Categories
Edukacija i školstvo

another brick in the wall, pt. 2… (5:29, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Another brick in the Wall Prije nekoliko dana osvanuo je oglas u kojem zagrebačko gradsko poglavarstvo traži za određenu poziciju u jednom od njihovih ureda za školstvo (ili kako se to već zove) osobu koja ima završen fakultet političkih znanosti. To mi je pomalo čudno jer kao prvo, čemu služi fakultet političkih znanosti? Razumio bih da je to neki fakultet na kojem se školuju ljudi koji potom proučavaju politički sustav, politiku i potom pišu neke dizertacije ili općenito pišu povijest ili komentiraju besmislene (poreze) poteze naših političara; no nije mi jasno zašto netko tko se treba baviti školstvom mora imati taj fakultet?

Onda mi je sinulo, za većinu funkcija u državnoj upravi (barem onim dovoljno visokim) moraš imati neki fakultet, pa onda ekipa masovno završava te neke čudnovate fakultete ili škole koje objektivno nikome ne trebaju. Fakultet za promet i veze (da li se i dalje tako zove), odnosno ove političke znanosti su rasadnik takvih zgubidana koji nam onda kasnije sole pamet desetljećima i potom se busaju svojom diplomom koju su zaslužili na fakultetu kojem je najveće dostignuće projektiranje rotora u Petrovoj ulici.

Da bi sve skupa postalo još tragičnije, premijer nam je dodao još malo soli na ranu predloživši srednju školu kao obaveznu. Načelno, ideja se čini kao jako dobra, no idemo li malo analizirati situaciju sve skupa i ne izgleda baš jako blistavo. Prvi problem koji imamo je visoka edukacija, naime postotak visoko educirane ekipe (barem ove s potvrdama) je nekih smiješnih 8%. Dakle svega 1 od 12 ljudi je dovršio neki fakultet, ako oduzmemo od te brojke one koji su danas u penziji, dakle odaberemo one koji su radno sposobni, tada je brojka poražavajuća i vjerojatno se spuštamo na kojih 3-4%. Jedan od dvadeset i pet je završio fakultet – jedan. Konkretna mjera neće uopće niti dotaknuti taj problem (ako kažemo da nam je cilj uvećati broj visokoobrazovanih) iz jednostavnog razloga što letimičnim pogledom srednješkolskog sustava nije pretjerano uočiti kako velika većina škola negdje u svome nazivu ubacila i riječ gimnazija. Ja doduše nisam išao u gimnaziju (iako mi je to s današnje perspektive donekle žao), no moje shvaćanje gimnazije je kako se radi o školi nakon koje niste u stvari dobili nikakvo zvanje, nego je to škola koja je priprema za visokoškolsko obrazovanje. Dakle, većina učenika i danas se školuje kako bi išli na fakultete, pa je stoga ova mjera donekle nejasna?

Ono što se vjerojatno želi postići je pitanje strukovnih škola, kako bi izbjegli onaj postotak učenika koji nakon osnovne škole ide direktno u “privredu”, pa valjda želimo kreirati više obrtnika, majstora ili nekih tehničara, električara ili koga već. Nisam baš 100% siguran da li je to pravi cilj ove mjere, no ako se od europe mogu iskamčiti neke pare na tu temu, zašto ne. Nešto od toga će se sigurno mudro potrošiti.
Ono na što bih skrenuo pažnju je činjenica kako puno ljudi krene na fakultet i onda iz ovoga ili onoga razloga prestane, te da bi dobili kakav takav status uplati neki dopisni tečaj koji je mudro kamufliran pod imenom neke visoke škole. Ne znam da li ste primjetili no cijela je industrija izrasla na tom visokom školskom modelu i pitanje je tko je tu u stvari kriv. Da li su to fakulteti koji su prestrogi u svojim kriterijima, da li je riječ o nastavnom programu koji nikome više ne treba, da li je riječ o korumpiranom tkivu koje poput zdravstva propušta samo one s kovertama ili jednostavno na fakultete šaljemo glupane? Da li je možda riječ o tome da u ranijim fazama, osnovnoj ili srednjoj školi osakatimo ljude do razine da nisu sposobni dovršiti fakultet? Da li je problem u financiranju studenata koje financijski oslabljeli roditelji jednostavno nemaju snage školovati pa se novopečeni studenti čim stignu do grada grebu za neki posao, zaposle i odustanu od daljnje edukacije?

