Category: eDržava

eDržava; tekstovi o državi infomacija i informacije o državi

Categories
eDržava

Nesuvislost nesuvislosti

Vjerojatno ste vidjeli fotografije velikih redova snimljenih ispred zagrebačke policije? Riječ je o umirovljenicima kojima prestaje privilegij besplatne vožnje gradskim prijevozom i da bi ostvarili ponovno to pravo oni  moraju dobiti i potvrdu MUP-a o prebivalištu.

Moj problem s tom odlukom je ta što osobna iskaznica između ostalog sadrži i adresu stanovanja. Nažalost, zagrebačkoj gradskoj upravi  to nije dovoljno i gradonačelnik jednostavno ne vjeruje u osobne dokumente izdane od strane MUP-a te traži i zasebnu potvrdu prebivališta koja će u 99% slučajeva potvrditi ono što ionako piše na tom komadiću plastike. Situacija je suluda zato što je jedan (neki bi zlobno rekli, jednako suludi) čelnik institucije odlučio da dokument kojeg izdaje druga institucija (u ovome slučaju policija) nije vjerodostojan. Ukratko, Milan Bandić policiji ne vjeruje i ono što je najbolje, očito može istjerati svoju volju. Na stranu to što sada tisuće ljudi čeka i povremeno kolabira od umora i stresa ispred vratiju policijske postaje, no kako je to uopće moguće? Da li netko mora doslovce umrijeti u redu za potvrdu da se pita ima li inteligentnog života u zgradi poglavarstva?

Ili situacija druga, jednako tragikomična, članak u novinama opisuje nekolicinu ljudi koja je htjela na krovovima svojih kuća instalirati malene vjetroturbine ili solarne ćelije za proizvodnju struje. U Hrvatskoj vam je praktički svejedno da li gradite Plomin III ili stavljate fotonaponsku ćeliju na krov svoje kuće jer vam i za jedno i za drugo treba pedesetak međudosbno različitih dozvola.  I dok ima fanatika (evo mene jednog od njih) koji bi rado ušli u nabavku jednog takvog sustava, sama ideja da moram prikupiti 50 različitih dozvola momentalno ubija svaku želju za takvom investicijom. U nekim susjednim zemljama, gdje samo morate najaviti instalaciju ili gdje odete u svoj ekvivalenet Elektre i potpišete ugovor broj takvih instalacija je nevjerojatno velik. U susjednoj Italiji  postoje stotine tisuća malih proizvođača struje, a u Velikoj britaniji je u prvih godinu dana od uvođenja te mogućnosti instalirano preko 15.000 sustava za proizvodnju energije. Ovakvi sustavi smanjuju potrebu za uvoznim energentima (smanjuju deficit platne bilance), umanjuju opterećenje mreže tj. povećavaju joj kapacitet i općenito dižu svjest o potrebi čuvanja energije i okoliša. Za gradnju 30kW kotlovnice na lož ulje ne treba vam nijedna dozvola, dok za 30kW fotonaponskih ćelija morate imati njih 50.

Situacija treća, želite se zaposliti i potencijalni poslodavci (osobito ovi povezani s državom) očekuju od Vas da im dostavite ovjerene kopije dokumenata, od diplome na dalje. A da bi stvar bila bizarnija neki dokumenti ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, što možda ima smisla za potvrdu o nekažnjavanju, ali apsolutno nema za domovnicu ili ovjeru kopije diplome. Istovremeno, javni bilježnik koji ovjerava kopiju ne ovjerava vjerodostojnost nekog dokumenta nego samo da su original i kopija istovjetni. Takva potvrda bilježnika nema apsolutno nikakvu pravnu vrijednost za provoditelja natječaja. Ako se pojavite kod bilježnika s photoshopiranom diplomom Yalea on će je ovjeriti bez imalo razmišljanja. Kažu mi ljudi da komplet ovjerenih dokumenata zna koštati i nekoliko stotina kuna za posao koji je ionako preko veze nekome dodijeljen prije i nego što je natječaj raspisan.

