Zoran Šprajc je primjetio kako u posljednjih nekoliko dana samo dobre vijesti, a zaključak je kako se ništa ne događa. Primirje. Far bigger storm is coming. And from that moment on, nothing will ever be the same…
Category: Ekonomija
Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna
Categories
Mit o prosječnoj plaći
Već duže vremena me interesira koncept prosječne netto (ili brutto) plaće koja se isplaćuje u hrvatskoj, budući da je ta ista osnovica (koja za kolovoz ove godine iznosi 4.633kn netto) ujedno i temelj svih potraživanja sindikata i njima sličnih institucija kada traže povećanje svojih primitaka.
Naime, kako smo koncentrirani na Zagreb koji kao što znamo ima BDP jedna ili veći od pojedinih država EU (a pritom ne mislim na novih 10 članica), onda dođemo brzo do zaključka kako je, može biti, zagrebačka perspektiva bitno drugačija od perspektive koja se primjerice vidi iz Osijeka, Nove Gradiške, Gospića ili recimo Makarske.
Nažalost, naš državni zavod za statistiku javno objavljuje samo dio podataka koji kada bi se kombinirao bi mogao dati odgovore i na pitanja koja ja imam, no daleko je jednostavnije to njih direktno pitati (ono, zakon o pravu na pristup informacijama i tome slično). Nemam nekih velikih nada da ću tražene podatke i dobiti, no evo što se može iskombinirati iz javno dostupnih podataka (ovo su grube kalkulacije i u principu iznosim koncepte, za veću razinu detalja odite na stranice državnog zavoda za statistiku).
Na stranicama DZSa, u biltenima možete pronaći iznose netto (ili brutto) plaća po segmentima industrija, no ono što nije moguće pronaći je recimo odnos broja zaposlenih u pojedinim industrijama koji čine taj prosjek. Tako npr. imamo situaciju da je prosječna netto plaća u poljoprivredi 3.698kn, no ona se dijeli na poljoprivredu i šumarstvu (gdje je prosjek 3.715) i ribarstvo (gdje je prosjek 3.350), i dok bi se lagano izračunalo koji je međusobni odnos poljoprivrede i ribarstva, situacije je malo kompliciranija u nepoljoprivrednim djelatnostima koje su podijeljene na 4 segmenta, ili uslužne djelatnosti koje su podijeljene na 11 segmenata.
Temeljni argument državnih službenika je da žele postići prosjek plaća koji je veći od državnog prosjeka. Ako pogledamo uslužne djelatnosti, nije teško zaključiti kako je prosjek javne uprave i obrane 4.749kn (dakle kojih 2-3% iznad prosjeka), u obrazovanju je bitno lošija situacija sa 4.342 (6-7% manje od prosjeka), zdrastvena zaštita 5.109kn (10% iznad prosjeka) i ostale djelatnosti koje su 4.634 (dakle dead_on).
U segmentu uslužnih djelatnosti, prosjek najbijaju značajnijim iznosima financijsko posredovanje (aka. banke) s 6.417kn, prijevoz skladištenje i veze s 5.250kn (čitaj telekomunikacije). U nepoljoprivrednim djelatnostima prosjek dobrim dijelom štancaju distributeri energije (struja, plin, nafta, voda), dakle tvrtke koje su u većinskom državnom vlasništvu ili javna poduzeća, te rudarstvo i vađenje (valjda kamenolomi) s 4.973kn.
Iz gore navedenog, nije osobito teško zaključiti kako bi izuzimanjem osobnih dohodaka javne uprave te industrija za koje znamo da su iznimno profitabilne (i koje, čini se, žive život za sebe) prosjek dramatično smanjili. Još kada bi taj prosjek pokušali složiti po geografskoj pripadnosti, ne bi bilo osobito teško zaključiti kako javni djelatnici, osim u vjerojatno zagrebu i potencijalno drugim gradskim središtima imaju značajno veću plaću nego prosjek ove države.
Misao dana:
One man’s wage rise is another man’s price increase.
Naletio sam na Pulsovo istraživanje o globalizaciji koje je postavilo tri jednostavna pitanja i odgovori koji su hrvati dali (uzorak od 1.000 ljudi) je u totalnom raskoraku s odgovorima koje su dali ispitanici u 63 druge države svijeta (ovo istraživanje je dio Gallupova globalnog istraživanja).
Prvo pitanje je glasilo da li ispitanik smatra da je globalizacija dobra ili loša stvar za hrvatsku? Svega 18% ljudi smatra do dobrom stvari, 31% lošom, 35% neutralnom a 16% pojma nema. Usporedbe radi, u Africi 71% ljudi smatra da je globalizacija dobra stvar, 9% loša, 11% neutralna a 9% ne zna. Svjetski prosjek je 38% dobra, 15% loša, 31% neutralna i 16% ne zna.
