dora (uz svo dužno priznanje rijetkim izuzecima). Osim toga treba upozoriti da vrlo često ono što ljudi hoće nije istovjetno onome što ljudi trebaju, pa bi stoga ljudi koji vode ili barem usmjeravaju ono što bi se trebalo zvati kulturnim životom zemlje trebali to imati na umu.

Ne razumijem se previše u muziku, no vjerujem da bi se nekom matematičkom formulom mogla izračunati muzička i tekstualna vrijednost pojedine pjesme, te sve one koje potpadaju ispod određenog rezultata ili koje prirodno poželite otplesati s palčevima pod pazuhom treba naplatiti nekakvu trošarinu i ujedno zabraniti pojavljivanje na nacionalnim medijima.

Put prema društvu kulture je dugotrajan i bolan, a Dora sasvim sigurno ne pomaže (jadni Matoš Šenoa [tek toliko o meni kulturnome]).

Misao dana:
Compare music to drinks. Some is like a strong brandy. Some is like a fine wine. The music you’re playing sounds like Diet Coke.