Categories
Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio četvrti)

Ovo je četvrti dio iz serije, prva tri dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći.

Kako sam cijelo vrijeme imao različitih problema u jednome času sam došao do bolnog ali logičnog zaključka da je problem možda u meni. Kako bih bio siguran da to nije točno odlučio sam angažirati konzultante. Ljudi imaju svakakva mišljenja o konzultantima i naravno da se dijelom slažem jer iskustvo kaže kako ih ima dobrih i loših. Isto tako nije točno da su konzultanti skupi, na razini fakture kada gledate koliko vam zaračunaju za jedan dan rada ili diskusije s vama onda se to može činiti astronomski puno (jer jednostavno za iste novce morate raditi nekoliko puta duže), no moje iskustvo je da konzultant, koliko god on skup bio, može uštediti pravo bogatstvo ili omogućiti da zaradite malo bogatstvo. Primjera radi, da sam u koncept cost-price sustava izračuna cijena i analize troškova ušao ranije, to bi mi značilo puno; vjerujte da se to jako isplati jer morate razumjeti ekonomiju poslovanja vlastite tvrtke. Naravno da sam ja mislio da znam sve o tome jer svaki papir prođe kroz moje ruke, no praksa je pokazala kako u biti pojma nemam i kako stvari funkcioniraju na osjećaj a to se ne bi smjelo događati (znam, ovo grubo zvuči, no jedno je poslovati pozitivno godinama po jedriličarskom principu “palac u zrak pa osjetiti kako puše vjetar), a drugo je izračunati to na četvrtu decimalu i biti u mogućnosti simulirati efekte neke investicije, poremećaja ili dodatnog kapaciteta.

Uglavnom, kako poznajem puno ljudi širom svijeta a ionako imam relativno loše mišljenje o lokalnoj pameti (barem u ovom segmentu), obratio sam se svojem prijatelju iz Nizozemske koji me spojio s njihovim ministarstvom ekonomije koje je pak kroz jednu njihovu udrugu financiralo program povećanja konkurentnosti zemalja koje su kandidati za EU ili bivših nizozemskih kolonija. Racionalizacija nizozemaca je jako jednostavna i u biti se svodi na to da je njima bolje i jeftinije naučiti nas kako se radi posao nego da im se doselimo i otimamo posao nizozemcima (to ne piše u brošuri ali to je poanta). Partner nizozemaca u hrvatskoj je tada bio HUP i u biti to je bio moj prvi kontakt s HUPom koji su odradili čudo za mene, bez da su tražili ijedne kune ili bilo kakvu protuuslugu (uključivo i članstvo). HUP je odradio za mene u nekoliko sastanaka više nego HGK u petnaest godina. Ukratko, mi smo se kandidirali, dobili projekt, odradili prvu fazu u hrvatskoj i par mjeseci kasnije troje nas je otišlo na desetak dana u nizozemsku da upoznamo slične firme naše veličine. Čisto da razbijem ono gornje retoričko pitanje, problem nije bio u meni, nego u načinu na koji hrvatsko tržište funkcionira i što nepotrebno proizvodi brdo stresa na poslovanje i nepotrebnih troškova. No o tome ću možda pisati neki drugi put, ono što je bitno za ovaj tekst je otprilike slijedeće.

