Categories
Ekonomija Politika

Ljubo Jurčić – Lokacijski uvjeti boljega života

Prije neki dan sam dobio link na stenogram predavanja Ljube Jurčića iz sredine lipnju prošle godine. Predavanje se zove Lokacijski uvjeti boljega života i predlažem vam da svakako pročitate ovaj tekst (u pdf-u) budući da se radi o sjajnom i svima razumljivom tekstu koji govori o ekonomiji, a istovremeno tekst nije opterećene političkim porukama ili pak nerazumljivim i u praksi neprovedivim jezičnim konstrukcijama (poput: “mi moramo” i tome slično).

Ljubo Jurčić (za one koji nisu znali) bivši je ministar gospodarstva u koalicijskoj vladi, nestranačka je osoba iako djeluje kroz strukturu SDPa (SDP je zanimljiv i po tome jer ima nekolicinu ljudi koji nisu članovi stranke a očigledno nastupaju s visoke pozicije unutar SDPa). U svojim nastupima koje je napravio do sada, Jurčić je ostavio dojam iznimno kompetentne osobe a poslovi koje je odradio – a tu prvenstveno Ljubo Jurčić, SDPov kandidat za premijera?mislim na prvu fazu privatizacije INAe napravljena je na način da do sada nismo čuli niti jednu imali kvalitetniju kritiku na obavljeni posao. Ljubo Jurčić je sveučilišni profesor na ekonomskom fakultetu u zagrebu i posjeduje rijetku kvalitetu da može govoriti o nekoj složenoj ekonomskoj temi na svima razumljivom jeziku (u što ćete se i sami uvjeriti ako pročitate gornji dokument). Moja zamjerka je da Ljubo nema dovoljno medijskog treninga te u sučeljavanjima na televiziji (primjerice na posljednjem u prosincu kada se u Otvorenom sukobio sa Šukerom) unatoč tome što je pomeo Šukera argumentima, zbog pristojnosti i finoće izraza te napadne i barem tada bezobrazne spodobe ministra financija ispalo je kao da je Šuker pobjednik debate. U kuloarima (eto da i ja upotrijebim taj izraz) potiho se priželjkuje da upravo Ljubo Jurčić bude SDPov kandidat za premijera što ja smatram dobrim izborom, osobito stoga što je Jurčić osoba fokusirana na ekonomiju i gospodarstvo kojom se objektivno nijedna vlada do danas nije pošteno pozabavila.

Na samom početku predavanja Ljubo kaže:

Odabir gospodarske politike i strategije zapravo mora poći od specifičnosti društva. Ne postoji Europa kao
jedna i jedinstvena: iz različite povijesti i kulturnog ili religijskog razvitka proizlazi da tržište Njemačke nije jednako talijanskom, francuskom ili britanskom. Japansko gospodarstvo nema mnogo sličnosti niti s europskim niti s američkim, a kinesko ne potpada niti pod jedan kliše. Tamo su diktatura i socijalizam pomiješani s najvišim stopama rasta, a sve naše teorije o demokraciji, razvoju tržišta i liberalizmu u Kini vrlo lako padaju.

Malo kasnije dotiče se cijene rada:

U Poljskoj je trošak rada 5,4 eura po satu, a Hrvatska bi bila negdje na razini Poljske, možda malo iznad, prema sadašnjim pokazateljima o troškovima rada u hrvatskoj metalnoj industriji. Proizvođači automobila i druge industrije ne idu za tim da radnicima povise plaće sa 3 do 4 eura po satu na 15 ili 20 eura nego samo koriste uvjete tranzicijskog gospodarstva. Sve se svodi samo na jeftini rad u tranzicijskoj sredini i posljedica je, prije svega, globalizacije. U Europi regionalne liberalizacije (tj. globalizacije), kome sve to koristi? Koristi li samom radniku? Naravno, radit će, dobit će koji cent više zahvaljujući djelovanju ponude i potražnje: ako je potražnja za radom veća, radnik u automobilskoj industriji tranzicijske zemlje dobit će možda 10 centi više, ali neće mu se platiti kao radniku u Njemačkoj. Nipošto toliko koliko u zapadnonjemačkoj sredini zapravo stoji rad (tj. 28,5 eura po satu) jer korporacije inače u tranzicijske sredine ne bi niti dolazile.