I da zaključim, Hrvatska je zemlja u kojoj nije osobito bitno poštivati Zakon (kako nam to dokazuje Bandić), investicije i dobrobit za okoliš baš i nije tako dobrodošao, a jedina funkcija nas koji ne radimo pod kapom državnog proračuna je da ga punimo našim molbama, zahtjevima, potvrdama i na taj način toj silnoj administraciji dajemo posla. sustav funkcionira, plaće stižu na vrijeme i nije čudo da se Jadranka pita gdje je uopće problem kada sve ide fino?

p.s. ovo je moja četrdeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
A mayor is a symbol and a public face of what a city bureaucracy provides its citizens.

Share the post "Nesuvislost nesuvislosti"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Retardacija

Ne znam jeste li to čitali ili ste to možda čuli iz prve ruke nekog od svojih prijatelja ili kolega, no u posljednje vrijeme su se razmilili inspektori svega i svačega i intenzivno naplaćuju mandatne kazne koje manje ili više nemate šanse izbjeći i bolje je platiti ih na licu mjesta. Ovih dana sam čuo za nekolicinu doista besmislenih kazni, pa sam pomislio da bi možda bilo dobro da opišemo tu tragikomediju dijelom kao upozorenje a dijelom kao apel zdravom razumu ako i on nije emigrirao iz ove tužne zemlje.

Ukratko, u tvrku jednog mog poznanika banula je inspekcija rada te su krenuli prebrojavati zaposlene, provjeravati ugovore i sve ostalo što oni rade kada naiđu u posjetu. Legenda kaže da provjeravaju i ima li netko certifikat za prvu pomoć, provjeravaju vatrogasne aparate i desetine drugih sitnica za koje vjerojatno i niste znali da du obavezne a koje su kritične za neometano funkcioniranje gospodarstva. Kako god bilo, u dotičnom primjeru su se zakvačili na evidenciju radnog vremena koja je providnošću ministra Popijača prošle godine propisana pravilnikom i u kojoj između ostalog morate upisati dane koje su djelatnici proveli na godišnjem odmoru. Tu i nailazimo na problem jer u članku 56. Zakona o radu jasno piše kako djelatnik mora biti obaviješten o godišnjem odmoru najmanje 15 dana prije početka odmora. Donekle se to čini logičnim, no upravo ta rečenica koja se može interpretirati na samo jedan jedini način, stvara ogromne probleme i pretvara vas u potencijalnog kriminalca. Naime, zamislite situaciju u kojoj se razboli vaš suprug ili roditelj (ili jednostavno slomi ruku ili nogu) i trebate ga dva – tri dana razvoziti po doktorima? Za tako nešto nemate pravo na bolovanje i uzeti ćete godišnji odmor, no kako niste najavili svome poslodavcu lom ruke ili noge užeg člana obitelji, a on to nije proveo u svojim aktima, poslodavac (vjerovali vi to ili ne) je prekršajno odgovoran za nastalu situaciju i ne gine mu mandatna kazna na licu mjesta.

Ako ste mislili da je to sivo područje i da tu ne be smjeli inspektori kažnjavati onda pazite slijedeći primjer. HZZO (onaj isti iz afere Medikol) vam ne dopušta da u jednom dolasku na šalter i prijavite ili odjavite više od tri osobe. Ako imate takvu situaciju tada morate predati sve dokumente (osobno ili putem interneta) i onda HZZO to u nekom svom tempu obrađuje. Zakonski rok za prijavu djelatnika je 15 dana i do tada bi papiri morali biti riješeni. Ako se poklopi neki vikend ili praznik ili bilo koja druga okolnost, lagano vam se može desiti da predate dokumente na vrijeme, no potvrđenu dokumentaciju dobijete koji dan kasnije s datumom dana kada ju je HZZO obradio (čak i za one koje ste poslali putem interneta). Kada navrati inspektor i uoči krive datume automatski ste u prekršaju i ako ste dobrih pregovaračkih sposobnosti uspjeti ćete u HZZO-u zamoliti da vam vrate dokumentaciju s ispravnim datumima (kako je to moguće u računalu provesti je nejasno), no možda vam to i ne uspije. Kako god bilo, nije da ste vi djelatnika zaposlili na crno, ili da ga nemate namjeru platiti ili bilo što tome slično nego jednostavno procedura i papirologija traje neko vrijeme i makar je riječ o formalnosti i nju netko treba obaviti. Istovremeno, istovjetni set dokumenata morate predati u HZMO-u, tamo nema ograničenja niti redova ili čekanja.