U jednome času otišli smo do jednog konzultanta čija je službena pozicija “thinker” u instituciji koja se zvala Nizozemska 2020. To je ukratko institut koji se bavi proučavanjem kuda nizozemska ide, što se događa u okruženju, kuda ide tehnologija i na temelju tih saznanja ekipa tamo pedlaže vladi poteze koje bi oni morali pokrenuti danas kako bi došli do željenog cilja u daljoj budućnosti, recimo u 2020. godini. Naš lik je bio zadužen za grafičku industriju i makar je sastanak s njime bio vrlo blizu religioznog iskustva (o kojem bih mogao i vjerojatno budem pričao u nekome času) poanta je ukratko slijedeća. Njihova je dijagnoza naime bila da predviđaju kako za 10-15 godina u nizozemskoj više neće biti nijedne tiskare, odnosno, da budemo precizniji, oni tvrde kako će do 2020. u nizozemskoj ostati samo tiskare koje tiskaju novine i koje moraju ostati tu čisto radi logistike (brzine distribucije sadržaja), te male tiskarice koje se bave uredskim materijalom (memorandumi, koverte, vizitke). Sve ostalo, kažu oni, tiskati će se negdje drugdje iz jednostavnog razloga što je cijena rada u Nizozemskoj daleko veća nego drugdje i to jednostavno više nije ekonomski održivo.

Ono što je još zanimljivo je da je čovjek rekao kako će sva tiskana roba koja je teža od jednog kontejnera (dakle 40 tona ili više) biti tiskana na dalekom istoku, dakle u Kini ili nekim drugim zemljama za koje danas i ne znamo a čije ime vjerojatno završava na “-istan”. Usput rečeno, moji američki prijatelji mi kažu kako su kinezi apsolutno u stanju kupiti cijeli brod američkog ili kanadskog papira (dakle 50-60.000 tona papira), odvesti ga u kinu, preraditi i u obliku knjiga, slikovnica ili čega već vratiti natrag po cijeni koja je manja od nabavne cijene papira kojeg su kupili. Vidio sam jednom slike kineske tiskare u okolici Šangaja koja u jednoj smjeni ima 14.000 ljudi u ručnoj doradi papira, pazite, ovo nije tipfeler 14.000 ljudi – zamislite samo logistiku koja je nužna da 14.000 ljudi uđe i izađe iz zgrade (ili zgrada). Kinezi razmišljaju na malo drugačijem redu veličina od nas. No, da se vratimo na temu, poanta ovoga je u tome kako je naš “thinker” rekao da je prostor za nas (hrvate) u biti između memoranduma i vizitke i jednog kontejnera papira. Dakle, po njemu, možemo konkurirati u bilo kojem prostoru između te dvije mjere.

U praksi, to znači da možemo konkurirati za svaki posao čija je vrijednost otprilike 2.500-3.000 eur ili veća (a to je ekvivalent, onako u grubo s prstom u zraku, proizvod težine 800kg do tonu, tonu i nešto ili pojednostavljeno rečeno, oko dvije standardne transportne palete proizvoda). Naime, na tih 2.500-3.000 eur vrijednosti, dolazimo do razlike u cijeni između nas i nizozemaca koja je otprilike 20-30% (i koja u cijelosti proizlazi iz razlike cijene rada, budući da su cijene svih drugih troškova, od opreme do sirovine i nama i njima gotovo identične). 20-30% razlike cijene je granica na kojoj će svaki nizozemac vidjeti sebe u tom prostoru i što će mu biti dovoljno velika motivacija da krene riskirati s dobavljačem iz zemlje trećeg svijeta (da, nismo mi njima treći svijet ali nas tako promatraju, sasvim je svejedno jer smo mi njima iza EU granice).

Problem na koji smo naišli je s naše strane. Naime, da bi nešto izvezli u nizozemsku morate im garantirati rok, to u biti znači da im morate poslati proizvod kombijem (koji je preskup), vlakom (koji je spor) ili kamionom. Ovo zadnje se činilo kao super rješenje jer znamo da stotine kamiona putuju u EU svakoga dana prazni, a vraćaju se puni. Mi bi dodali nešto malo robe u taj kamion na putu prema gore, time financirali njihov put prema EU i svi sretni. No, u praksi to nije tako jednostavno, da bi mogli izvesti robu iz Hrvatske mroate odraditi proceduru izvoznog carinjenja, taj postupak traje nekoliko sati (kažu mi cca. 4.5 sata u prosjeku), a to netko mora platiti i onda vam se može desiti kao što se desilo meni da ispadne kako je vožnja kamiona prema nizozemskoj skuplja od vožnje tog istog kamiona prema zagrebu (razlog je taj što se uvozno carinjenje u pravilu može obaviti brže nego izvozno), tih 4.5 sata provedenih na carini produžuje putovanje za jedan ekstra dan i cijena transporta raste i onda se ona razlika od 20-30% u cijeni rada brzo istopi i kompetitivnost nestaje. Čisto da kažem, postoji nekoliko hrvatskih tiskara koje uspješno i redovito  izvoze prema van, no sve one redom rade na puno veće količine od ovoga što smo mi pokušali.

