Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

O pretporezima

Možda ste primjetili da je u paketu poreznih promjena došlo i do promjena vezanih za odbitak pretporeza kod svih troškova vezanih za osobne automobile, odnosno reprezentaciju. Dosadašnja pravila su uključivala pravo na dobitak pretporeza, ako je bilo riječi o troškovima vezanih za automobile tada ste mogli odbiti 70% pretporeza, ili ako je riječ o reprezentaciji onda 30%. Razlika s novim paketom poreznih zakona je što prava na odbitak pretporeza više nema što znači da je s pozicije računa dobiti i gubitka, svaki trošak vezan za osobni automobil, odnosno svaka reprezentacija odjednom postala još skuplja za poduzetnika. Totalno očekivano, svi su se digli na noge i to je proizvelo jedan cijeli niz ljutitih novinskih članaka (a ovaj konkretni je vrlo optimistični).

No, ja se pitam da li je to sve baš tako kako se kaže ili možda ima načina da sve ostane po starom? (vrijedi napomenuti kako ja nisam knjigovođa niti sam ovlašten tumačiti zakone ili bilo što slično tome, tako da štogod napišem koristite na vlastitu odgovornost i morate provjeriti sa svojim knjigovođom ili poreznim savjetnikom)
Dakle, ako uzmemo primjer reprezentacije (dakle trošak ugošćavanja), trenutna pravila kažu da smijete priznati samo 30% troška i 30% pretporeza PDV-a. To bi otprilike izgledalo ovako:

100kn trošak ugošćavanja
25kn PDV
125kn ukupni trošak

Ako iskoristimo gornju formulu, u knjigovodstvu smijemo porezno priznati 30kn troška ugošćavanja (što je 30% od 100kn) i 7,5kn pretporeza PDVa (opet 30% od 25kn). Ukupno se dakle radi o 37,5kn (nemojte me sada o razlikama između troška i pretporeza i načinima knjiženja jer ukupno od ulazne fakture možete “reciklirati” 37,5kn).

Počevši s 1. ožujkom kalkulacija će biti nešto drugačija, zato što nema više odbitka za pretporez, pa tako možemo priznati samo 30kn za ugošćavanje i ne možemo priznati ništa od PDV-a, pa stoga ukupno nam je priznato svega 30kn, što je 20% manje ukupno porezno priznatog troška.

Slična priča, ide i za kombinaciju s osobnim automobilima i svim troškovima koji su na njih vezani (osim troškova osiguranja koji su 100% priznati).

Ako godišnje zbog ovog ili onog razloga imate velike troškove za reprezentaciju (neki poslovi su jednostavno takvi da ima puno takvih troškova), ili pak upravljate flotom automobila tada će se tih iznosa brzo nakupiti i odjednom gore spomenutih 7,5kn se može pretvoriti u desetke tisuća kuna razlike.

Ja se pitam da li je to doista tako i baš me zanima da li me možete demantirati.

Naime, cijela gornja matematika počiva na konceptu porezno priznatog troška i odbitka pretporeza, a preduvjet za to je da posjedujete valjani R-1 račun. Razlika između R-1 računa i gotovinskog računa je u tome što su oba 100% legalna, no samo ako imate R-1 račun sa svim obaveznim podacima smijete koristiti kao temelj za povrat poreza.

Ovdje sada imamo i tricky situaciju, što ako nemate R-1 račun? U takvim se situacijama koristi gotovinski račun kojeg ste dobili na kojem se onda bruto iznos koristi kao osnovica, a to ukratko znači da više ne govorimo o 100kn troška ugošćavanja i 25kn poreza, nego nam je osnovica 125kn, a kako se osnovica nije mijenjala osim u dijelu koji se odnosi na pretporez kojeg nemamo, tada samo treba izračunati 30% od 125kn i dobijemo porezno priznati trošak. Čisto da vas poštedim trčanja do kalkulatora, u gore spomenutom slučaju riječ je o 37,5kn.

Ukratko (ponavljam: po mojem mišljenju), osim razlike u knjiženju iznos porezno priznatog rashoda je u biti identičan (razmislite malo o tome).

I posljednje, gotovinski račun možete dobiti za skoro sve i svašta i on je legalni račun, no neke stvari ne možete kupiti putem gotovinskog računa (primjerice automobil ;), ali zato svi ostali troškovi su ok (naravno, morate moći dokazati da je usluga ili roba isporučena upravo vama, što je kod gotovinskog računa nešto teže za izvesti i u teoriji može biti problem s poreznicima, no razini zakona smatram da je to upravo tako).

Ako netko ima drugačije mišljenje, jako bih ga volio čuti, osobito zašto smatra da moja kalkulacija nije točna.

Update: danas mi je razjašnjeno kako obzirom da se pretporez više ne priznaje, u biti R-1 računi se za te namjene (reprezentacija, osobna vozila) tretiraju kao gotovinski računi, pa je stoga situacija u biti još bolja nego što sam napisao.