I na kraju, da li je fakultet garancija nekog znanja, inteligencije, pa čak i temeljne kulture? Mislim da nije, a kao dokaz bih priložio ista ovu vrhušku koja nam nameće ovaj novi revolucionarni prijedlog? Kako se toga nismo ranije sjetili?
p.s. ispričavam se svima koji su gore spomenute škole i fakultete završili iz uvjerenja, te koji doista koriste ta znanja u svojem svakodnevnom poslu, iskreno mi je žao što uopće te institucije dolaze u taj kontekst, no jednostavno je tako, a vjerujem da ste i sami toga svjesni

Misao dana:
By my senior year in high school, I realized that school was definitely interfering with my education…

Categories
Edukacija i školstvo Ostalo Priroda i društvo

idiot prayer… (4:21, Nick Cave & The Bad Seeds, The Boatman’s Call, 1997)

Obećao sam sam sebi da nakon javne objave neću više cross-postati iste stvari na oba bloga, no večeras me iziritirao jedan komentar na mom starom blogu i onda sam krenuo pisati komentar koji se pretvorio u jedan ogromni post. Obzirom da sam sutra ionako na putu i teško da ću moći blogirati, post sa starog bloga prenosim u cijelosti jer mislim da je dobar; vrlo agresivan i vjerojatno u elementima može biti i uvredljiv, no on je rezultat mojih dosadašnjih životnih iskustava, može biti da su vaša drugačija i da ćete vi to drukčije shvatiti, no za mene je ovo pogled na konkretnu tematiku;
Obzirom da sam krenuo pisati komentar koji me je daleko odveo, prebacujem se na post koji je u cijelosti posvećen djevojci/ženi koja je napisala ovaj komentar na moj prethodni post.

Update: za razumijevanje posta, nužno je pročitati moj prethodni post i komentar kojeg quotam u cijelosti:

Sorry, ja bih prokomentirala onaj post od jucher….kuzim shto govoirish o kolichini drz.sluzbenika, ali mene bash briga za to, znash li zashto? Zato shto sam zavrshila fakultet i vec 4 godine ne mogu naci posao, jer nemam novaca podmititi nikoga, rad za privatnika ravan je robovlasnichkom….ako nemash srece pa ne mozesh postati ni rob, onda si nezaposlen…pa..opet navodim, briga me shto ce drzava dobti josh 4 000 na ledjima, meni poso treba, makar i onaj za 3 000 u drz upravi, jer zelim izmedju ostalog biti prijavljena dok radim….tako da….ne ubijaj one koji nemaju posao takvim izjavama…nije lako biti bez posla 4 godine i protratit mladost na slanje molbi u nebo… (heh,…. 09.03.2006. 16:34)

Post nije usmjeren protiv nikoga osobito, uključivo i osobito osobu koja je inkriminirani komentar napisala (a koju ću kao primjer spominjati u drugome licu), nego komentar koristim kao personifikaciju svega onoga o ćemu ću sada pisati. Dakle no hard feelings.
Post je prepun raznih generalizacija, jednako ako ne i malo više nego komentar zbog kojeg sam ovaj post i napisao.

Pa da krenemo redom;

a) novi državni službenici: mene brine novih 3.000 ljudi na državnim plećima jer u stvari to nisu državna pleća nego pleća onih koji državni proračun pune, a to su doslovce svi oni koji nisu korisnici državnog proračuna (dakle privatni sektor), a ako to protjeram kroz još koju liniju razlaganja doći ću prije ili kasnije do tvrtke u kojoj radim i koja praktički 40ak postotaka svog novca koji prođe preko računa uplati na razne pozicije u državnom proračunu (dakle za one koji sporije računaju na 6 kuna koji idu za investicije, razvoj, sirovine, troškove i koješta drugoga još 4kn idu u proračun). Ta ista država za mene nikada ništa nije napravila, doslovce, sve što ja vidim kao manifestaciju tog megalomanskog državnog aparata je gomila nekompetentnih, nemotiviranih i općenito inferiornih osoba (uz časne izuzetke) koji koriste svaku moguću priliku kako bi svoje vlastite frustracije izliječili nad onima nad kojima imaju kakvu-takvu vlast, dakle svejedno je da li radiš na nekom državnom šalteru, ispisuješ neka rješenja ili se na neki drugi način izvlačiš iz posla koji radiš ili bi ga barem trebao raditi u okviru zdravoga razuma i logike ako već zakoni koji postoje nisu takvi.