To me dovodi do slijedeće situacije, zamislite da imate želju napraviti sjajan i naj_cool dućan s majcama na svijetu. Ja recimo jako volim dobru tshirt majcu s porukom i sposoban sam uložiti puno truda i novaca da kupim cool majcu. Napravite web shop i odlučite prodavati majce, dođe vam čovjek iz njemačke i želi kupiti majcu i što se događa? Imate nekoliko problema, prvi problem je vrlo jednostavan i odnosi se na ime tvrtke. Ako želite registrirati ime tvrtke sa stranim imenom (engleskim, njemačkim) tada imate veliki problem jer je dozvoljen samo hrvatski jezik + mrtvi jezici. Također postoji u zakonu odredba da se imena tvrtki moraju razlikovati (iako ne piše precizni kriterij kako), a postoje još ograničenja oko kratica, brojeva i slično. Efekt je da ako želite prodavati na američkom tržištu ne možete imati ime tvrtke na engleskom. Na sreću, mito&korupcija su dobro premrežili trgovački sud pa će taj problem u pravilu riješiti investicija od 100eur predana u ruke pravom sudskom referentu. Drugi problem na koji ćete naići je famozno izvozno carinjenje koje je u biti identično neovisno o vrijednosti ili veličini robe, a treći problem je trošak transporta.

Prije nekoliko dana naletio sam preko prijatelja na web dućan koji posluje preko ebaya, tvrtka je na tajvanu i prodaje memorijske kartice koje potom šalje worldwide a shipping je free. Dakle, odete tamo, kupite memorijsku karticu ili bateriju za mobitel vrijednosti od 7 dolara i za sedam dana ona dođe na poštu u Zagreb; nema dodatnih troškova. Pokušajte vi prodati jednu majcu od 10eur vrijednosti i isporučiti je na tajvan za 7 dana?

Evo, poanta ovog članka je bila u tome da je izvoz kod nas težak, skup i dugotrajan, a što nas diskvalificira da bi radili bilo kakav posao prema inozemstvu.

p.s. da ne kažemo kako recimo paypal ne radi plaćanja prema hrvatskoj, a da li znate zašto? radi naših zakona o plaćanjima i platnom prometu s inozemstvom; cijeli svijet funkcionira ali eto, hrvatska ne

