Category: Edukacija i školstvo

Sve o edukaciji, školstvu, školovanju, znanju i sličnome.

Zemlja znanja

Nadam se da vam nisu promakli naslovi od prije nekoliko dana koji govore o tome kako na našim sveučilištima možete kupiti diplomski rad za svega 500 kuna? To znači da ako ste pred diplomskim radom i malo ste ustrašeni ili možda niste savladali petogodišnje gradivo na zadovoljavajući način, možete pribjeći angažiranju profesionalca (ili barem profesionalnog fušera) koji će vam pomoći da napišete taj dokument uz čiju ćete pomoć dobiti diplomu i napokon zaploviti u more radno sposobnih građana ove države. Ima nekoliko problema s tim konceptom.

Zakoni tržišta (oni nepisani), kažu kako će neka roba ili usluga biti jeftini u dva potencijalna slučaja. Jedan je kada postoji ponuda, no nema potražnje; dakle postoje ljudi koji bi rado pisali diplomske radove no nema onih kojima ta usluga treba (zato jer su savladali gradivo i zato jer kao odgovorni članovi ovog društva ne žele odmah u startu prevariti društvo kupljenim diplomskim radom). To je situacija kada primjerice prodajete cipele i na skladištu vam je ostao neki stari model od prošle sezone kojeg nitko ne želi kupiti pa ga potom stavite na prodaju za jako nisku cijenu u nadi da ćete naići na naivca koji nije u modnim tokovima i koji će odlučiti kupiti taj zaostatak. Drugi mogući scenarij kaže da postoji potražnja ali i ponuda, pa je zbog otkrivene tržišne niše konkurencija vrlo velika i pritisak ponude tjera cijenu robe ili usluge prema dolje. To bi značilo da mnogi kupuju diplomske radove pa budući da je tržište detektiralo potrebu ima i puno ljudi koji takvu uslugu nude. Ili, da se vratimo na analogiju s cipelama, to je situacija kada u jednoj ulici imate mnogo dućana s cipelama i iako kupci neumorno stižu u vašu ulicu, primorani ste sniziti cijene cipela kako bi bili konkurentniji jer u okolini u kojoj je ponuda velika samo je cijena razlikovni faktor.

Nažalost, nije teško primjetiti koji je od gornja dva ponuđena scenarija vjerojatniji.

Daljnji problem koji proizlazi iz cijelog tog koncepta prodaje i kupnje diplomskih radova je cijena. Naime, ako kažemo da je cijena jednog diplomskog rada 500 kuna, a da za njegovu izradu morate utrošiti barem tridesetak radnih sati (iskreno se nadam da je to daleko više, ali recimo da je za nekog stručnjaka tridesetak sati dovoljno), to bi značilo da je trošak izrade tog diplomskog rada nešto malo više od 16 kuna po satu uloženog rada što je otprilike na razini Bugarske produktivnosti (ako govorimo o Big Mac indexu iz prošlotjedne kolumne). Istovremeno, tih 16 kuna je otprilike cijena nisko kvalificiranog rada; ako trebate nekoga da vam počisti podrum, pomete dvorište, razbije neki zid ili obavi sličan posao za koji očito nije potrebno poznavanje diferencijalnih jednadžbi, tada takvu osobu morate platiti 16 kuna po satu, a sasvim je izgledno da ćete morati to platiti i više.

To nas dovodi do slijedećeg problema; ignorirajući činjenicu da je diploma stečena na nemoralan način (platili ste nekoga da vam je napiše), kolika je doista tržišna vrijednost jedne diplome ako jedan njezini iznimno bitni dio kupite za 500 kuna? Ako ste vlasnik takve diplome, koliko je vjerojatno da će vas ta diploma služiti i osiguravati radno mjesto tijekom cijelog vašeg četrdesetogodišnjeg radnog vijeka? Ili, ako ste poslodavac, što mislite da možete dobiti od djelatnika koji se pojavi na vašim vratima s diplomom za koju znate da ju je moguće kupiti za nekoliko stotina kuna? Koju razinu sposobnosti možete očekivati od takvog djelatnika i kakvu on dodanu vrijednost on može stvoriti za vašu organizaciju?