b) pitanje školovanja i/ili fakulteta: kao što sam to davno napisao, poslodavca zanimaju tri elementa prilikom zapošljavanja nove osobe a to su znanja, vještine i odgovornost; to su jedina tri kriterija i fakultet (barem po meni i iskustvu kojeg imam) ne garantira niti jedno od tog troje osim da imaš potvrdu da si se u stanju školovati 16+ godina u komadu (na trošak, pogodi koga? ako ne znaš vidi točku A, sve drugo su gluposti. Kada na oglasu piše da se traži osoba s fakultetom onda je to vjerojatno zato da se iz selekcije maknu ljudi koji posao ne mogu obavljati, no to nikada ne znači da će fakultet imalo pomoći u dobijanju posla. U mom slučaju, posao će uvijek dobiti osoba koja je najkompetentnija (znanjem ili vještinom), koja je najviše motivirana (želi učiti i napredovati) i za koju imamo pozitivni gut_feeling da će opravdati povjerenje (uzvračajući svojom odgovornošću) koje smo povjerili zaposlivši je.

c) robovlasnici; nijedna uspješna firma na ovoj planeti nije uspjela zato što je svoje zaposlene ugnjetavala, može se dogoditi da u nekom kraćem vremenskom roku uspije izrabljivati svoje zaposlene kako bi iskamčili kratkoročnu imovinsku/financijsku korist, no na dugi rok nijedna takva tvrtka neće preživjeti jer je očigledno gramzivost takvog poslodavca veća od snage koja je potrebna za preživljavanjem. Tvrtke u kojima su ljudi ugnjetavani, maltretirani i na sve druge načine zlostavljani ne može računati na motiviranost, inovativnost i svježe ideje koje su nužne da tvrtka napreduje. Taj proces može trajati pet godina, možda deset ili više, ali taj dan će sa sigurnošću doći.

c1) ali privatni poslodavac me neće adekvatno platiti: kada zaposlena osoba krene nekome pričati o svome životu rijetko kada govori o poslu, a to je zato što si u nekome trenutku u životu odlučio/la dio tog života prodati svome poslodavcu u zamjenu za materijalnu/financijsku naknadu, pa stoga svojim životom smatraš ono što se događa izvan tih radnih sati koje prodaješ kako bi nakon radnog vremena mogla svojim novcem kupovati nečiji tuđi rad. Kao što ti možda kupuješ mlijeko na polici u samoposluzi, tako možda i ja kupujem radne sate zaposlenika. Danas sam možda kupio dukatovo mlijeko, no već sutra će to vjerojatno biti vindijin jogurt. Its a hard life, danas si tu a sutra te nema jer te zamijenio netko drugi po nižoj cijeni ili lijepšem pakiranju.

d) svaki privatni poslodavac = robovlasnik; tek to je jedna besmislena generalizacija, svaka osoba koja uopće razmišlja u tim terminima po mojem mišljenju ima ozbiljnih problema i mora potražiti profesionalnu pomoć. Svaka ideja da je život u državnoj službi imalo bolji od života u privatnom sektoru je besmislen; razlika je samo u tome što je u državnoj službi koncentracija frustriranih, kronično nesposobnih i nekompetentnih ljudi daleko veća od prosjeka, no kao up_side plaća (valjda) dolazi na vrijeme, a ima se i prilike kroz u kojem postu niže opisane metode mita i korupcije ubosti štogod sa strane (jest da je ilegalno, ali to mazohističko varanje samog sebe barem daje malo energije u te bezlične živote, a osim toga je i tax_free, što je posebni thrill sam po sebi).