O cijeni rada i radnim uvjetima u inozemstvu sam dosta pisao. Trošak rada u pravilu je najveći pojedinačni trošak bilo koje proizvodnje; u ovome času nalazimo se na kraju vala seljenja industrije iz domicilnih zapadnih zemalja EUa u bivši istočni blok. Nažalost, sposobnošću dosadašnjih vlada nismo uspjeli dovući nijednu od većih proizvodnja na naše prostore i iluzorno je očekivati da ćemo u tome uskoro uspjeti jer je težnja kapitala uvijek ista – i kada se istope komparativne prednosti Poljske ili Češke, industrija ponovno kreće u seobu dalje na istok ili možda u Aziju ili jednoga dana u Afriku.

Prvo smanjite subvencije na poljoprivredne proizvode i ukinite subvencije na njihov izvoz tako da mi možemo biti konkurentni. Međutim, uzalud je njihova konkurentnost u tim primarnim proizvodima koji koštaju u proizvodnji možda 5 eura po kilogramu, kada Amerika izravno
subvencionira poljoprivrednu proizvodnju sa 60 posto, a prilikom izvoza je subvencionira s dodatnih 30 posto. Tako proizlazi da je paradajz iz Nizozemske u Hrvatskoj jeftiniji nego naš. Pitamo se u čemu je tajna, možda oni imaju tehnologiju? Tehnologiju proizvodnje možemo imati i mi, nije u tome problem. Međutim, mi nemamo tehnologiju subvencija. Mi tehnologiju subvencija niti ne možemo imati jer nam nedostaje razvijena industrija iz koje dodanu vrijednost možemo prebaciti poljoprivredi i održavati taj politički balans između poljoprivredne i industrijske proizvodnje.

Ovdje Jurčić govori o mehanizmima zaštite domaće poljoprivrede, objašnjeno na ovaj način, sasvim je jasno zašto domaća poljoprivredna proizvodnja teško da može konkurirati npr. gore spomenutoj nizozemskoj.

Mi rastemo brže nego što raste Europa: 4 posto. Ali europskih 2 posto na 35 tisuća dolara po glavi stanovnika iznosi 700 eura dok hrvatskih 4 posto na 7 tisuća dolara nije niti 300 eura. Jasno je da europski građani bolje žive. Uz ovakve stope rasta mi dodatno povećavamo negativnu razliku u životnom standardu između Hrvatske i EU. I ako nam se onemogući sloboda da sami stvorimo uvjete rasta, mi ćemo od Europe kakvu zamišljamo biti sve dalje.

Evo, do ovoga teksta nisam vidio jasnijeg objašnjenja koje sažima sve dosege postojeće vlade Ive Sanadera (ali i prethodnih vlada), dakle ne govorim o tome da Ivo Sanader laže kada govori o rastu domaćeg proizvoda – nego da svjesno i namjerno prezentira podatke koji se čine pozitivnima, dok u osnovi tonemo sve dublje a istovremeno imamo sjajan osjećaj napretka (totalno identičnu metodu već godinama primjenjuje zavod za statistiku kada u svojim mjesečnim biltenima uporno govori kako nam izvoz raste bitno brže od uvoza – što je kao pozitivna stvar, no kada to pretočimo u neku valutu i konkretne brojke, ispada kako je riječ o razlici koja je iz mjeseca u mjesec sve veća).

Pročitajte članak i naučite nešto.

Misao dana:
The whole of the global economy is based on supplying the cravings of two per cent of the world’s population.