Odgovori na sva gore postavljena pitanja su u najmanju ruku zastrašujući, no umjesto da se pravimo da problema nema, možda bi bilo vrijeme da se s njima suočimo i počnemo ih rješavati, jer ako ova cijela priča nešto dokazuje, to je da jedan radni sat diplomanta u Hrvatskoj vrijedi oko 16 kuna, a s tom dodanom vrijednošću nećemo daleko stići.

p.s. ovo je moja četrdeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
… if you trust yourself and believe in your dreams and follow your star you’ll still get beaten by people who spent THEIR time working hard and learning things and weren’t so lazy.

Tags Večernji list

Edukacija i školstvo

Hrvatski studiji

Danas u 17h trebao sam održati predavanje na Hrvatskim studijima.

Ključna riječ je trebao, jer sam u petak prošli tjedan obaviješten kako moje najavljeno predavanje iz tehničkih razloga neće biti održano, a alternativnog termina nema. Obzirom da mi je malo čudno bilo da se učionica pokvarila, nakon malo propitkivanja došao sam do jasnog i nedvosmislenog zaključka kako je moje predavanje otkazano zato što sam tamo neželjeni gost (ima nekoliko objašnjenja od kojih je svako bizarnije od onog drugog pa da ne nabrajam).

Kao što to znaju mnogi koji čitaju ovaj blog, ja redovito i vrlo često držim različita predavanja, ona se obično odnose na politiku, internet i nove medije općenito. Čisto reference radi, praktički sam redoviti predavač na Zagrebačkom sveučilištu, gostovao sam i na Riječkom i Dubrovačkom (nekoliko puta). A dobio sam i iskoristio ponude da o tim temama govorim na sveučilištima u Kopenhagenu, Zurichu, Beču i Barceloni. Slijedeći tjedan imam slični nastup u Madridu, a u utorak 7. lipnja imati ću prilike govoriti na New York university. Mimo toga surađujem povremeno ili redovito s pojedinim ljudima s Yalea, Harvarda i Stanforda. Kada ne bi govorili samo o sveučilištima tada bi krug metropola i institucija u kojima sam imao prilike govoriti još i veći, a jedan od boljih primjera će biti u rujnu kada sam pozvan da sudjelujem kao govornik na World Economic Forum (da, da na the WEF-u), ili prošlomjesečni posjet Washingtonu kada sam se između ostalog družio s ljudima koji se bave nastupom Bijele kuće ili Američkog kongresa na internetu.

Razlog zbog kojega se redovito odazivam na pozive poput gornjeg je to što vjerujem da imam što za reći, ali i zato jer smatram da je nužno da ono malo znanja koje imam podijelim s drugima ne bi li oni nešto naučili (pa ako treba i na lošem primjeru), ili ne bi li dio moje motivacije i ideja prenio na druge. Kako to piše u mojem potpisu na emailu: “Let the bridges I burn light the way.“. Mislim da je to OK i da bi mnogi trebali raditi to isto jer bi tada dobili kvalitetnije ljude koji izlaze iz naših škola i fakulteta.

Neosporno je da Hrvatski studiji imaju pravo birati tko će se njihovim studentima obraćati i volio bih da je moje predavanje otkazano zato što sam ja očajni predavač ili jednostavno osoba koja ne opravdava akademski interes. Nažalost u ovom slučaju to nije tako i male, sitne zavisti su očito bile od presudne uloge.

U mom malom i ograničenom svemiru, ljudi koji brane bilo kome da govori nisu daleko od ljudi koji pale knjige ili osuđuju ljude radi njihovih ideja; a oni koji su to u stanju su ujedno u stanju i za koješta drugoga, a ništa od toga nije dobro. Povijest je prepuna takvih primjera. Tužno je da takav mentalitet još uvijek negdje vlada, a ironija je tim veća kada se pogleda naziv institucije jer su oni ogledalo društva u kojem živimo ili još bolje rečeno pogled u budućnost i ta slika koju vidim mi se nikako ne dopada.

Eto, morao sam ovo zapisati jer smatram da to ne smije proći nezabilježeno.

Eh, da ne bi bilo da ste bezveze pročitali moju gornju frustraciju, evo malene nagrade. Video traje preko sat vremena ali je jako bitno da ga pogledate u cijelosti jer ćete jedino tako shvatiti i cijeniti što se događa na kraju.

Misao dana:
Some men are born mediocre, some men achieve mediocrity, and some men have mediocrity thrust upon them.

Tags Hrvatski studiji, Randy Pausch

Edukacija i školstvo

Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

Tags Ken Robinson, Milka Babović, Večernji list