e) osoba koja smatra privatne poslodavce robovlasnicima: to su po mom iskustvu isti oni koji ne prihvaćaju posao koji je plaćen manje od onoga što su oni nakon 16+ godina školovanja imali na pameti zaraditi, isti oni kojima je problem dolaziti na posao ako na putu do njega promijene više od dva prijevozna sredstva, isti oni kojima je ostanak preko radnog vremena gnjavaža i subote koje se uzimaju od godišnjeg teror. Za tvoju informaciju prosječni talijan na svoj posao putuje do 60km u jednom smjeru, imam kolegu u americi koji svaki dan na putu na posao i s posla provede do tri sata no kaže “hey, but at least I got a job”, imam prijateljicu u nizozemskoj koja svaki dan na posao putuje 120km.

e1) ali oni imaju daleko veće plaće, za xxx novaca bih i ja putovala tri sata na posao; također gluposti, taksista u Rimu ima plaću koju krvavo zaradi i koja nije veća od 500-600EUR netto, teta u IKEAi u Grazu na blagajni zarađuje oko 1.000EURa i to nije novac koji je daleko veći od novca kojeg zarađuješ ovdje; njihovi troškovi stanovanja su daleko veći od našeg i osim što je tamo trava zelenija i više vozača staje na pješačkim prijelazima život u npr. austriji je jednako grub, dapače i grublji nego što je to kod nas, svaka ideja o tome da se tamo preko granice zarađuje lakše nego kod nas mogu biti samo posljedica razmišljanja onoga tko nije vidio kako se u inozemstvu radi. Vjeruj mi na riječ, a ako ne pitaj nekoga tko zna, mi smo ovdje još uvijek u vrlo nesređenim odnosima, na zapadu ljudi imaju kapitalizam već par stotina godina i emocije tamo u poslu jednostavno ne postoje, a nakon tri stotine godina tržišne ekonomije svaki eurocent se u ruci prevrne pedeset puta prije nego što ga nekome daš dalje u ruke.

f) ali nisam se ja bezveze školovala da bi radila kao xxxx; opet gluposti, ako znaš tko si i što si i ako imaš kakav takav normalan cilj u svojem životu onda ti neće biti teško prodavati bureke, prati stubište, cijepati drva, čistiti tavane ili raditi bilo koji drugi posao koji donosi novčanu naknadu. Da bi zaradio novac moraš prvo naučiti cijeniti sebe, ključna riječ je cijeniti, dakle moraš svoje sposobnosti znati prodati na tržištu rada, ako to ne možeš napraviti sa svojim fakultetskim obrazovanjem, onda gledaš što možeš prodati. Poznajem sveučilišne profesore koji postavljaju električne instalacije, liječnike koji proizvode nakit kao i ljude s osnovnom školom koji su privredili i krvavo zaradili velike novce. Fakultet nije garancija da ćeš zaraditi (ne puno ili srednje nego da ćeš zaraditi uopće, jer ne zarađuje tvoj fakultet nego ti sama). Najveću pljusku koji sam sebi možeš napraviti je da misliš da vrijediš više nego što je tvoja okolina spremna platiti (prva slijedeća greška je druga krajnost). Ako imaš 4 besposlene godine iza sebe, predlažem da odvojiš još koji dan i pročitaš Marxovu kritiku političke ekonomije i probaš shvatiti što je on govorio o radnicima i radu, a on pak slovi kao bio osoba koja je štitila i zalagala se za radnike.

g) ali doista ja sam išao/la na xxxx fakultet zato jer ja to volim i želim raditi; jedini odgovor koji mogu dati na to je “get a life”, ja sam htio biti austronaut pa eto što se desilo, pišem ljutite postove usred zagreba, kao što se to može naslutiti iz mog primjera, ne postanu svi austronauti kada narastu! Krenuo si u određenu školu iz ovog ili onog razloga, upisao fakultet, završio i ne možeš pronaći posao – pa što onda? Vidi točke B, E, E1 i F koje opisuju kako postupiti u toj situaciji.