Drugo pitanje je glasilo o tome što ispitanici misle o stranim ulaganjima u hrvatsku? Svega 33% ispitanika smatra to dobrim, a 50% opasnim. Opet, afrički prosjek je 74% smatra investicije dobrim i korisnim, 19% opasnim. Svjetski prosjek je 51% za i 32% protiv, a interesantno je da se ovaj odnos u kojem je više ljudi protiv nego za zabilježen samo u sjevernoj americi (38:43).
Treće pitanje je ispitivalo tko ima više koristi od globalizacije, bogati, siromašni ili podjednako? Totalno očekivano, 69% hrvata smatra d su to bogati, 1% da su to siromašni, 14% podjednako, a 15% je i dalje clueless. Svjetski prosjek je 58% bogati, 5% siromašni, 21% podjednako i 17% patuljaka pojma nema. Zanimljivo je da i u ovom slučaju hrvatski slijede trend zapada gdje jedino u zapadnoj europi ima više ljudi koji smatraju da se bogati bogate i dalje.
E sada, ono što je meni zanimljivo je to kontriranje hrvatske u odnosu na naše okruženje i na svjetske tokove, odnosno suglasnost naših stavova (barem u nekom općem generalnom smjeru) kao i recimo amerikanci ili zapadni europčani. Ne kažem ja da je jedan ili drugi stav krivi, no indikativno je da prostori kojima je razvoj ekonomije nužan (a to bi bila afrika i azija) su odabrali u cijelosti suprotne odgovore od nas kojima je to također jako potrebno. Može biti da smo pametniji, a može biti i da ljudi u tim krajevima razumiju da sami ne mogu izići iz kaljuže u koju su upali.
No imam ja jednu drugu globalizacijsku priču iz mojeg businessa. Naime u mom poslu posao možete podijeliti an dvije osnovne faze (prvu i drugu), i zanimljivo je kako je prva faza kapitalno strašno intenzivna (govorimo o stotinama i milijunima eura za minimalni pogon), traži malo ljudi i u principu visoko je automatizirana – te postoji druga faza koja također očekuje neke strojeve (koji su ipak daleko jeftiniji), no očekuje puno ljudi. U primjerice nizozemskoj, gdje sam prošle godine obilazio desetke tvrtki koje se bave poslom poput mojeg business se razvio na način da imate tvrtke koje se bave prvom fazom i potom se ostatak posla pošalje u tvrtku koja se bavi drugom fazom. I jedna i druga tvrtka je najbolja u poslu koji obavlja, imaju novaca i investiraju u najmodernije strojeve koji se kupiti mogu.
U hrvatskoj je totalno suprotna situacija; dakle u prvoj fazi kupiš visokoautomatizirani stroj (iz jednostavnog razloga što nemaš stvarnog izbora i moraš kupiti takav pogon), no onda u drugoj fazi tipično pokupuješ ono za što imaš novca, a to su niskoproduktivni strojevi, polovni strojevi ili strojevi koji su kapacitetom primjereni tvojoj proizvodnji.
Fora je u tome da recimo nizozemac iz faze dva ulupa u mašineriju recimo 3mil eura i može proizvesti 15.000 nekog proizvoda u satu, dok recimo mi kupimo dobar stroj, recimo i tehnološki vrlo dobar ali daleko nižeg kapaciteta recimo 500 jedinica na sat. Kvalitativno smo jednaki s nizozemcem, no kada fiksne troškove podijelimo s jedinicom proizvoda ispada da je hrvatski proizvod daleko skuplji (jer neovisno o tome koliko je nizozemac skuplji od hrvata, a to je dokazano faktor 4, njegov stroj je i dalje 30x učinkovitiji i u konačnici njegov proizvod objektivno sadrži svega jednu sedminu cijene rada ugrađenog u hrvatskog proizvoda). Sad but true, rekla bi metallica.
Needless to say, sve ovo je plod nekolicine faktora. Kao prvo, riječ je o tzv. hrčak efektu u kojem poduzetnici pokušavaju sve odraditi pod svojim krovom. Ovo je jedna besmislena strategija jer osim što je nemoguće, ono što se najčešće događa je da umjesto da jednu stvar radite najbolje na svijetu, njih 30 radite prosječno ili loše. Drugi problem je nepovjerenje, zašto bih ja outsourcao svoj proizvod kod drugog poduzetnika (koji se može pokazati kao moj konkurent), kada ovaj može otići mom kupcu i preuzeti posao. I posljednje, poduzetnici međusobno rijetko ili nikada ne razgovaraju, a i kada razgovaraju rade to s figom u džepu, što nikako nije dobro – networking – dakle zajednička suradnja više poduzetnika je u inozemstvu nužnost, a kod nas se ona javlja tek u pojedinim industrijama.
Dakle, dok ne prevladamo tri osnovna problema; “moram imati sve”, nepovjerenje i dok ne sagradimo međusobne veze, nećemo se izdići iz ove naše malene bare u kojoj (barem zasada) čim se netko izdigne, odmah ga srežu u početku.
Misao dana:
There is an island of opportunity in the middle of every difficulty. Miss that, though, and you’re pretty much doomed.