Tags automobili, PDV, pretporez

Ekonomija Politika

Dužni kao Grčka?

Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozoneÂ nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Good times are when people make debts to pay in bad times.

Tags Grčka, Hrvatska, Italija, Večernji list

Business Ekonomija

O industrijskoj proizvodnji

Post author By Marko
Post date 28 February, 2011
1 Comment on O industrijskoj proizvodnji

Uskoro možemo očekivati prve procjene o gospodarskoj aktivnosti u posljednjem kvartalu 2010. godine i nakon što je treći kvartal prošao sa simboličnih 0,2% gospodarskog rasta mnogi očekuju kako će se isto desiti i u četvrtom čime bi (makar neuvjerljivo) mogli proglasiti izlazak iz krize. No, čini se kako se to ipak neće desiti i kako je u četvrtom kvartalu ipak došlo do nekakvog pada tako da se brojčanik za izlazak iz krize resetirao i brojanje je ponovno počelo s početkom ove godine.

Ono što me svojevremeno najviše fasciniralo kod državnog zavoda za statistiku je formular kojeg dobijete i morate ispuniti jednom mjesečno a koji govori o padu i rastu gospodarske aktivnosti odnosno morate ispuniti nekakve tablice u kojima ispunjavate koliko ste čega proizveli. To samo po sebi ne bi bilo ni na koji način sporno kada kriterij i krajnji rezultat te tablice ne bi bio izražen u jedinicama mjera koje nemaju ama baš nikakve veze sa tržištem pa i životom kao takvim.

Uzmimo primjerice situaciju da proizvodite opruge (inače, jedna od najvećih europskih tvornica opruga je locirana u hrvatskoj) i jedan mjesec proizvodite malene oprugice koje se stavljaju u olovke, namještaj i slične proizvode. Vaši strojevi su u stanju proizvesti doslovce milijune opruga u mjesec dana i na izvješću koje ste ispunili imate ogromne količine opruga i svi su jako sretni. No međutim, slijedeći mjesec dobijete veliku narudžbu nekog automobilskog proizvođača i u istom vremenskom razdoblju proizvedete jedva nekoliko desetina tisuća opruga ali za amortizere, te opruge su daleko veće, skuplje, proizvodni proces je daleko sofisticiraniji i u biti ostvarili ste nekoliko puta veći promet u kunama, no u komadima je rezultat poražavajući i državni zavod za statistiku zaključi kako je proizvodnja pala. Možda proizvodite posudice za npr. kesten pire koje su malene i to je tipični zimski proizvod i u ovimn mjesecima se prebacujete na proizvodnju daleko većih posudica za sladolede. Promet je opet veći, no broj komada je manji i zavod je sada već zabrinut. Možda ste čak i neki brodograditelj i u nekom kvartalu prošle godine ste proizveli nekoliko ogromnih i teških tankera, no u ovome kvartalu isporučujete sofisticirane brodove za prijevoz automobila ili stoke koji su daleko manji, no neusporedivo vrijedniji i s daleko više dodane vrijednosti, no koje vam koristi od toga kada na Markovu trgu ministri i ministrice (oni koji se barem malo razumiju u brojeve) čupaju kosu i otkopčavaju svoje prevelike konfekcijske brojeve košulja od hladnog znoja koji ih je oblio?

Istovremeno, niti sama proizvodnja ne mora puno značiti za gospodarsko zdravlje neke zemlje. Proizvođač može zaključiti da mu je iz nekog razloga dobro proizvoditi za skladište, a imovina zatečena u skladištu se računa u aktivi poduzeća, a po nekom pomalo zastarjelom shvaćanju sve što je u aktivi poduzeća se smatra dobrime pa je dobro imati i bogato skladište. To što je novac na takvom skladištu zamrznut i ne oplođuje se je često manji problem pa čak i ako smo proizvodili da se sve pušilo, to i dalje ne govori o nekom gospodarskom rastu iz jednostavnog razloga što to nismo nikome prodali, no iz nekog čudnog razloga neki statističar će to proglasiti dobrom viješću.

Čudom statistike, puno tih suludih podataka u konačnici da ipak kakvu takvu smislenu brojku, no činjenica i dalje ostaje kako zastarjela mjerila teško da mogu kvalitetno funkcionirati u društvu u kojem dvije trećine svih zaposlenih funkcionira u uslužnom sektoru. Osim toga, prije ili kasnije morali bi napraviti stratešku odluku kuda želimo ići i kako do tamo želimo doći, a onda sukladno tome moramo odabrati i mjerila uspjeha koje ćemo na tom putu provjeravati. U međuvremenu, podaci koje šaljemo jednom mjesečno državnom zavodu za statistiku samo su još jedna nepotrebna gomilica podataka koja govori mnogo, ali ništa osobito pametno.

p.s. ovo je moja trideseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Give me a highly successful unionized industry.

Tags Večernji list