Categories
Ekonomija

Lijepa naša koja neće biti naša?

Prošloga tjedna promakao mi je jedan tekst u Večernjem listu a koje govori o pogledu guvernera HNBa g. Željka Rohatinskog na događanja na hrvatskom financijskom tržištu odnosno ekonomoniji uopće.

Ostale zemlje srednje i istočne Europe ostvaruju stope gospodarskog rasta slične hrvatskim uz manji vanjski dug, niži deficit platne bilance, manju količinu novca u optjecaju, zbog čega Rohatinski smatra da na dulji rok država mora ubrzati rast BDP-a kako bi povećala efikasnost.

Ovo je u principu u cijelosti na liniji onoga što govori Ljubo Jurčić (vidi: gospodarska strategija SDPa). Poanta cijele priče je u stvari u tome da novac koji ulazi u zemlju (neovisno da li je u obliku kredita ili direktnih investicija) se troši neracionalno, odnosno da ne stvara ekonomske efekte slične onima u ostalim tranzicijskim zemljama. Naši financijski izvori iz privatizacije (dakle prodaja imovine) i prihodi od turizma u stanju su zasada krpati tu financijsku rupu, no nesrazmjer i deficit države iz godine u godinu praktički linearno raste i u jednome času ti prihodi više neće biti dovoljni i tada počinju problemi. Po svim pokazateljima taj trenutak je već ovdje.

Osvanula je i još jedna bizarna vijest, a koja kaže da će Hrvatska u EU tijekom 2009 godine što mi se čini u najmanju ruku naučnom fantastikom. Naime, letemični pogled na stanje pregovora (vidi eu-pregovori.hr) kaže kako je do sada zatvoreno svega 2 od 35 poglavlja, samo za manji dio poglavlja imamo definirana mjerila i ne vidim načina kako će se u slijedećih recimo godinu dana zatvoriti svi pregovori (a da to ne bude na značajnu hrvatsku štetu, podsjetimo se primjerice priče o maslinicima i Ivinom čudotvornom stroju na hvaru), a tek potom kreće neka procedura prihvaćanja u EU komisiji odnosno parlamentu, a potom kreće proces ratifikacije u parlamentima članica EU a sve naravno u slučaju da se netko od “velikih” igrača ne sjeti mijenjati pravila koja su ionako maglovita (primjerice, pobjedi Sarkozy u francuskoj, desničar koji se zalaže za povećanu sigurnost i usporavanje/zaustavljanje širenja EU). Praksa pokazuje da proces ratifikacije traje 12-24 mjeseca, tako da kada bi teoretski danas krenuli u taj postupak, objektivno tek početkom 2009 bi imali ratifikaciju…

Dr. Ivi se očajnički žuri ugurati Hrvatsku u EU i to nikako nije dobro. Brzinski rekord u pristupanju nam doista ne treba.

Misao dana:
Since time is the one immaterial object which we cannot influence–neither speed up nor slow down, add to nor diminish–it is an imponderably valuable gift.

Categories
Ekonomija Humor

10 principa ekonomije

Nešto me pokosila neočekivana prehlada kolosalnih razmjera, no naletio sam jučer na gornji video. Svakako ga pogledajte, osobito ako ste ekonomist.

Misao dana:
The man who will live above his present circumstances, is in great danger of soon living beneath them; or as the Italian proverb says, “The man that lives by hope, will die by despair.”.

Categories
Ekonomija

Da vas razveselim u ovo tmurno jutro (ok, podne)

Za mandata ove Vlade putem javnih natječaja privatizirano je 40 društava, dok je za mandata prošle Vlade, odnosno od 2000. do 2003. godine, na taj način privatizirano 39 društva, rekao je na današnjoj sjednici Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju (UO HFP) predsjednik HFP-a Grga Ivezić. Usporedne podatke o procesu privatizacije za mandata ove i bivše Vlade je, prema vlastitim riječima, od stručnih službi HFP-a zatražio predsjednik UO HFP-a i potpredsjednik Vlade Damir Polančec.
Ivezić je kazao i kako je privatizacijom za mandata sadašnje Vlade samo HFP ostvario 682 milijuna kuna prihoda, što je za 35 milijuna kuna više nego za prethodne Vlade.Također, ugovorena su izravna ulaganja u privatizirana društva u iznosu od oko 4 milijarde kuna, odnosno 2,6 milijardi kuna više nego u mandati prošle Vlade, rekao je Ivezić.
Tvrdnje o većim uspjesima u privatizaciji za mandata aktualne Vlade predsjednik HFP-a je potkrijepio i podacima da je u razdoblju od 2000. do 2003. kroz privatizaciju ukupno sačuvano oko 550 radnih mjesta, dok
su za ove Vlade privatizirane tvrtke poput Belja i PIK-a Vrbovec, koji imaju po 2.000 zaposlenih, Željezara Split sa 482 radnika, TLM s 1.400 zaposlenih, itd.

Kažu da postoji laž, prokleta laž i statistika i evo gore jednog vladinog PRa koji je školski primjer gomile podataka koja se može tumačiti ovisno o tome tko govori, pa eto i kojeg tumačenja.

Kao prvo, vlada se pohvalila s 682 milijuna kuna prihoda u odnosu na 647 milijuna prethodne vlade (so far, so good). Važni faktor su i radna mjesta, pa je prethodna vlada spasila svega 550 zaposlenih, dok je ova (samo ovim letimičnim brojanjem) spasila čak 5.882 radna mjesta; dakle objektivno 10x više – impresivni podatak. No, ako idemo gledati malo ekonomsku logiku gdje znamo da jedno radno mjesto jednostavno košta neke novce, tada ispada da je prošla vlada prodala svako radno mjesto za 1.176 milijuna kuna, dok je to ova napravila za svega 115 tisuća kuna – nekako mi se ovaj prvi podatk čini kao bolja prodaja? Kako to vama izgleda? Nadalje, prethodna vlada je ugovorila investicije od 2.5 milijuna kuna po zaposlenom, dok je trenutna vlada osigurala 680.000kn investicije po zaposlenom (jedan obični šleper košta više od toga, bez prikolice). Toliko o državi znanja (ne samo kakva radna mjesta će se otvoriti nego i koliko je sve skupa podložno interpretaciji i koliko je u krajnjoj liniji realno).

Podatak o tome koliko je gubitaka otpisano nitko nije bio spreman podijeliti s javnošću. Također, bilo bi zabavno vidjeti kolika je nominalna vrijednost imovine koju te tvrtke posjeduju, a tek taj podatak bi morao dati totalno drugačiji pogled na cijeli problem – primjerice, mogao bi se naći netko iznenađen disproporcijom ostvarene cijene i vrijednosti imovine, pa bi netko drugi (npr. frustrirani bloger) mogao ustvrditi kako su firme prodane ispod cijene i da se u stvari pogodovalo nekome…

No bottom line je da gornji podaci ne znače apsolutno ništa, osim što lijepo izgledaju ovako napisani. Usput rečeno, svaka čast domaćem konzorciju koji je otkupio TLM.

Misao dana:
He uses statistics as a drunken man uses lampposts – for support rather than for illumination.