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Categories
Ekonomija

Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

  1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
  2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.
  3. Ono što se događalo na predsjedničkim izborima u desnoj polovici političkog spektra s mnogobrojnim kandidatima čeka nas sada na parlamentarnim izborima ali na lijevoj polovici igrališta. Ne očekujem osobito dobar rezultat tih novih i nezavisnih kandidata, ali očekujem da će pokupiti taman toliko da značajno ugroze šanse SDPa da izvuče pobjedu na izborima.
  4. Koja je razlika između HDZa i SDPa? Vrlo malena, niti jedni niti drugi nemaju nikakav politički program, i jednima i drugima se politika svodi na dnevnu akciju i reakciju, i niti jednom niti drugom niti jedno jedino istupanje u javnosti nema imalo dublju pozadinu ili sadržaja.
  5. Tko su ljudi koji bi došli na vlast nakon HDZa? Tko je novi Ivan Šuker, Kalmeta, Fuchs? Da bi preuzeli vlast objektivno Vam treba nekih 1000 ljudi, da li postoji osoba u ovoj državi koja vjeruje da je oporba u stanju okupiti 1700 pametnih ljudi koji su (barem prosjekom) pametniji od ovih trenutnih 1000?
  6. Po čemu se IDS ili HNS bitno razlikuju od HSLSa ili HSSa? Gdje u njima vidimo konstruktivno tijelo koje daje prijedloge i rješava problem političkog spektra koje pokrivaju. Kao test, pokušajte nabrojiti najmanje 4 osobe iz svake od te četiri stranke, a potom nabrojite barem jednog iz svake koji nema barem jednu kaznenu prijavu, skandal iz pretvorbe i privatizacije ili neki drugi sukob interesa iza sebe?
  7. HDZ svoju pobjedu bazira na pobjedama u 4 i 5toj te 9toj i 10 izbornoj jedinici. Što je SDP i cijeli lijevi blok učinio kako bi pobijedio ili barem narušio balans koji postoji u tim izbornim jedinicama? Zašto?
  8. Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize?
  9. Navedite barem jedan istup čelnika oporbe koji je bio toliko jasan, dobar i precizno odmjeren u pravome trenutku da je bilo sasvim očigledno kako pozicija nemože tu ništa suvislo odgovoriti.
  10. Navedite barem tri osobe iz oporbe zbog kojih se vrijedi ustati u nedjelju ujutro? Dodajte tome tri makroekonomske mjere, stav oporbe o fiskalnoj politici, što oporba misli o poljoprivredi ili kako misli riješiti problem npr. HŽa?

Ima doduše i jedan razlog zašto bi trebalo napraviti izbore, a to je taj što bi ulaskom nove ekipe u vlast barem na godinu, godinu i pol usporili ili rasturili trenutne koruptivne tokove dok se nova ekipa ne snađe.

p.s. dodajte svoje razloge

Misao dana:
Money and Corruption Are ruining the land Crooked politicians Betray the working man, Pocketing the profits And treating us like sheep, And we’re tired of hearing promises That we know they’ll never keep.

Categories
Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio prvi)

Kao što do sada znate, tvrtka čiji sam direktor bio bavila se grafičkom djelatnošću (tiskom). Ono što je bitno znati za grafičku industriju općenito je da je to radno i kapitalno intenzivna djelatnost. Primjerice u Americi, grafička djelatnost je treći najveći poslodavac u državi dok istovremeno svega nekoliko tvrtki koje se bave grafikom kotiraju na burzi, a u hrvatskoj grafička industrija (ako promatramo plaće) na samom je dnu odmah pokraj kožara.

Postoji puno razloga zašto je to baš tako. Jedan od njih je i to što je u Hrvatskoj tj. u doba bivše države grafička djelatnost oduvijek smjela biti “privatizirana” pa stoga na tržištu postoji veliki broj obrtničkih radionica koje se desetljećima bave tim poslom, a koja su se dolaskom hrvatske države pretvorile u društva s ograničenom odgovornošću. Istovremeno, državni mastodonti su svi redom privatizirani i uglavnom su se rasuli s nekoliko svijetlih izuzetaka. To ukratko znači da je tržište fragmentirano na puno malih dobavljača od kojih nijedan nema značajni tržišni udio. Dodatni problem je u tome što su većina grafičara obrtnici što je po meni više mentalni sklop nego pravni ustroj te koncept troška ili cijene teško dopiru do njih te se njihova ekonomija bazira na dnevnom rješavanju problema bez ikakvih (ili s minimalnim) strateškim okvirom.