h) ali mene nitko neće zaposliti: nije istina, u to jednostavno ne vjerujem, posla uvijek ima, od hostese na velesajmu, preko konobara na moru, putem raznosača pošte za city express, pranja stakala na benzinskoj… osoba koja je motivirana naći će si posla tamo gdje ga i nema, osoba koja je motivirana i zna cijeniti sebe i svoje mogućnosti zaposliti će se na nižoj poziciji na poslu kojeg smatra i degradirajućim samo kako bi došla u priliku dokazati se i napredovati. Osoba koja ne može pronaći posao nači će načina da se dodatno školuje ili stekne vještine da moće obavljati neki drugi posao. Za to nisu potrebni novci, možeš se švercati 6 mjeseci na ekonomiji i slušati predavanja besplatno, možeš hodati po velesajmu i ispitivati ljude o centralnom grijanju, možeš otići u firmu xy gdje će ti netko objasniti kako se spajaju žice, možeš google-ati do mile volje i na ovome internetu možeš naučiti čuda, uključivo i to kako naći posao. Da ja šest mjeseci sjedim samo za računalom i googlam okolo postao bih stručnjak u nekome području samo tako, da ne kažem da bih napisao najbolji blog na svijetu i kroz adsense zaradio para ko blata i potom prodao blog za još veće brdo.

i) ali ja imam tešku situaciju, moji roditelji nisu imali…: svoje prilike čovjek stvara sam, nitko te neće zaposliti zbog situacije u obitelji ili zatp što tvoji roditelji jesu ili nisu nešto napravili. Kvalitetna osoba s vizijom i ciljem što želi postati može pronaći posao bilo gdje i bilo kada. Ako te izbace kroz vrata vrati se kroz prozor, ako te izbace 101 puta van onda si valjda naučila 101 način kako se ne ponašati na intervjuu za posao, ako te 101 puta niti ne pozovu na razgovor, odgooglaj malo i napiši taj CV kako spada, ako si do današnjeg dana živjela 8+16+4 godine onda to valjda traži više od jednog lista papira?

Anyway, da ovaj tužni post privedem kraju – po stavu kojeg iščitavam iz komentara proričem ti da ćeš se prije ili kasnije zaposliti u državnoj upravi koja je očigledni krajnji cilj velike količine nezaposlenih. Naći ćeš se sa 30+ godina kako i dalje živiš kod roditelja i kako svako jutro odlaziš u zadimljene urede opremljene TVIN Nova Gradiška namještajem dizajniranim u doba kada je socrealizam bio na vrhuncu i što imaju one male metalne naljepnicom inventurnog broja. Spajati ćeš blagdane na načine koji vrijeme čine toliko relativnim da niti Einstainove formule ih ne mogu provariti, a u doba Božića svi ćete u uredu umjesto posla jesti pržene lignje iz aluminijske folije s tartarom u onim malim plastičnim čašicama iz automata. Povremeno će država platiti neko školovanje u Crikvenici što je u stvari samo sindikalni izlet, ili će pasti koji štrajk u kojem ćete protestirati nad svojim tužnim i patetičnim sudbinama. Eventualno ćeš napredovati do voditelja neke besmislene i nikome potrebne radne jedinice za proizvodnju apsolutno nepotrebnih papira i onda će cijeli tvoj kat jednoga dana zamijeniti neki SQL ili web server, ili će naletiti prije ili kasnije neki političar koji razmišlja poput mene a koji će otpustiti sve u državnoj upravi čije početno slovo prezimena počinje slovima od A do H (plus svi samoglasnici; njih svih sedam koliko ih u hrvatskom jeziku ima).

Ukratko; ti si ostala bez posla prije nego što si ga i dobila.

Sad but true, rekla bi Metallica.

Iskreno se nadam da će te ovaj post toliko izživcirati i izbaciti iz takta da ćeš već sutra, iz čistog protesta izići iz kuće i pronaći si posao.

Misao dana:
Mama always said life was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.