Categories
Ekonomija Politika

Dobra vijest – ništa se ne događa

Zoran Šprajc je primjetio kako u posljednjih nekoliko dana samo dobre vijesti, a zaključak je kako se ništa ne događa. Primirje. Far bigger storm is coming. And from that moment on, nothing will ever be the same…

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Mit o prosječnoj plaći

Već duže vremena me interesira koncept prosječne netto (ili brutto) plaće koja se isplaćuje u hrvatskoj, budući da je ta ista osnovica (koja za kolovoz ove godine iznosi 4.633kn netto) ujedno i temelj svih potraživanja sindikata i njima sličnih institucija kada traže povećanje svojih primitaka.

Naime, kako smo koncentrirani na Zagreb koji kao što znamo ima BDP jedna ili veći od pojedinih država EU (a pritom ne mislim na novih 10 članica), onda dođemo brzo do zaključka kako je, može biti, zagrebačka perspektiva bitno drugačija od perspektive koja se primjerice vidi iz Osijeka, Nove Gradiške, Gospića ili recimo Makarske.

Nažalost, naš državni zavod za statistiku javno objavljuje samo dio podataka koji kada bi se kombinirao bi mogao dati odgovore i na pitanja koja ja imam, no daleko je jednostavnije to njih direktno pitati (ono, zakon o pravu na pristup informacijama i tome slično). Nemam nekih velikih nada da ću tražene podatke i dobiti, no evo što se može iskombinirati iz javno dostupnih podataka (ovo su grube kalkulacije i u principu iznosim koncepte, za veću razinu detalja odite na stranice državnog zavoda za statistiku).

1 tenk = plaća za 25 učiteljaNa stranicama DZSa, u biltenima možete pronaći iznose netto (ili brutto) plaća po segmentima industrija, no ono što nije moguće pronaći je recimo odnos broja zaposlenih u pojedinim industrijama koji čine taj prosjek. Tako npr. imamo situaciju da je prosječna netto plaća u poljoprivredi 3.698kn, no ona se dijeli na poljoprivredu i šumarstvu (gdje je prosjek 3.715) i ribarstvo (gdje je prosjek 3.350), i dok bi se lagano izračunalo koji je međusobni odnos poljoprivrede i ribarstva, situacije je malo kompliciranija u nepoljoprivrednim djelatnostima koje su podijeljene na 4 segmenta, ili uslužne djelatnosti koje su podijeljene na 11 segmenata.

Temeljni argument državnih službenika je da žele postići prosjek plaća koji je veći od državnog prosjeka. Ako pogledamo uslužne djelatnosti, nije teško zaključiti kako je prosjek javne uprave i obrane 4.749kn (dakle kojih 2-3% iznad prosjeka), u obrazovanju je bitno lošija situacija sa 4.342 (6-7% manje od prosjeka), zdrastvena zaštita 5.109kn (10% iznad prosjeka) i ostale djelatnosti koje su 4.634 (dakle dead_on).

U segmentu uslužnih djelatnosti, prosjek najbijaju značajnijim iznosima financijsko posredovanje (aka. banke) s 6.417kn, prijevoz skladištenje i veze s 5.250kn (čitaj telekomunikacije). U nepoljoprivrednim djelatnostima prosjek dobrim dijelom štancaju distributeri energije (struja, plin, nafta, voda), dakle tvrtke koje su u većinskom državnom vlasništvu ili javna poduzeća, te rudarstvo i vađenje (valjda kamenolomi) s 4.973kn.

Iz gore navedenog, nije osobito teško zaključiti kako bi izuzimanjem osobnih dohodaka javne uprave te industrija za koje znamo da su iznimno profitabilne (i koje, čini se, žive život za sebe) prosjek dramatično smanjili. Još kada bi taj prosjek pokušali složiti po geografskoj pripadnosti, ne bi bilo osobito teško zaključiti kako javni djelatnici, osim u vjerojatno zagrebu i potencijalno drugim gradskim središtima imaju značajno veću plaću nego prosjek ove države.

Misao dana:
One man’s wage rise is another man’s price increase.