Grafička industrija je i kapitalno intenzivna, svi oni silni strojevi koje gledate na TVu kada se pokazuju tiskare koštaju milijune (kunske ili euro milijune, sasvim svejedno), ti strojevi imaju relativno duge rokove trajanja i u biti nema osobitih tehnoloških napredaka osim po pitanju učinkovitosti u posljednjih nekoliko desetaka godina. Grafički strojevi su dizajnirani da budu i vrlo fleksibilni pa moraju rukovati s velikom količinom međusobno različitih materijala (neovisno o tome da li govorimo o njihovim formatima ili ostalim tehničkim karakteristikama), no krajnja je instanca da se radi o industriji koja proizvodi proizvode isključivo za poznatog kupca i gdje doslovce svaki proizvod vrijedi samo za jednog kupca. to otprilike znači da ako vam vaš kupac ne plati robu, ne možete otići kod njega i uzeti tu robu i prodati je dalje nego se morate s njime boriti da bi se naplatili (dok recimo, ako prodajete vijke, tog problema nemate; netko ne plati, uzmete mu robu ako možete i preprodate je dalje).

Grafička industrija je ujedno i na mnogim mjestima u doticaju s gotovim novcem, što je po definiciji prostor za rad na crno; tako da ako ste manji grafičar i bavite se tiskom vizitki, memoranduma i sličnih proizvoda sva je šansa da ćete isti taj proizvod kolegi obrtniku (npr. odvjetničkoj kancelariji, liječniku i sl.) naplatiti u gotovini i time izbjeći plaćanje poreza dok ćete zbog složenosti postupka i kompleksnih sastavnica taj materijal koji je nestao iz vaše proizvodnje vrlo lagano opravdati.

Naravno, da bi napravili desetke kompleksnih proizvoda potrebna vam je i velika količina ljudi jer procesi proizvodnje nisu automatizirani, te se puno toga događa ručno ili uz veliku superviziju radnika. Djelatnici u grafičkoj industriji mogu biti od nisko školovanih do visoko školovanih, no velika većina nema više od srednje škole što ukratko znači da je ponuda na tržištu rada velika. U grafičkoj industriji bitna je vještina koju ionako ne stječete u školi nego praksom. A ako posjedujete neke količine gotovog novca onda zaposlene možete platiti dijelom u gotovini, a dijelom na račun (čime prividno tj. knjigovodstveno smanjujete svoje troškove i povećavate marginu profita, no u biti se ništa bitno ne mijenja osim što je država i oni koji su odlučili raditi po zakonu naribali u postupku).

Ukratko, grafička industrija je kapitalno intenzivna (jer morate imati veliki broj skupocjenih strojeva) i radno intenzivna (jer je automatizacija proizvodnog procesa u biti vrlo niska, iako su pojedine dionice proizvodnje visokoautomatizirane). Ako to stavite u perspektivu s ostalim industrijama, s onima koji se trguju na burzu i onima koji ostvaruju rezultate onda nije teško zaključiti kako se pravi novac zarađuje u dva moguća slučaja; to su ili kapitalno intenzivne industrije u kojima morate imati veliku količinu strojeva i vrlo maleni broj zaposlenih (primjerice, procesna industrija gdje imate ogromni pogon kojim upravlja svega nekoliko ljudi); ili, industrije koja je radno intenzivna i u kojoj nisu potrebni skupocjeni i mnogobrojni strojevi (recimo, građevina mi pada na pamet kao jedan od mogućih primjera). Grafička industrija je nažalost u sredini i potrebne su joj obje komponente, a to u kombinaciji s jedinstvenošću proizvoda koje proizvodi cijelu priču čini vrlo ranjivom.

Hrvatska grafička industrija je dodatno opterećena s dva dodatna problema, a to je niska edukacija managementa (koja, kao što sam gore napisao uglavnom proizlazi iz obrtničke sfere kojoj koncepti poput troška ili cijene nisu totalno razumljivi), te velika količina rada na crno (dakle prodaje na crno ali i zapošljavanja na crno) što značajno onemogućava poštenu tržišnu utakmicu onima koji odluče raditi po zakonu.

Misao dana:
In this industry, there are only two ways up the ladder. Rung by rung or claw your way to the top. It’s sure been tough on my nails.