Categories
Business Edukacija i školstvo

go your own way… (3:37, Fleetwood Mac, Greatest Hits, 1977)

Konzultanti su otišli i sada slijedi lagano privođenje projekta kraju, poliranje detalja, rješavanje nekih uočenih problema, trening krajnjih
korisnika…

Ne sjećam se da sam ikada pričao o konzultantima? Prije četiri godine sam došao u prvi kontakt s konzultantima prilikom implementacije ERP softvera. ERP je kratica od Enterprise Resource Planning i to je ukratko softver koji služi da upravlja svim resursima jedne tvrtke, a kada kažemo resurs mislimo na apsolutno sve, od ljudi, strojeva, zaliha, potraživanja, novca – apsolutno svega. ERP je u stvari
filozofija upravljanja tvrtkom razvijena krajem osamdesetih/početkom devedesetih godina te je u ovome času najnaprednija metodologija
upravljanja te sve tvrtke koje drže do sebe koriste ERP u manjoj ili većoj mjeri.
ERP nije knjigovodstvo/računovodstvo. S knjigovodstvenim softverom bilježite činjenice u poslovanju nakon što su se one stvarno dogodile, te knjigovodstvo po definiciji prati tok vrijednosti dakle transakcije koje su novčane prirode. ERP bilježi procese u poslovanju tvrtke, te u svojoj pozadini kao posljedicu ima knjigovodstvo. Ovo je vrlo bitna razlika koju je teško za objasniti.

Primjerice, imate sapun koji se nalazi na skladištu i kojeg prebacite u wc u upotrebu. Knjigovodstveni softver će zabilježiti trošak sapuna i
to je to. ERP softver će zabilježiti da je osoba pero perić odnijela sapun u wc te je on ušao u upotrebu – ako “kopate” dovoljno duboko onda ćete negdje skužiti kako je zabilježen i sam trošak tog sapuna, no ono što ste evidentirali je proces kojim je pero odnio sapun u wc, a ERP evidentira sve posljedice tog događaja i to radi u realnom vremenu – dakle u času kada se događaj stvarno i dogodio, a ne prilikom neke inventure ili trenutka kada se knjigovođi snilo da proknjiži malo troškova.

Anyway, pregovori s konzultantima su bili dugački i naporni jer sam bio iznimno nesklon činjenici da je cijena licence za softver koštala xx
novaca, a sam trošak implementacije (dakle konzultanata) je koštao jednako toliko. Iako sam osoba koja cijeni znanje i voljan sam za komad plastike (čitaj: instalacijski CD) potrošiti ogromne sume novaca (a ova je doista bila ogromna), teško sam mogao provariti konzultante – osobito ako imalo čitate o konzultantima koje bije glas da su skupi, da naplaćuju na štopericu i da u principu pojma nemaju čime se vi u stvari bavite. Projekt smo napokon ugovorili i moje mišljenje o konzultantima se korjenito promijenilo.

Konzultanti su osobe koje su stručne u svom poslu (barem bi trebali biti) i njihova najveća prednost je ta što oni vaš business gledaju iz
vana. Dakle, nisu opterećeni vašim dosadašnjim odlukama, kompromisima ili unutarnjim odnosima u tvrtci, a osim toga obzirom da “šaraju” po većem broju tvrtki imaju jedinstvenu mogućnost uspoređivati unutarnje procese i pojedina poslovna rješenja.
Konzultanti su barem na razini fakture jako skupi ljudi, njihov dan košta u stotinama eur-a i prva rekacija je uvijek “pa neće oni
mene…”, no njihovi prijedlozi i rješenja će u pravilu uvijek donijeti ili uštede u iznosu daleko većem od njihvog troška, ili će pak povećati
dobit tvrtke opet za daleko više nego što je bio njihov originalni trošak.
Konzultanti su nadalje najjednostavniji način da dio svog managerskog tereta prebacite na nekoga drugoga, a vrlo često je dobro da vašim ljudima netko iz vana kaže kako postojeće procedure nisu dobre ili da se isti posao može napraviti drugačije.

Moja iskustva s konzultantima su jako pozitivna, i ako vam treba najbrži recept za unaprijeđenje poslovanja predlažem vam da napravite
isto što i ja; zaposlite konzultante.

Misao dana:
Quality is when your customers return and your products don’t.