U sustavu u kojem država nije u stanju osigurati provedbu jednostavnih pravila dolazi do neminovne preregulacije koja kao u gornjim primjerima vrlo često kreira bizarne situacije u kojima se doslovce nemoguće držati slova zakona jer se on protivi zdravoj logici koja očito nije krasila predlagatelja. I sada bi netko govorio o završnim mjerilima poglavlja 23. Gluposti.

p.s. ovo je moja četrdeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
It is highly improbable that the bureaucrat will put his life on the line. It is absolutely impossible that he’ll put his job on the line.

Share the post "Retardacija"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya

Na stranu to što se cijela nacija (ili barem ovaj informatički pismeni dio) dobro nasmijala na najavu dolaska Googlea (makar je Google upao u priču kroz uredničku intervenciju a ne iz izjave državnih dužnosnika), mislim da zasada nema niti najmanje opasnosti da nam se to dogodi pa da bi umirili očito uznemirenu informatičku javnost pokušati ću pobrojati neke od razloga zbog kojih je to sasvim nemoguće.

Zamislite situaciju da ste prije koju godinu odlučili osnovati Facebook? Ta ideja s ove perspektive se zasigurno čini suludom, no jedan od članova same jezgre Facebook tima bio je i jedan zagrepčan koji je možda mogao natjerati Zuckerberga da svoje operacije počne razvijati u Hrvatskoj. Zamislite sada situaciju da se Mark Zuckerberg pojavi na šalteru hitro.hr-a i zatraži registraciju tvrtke koja se zove Facebook? Nažalost, ne bi otišao dalje od tog šaltera iz jednostavnog razloga što Zakon o trgovačkim društvima eksplicitno zabranjuje tuđice u imenima trgovačkih društava i dopuštena su samo hrvatska imena i riječi iz mrtvih jezika. Eventualni izuzeci tom pravilu su one tvrtke koje su sa kojih stotinjak eura malo podmazali proces odlučivanja što može a što ne može proći u registru (to je važeća cijena za tu uslugu, nažalost račun nije moguće dobiti). Dakle, ako ste odlučili osnovati tvrtku čiji je jedini cilj poslovati na inozemnih tržištima, jedan od bitnih elemenata Vašeg identiteta je ime tvrtke koje mora biti na hrvatskom iako vi od prvoga dana znate da se želite natjecati samo ne engleskom, njemačkom ili španjolskom  govornom području. Ništa od Facebooka, u najboljem slučaju spomenar.hr.

Na samom početku “dot com” booma, jedna od prvih kompanija koja je u biti obilježila i dan danas simbolizira pojam elektroničke trgovine je Amazon. Nažalost ako pokušate napraviti Amazon u Hrvatskoj onda je i to osuđeno na propast. Amazon je kompanija koja posjeduje desetke distribucijskih cenatar širom svijeta u kojima se grupiraju narudžbe njihovih klijenata, potom se te narudžbe pakiraju i šalju na svoje destinacije. Nažalost, to kod nas ne bi funkcioniralo iz jednostavnog razloga što su troškovi poštarine iznimno veliki i gotovo je nevjerojatno da vi možete iz Amerike do Zagreba poslati nekoliko knjiga za nekoliko dolara, no ako ih pokušate vratiti ta brojka se penje za nekoliko redova veličina. Da ne kažemo da ako želite prodati jednu knjigu, majcu ili primjerice Amazon Kindle, on prilikom prelaska granice mora proći carinsku kontrolu, što podrazumijeva špeditera, carinika koji zabrinuti gleda u svaki od desetaka tisuća paketa kojeg morate isporučiti svaki dan i uspoređuje račun sa sadržajem kutije. Taj dio posla usporava izvoz za desetke sati, poskupljuje trošak transporta i čini Vaš proizvod, ma koliko god on zabavan i zanimljiv bio, totalno nekonkurentnim.

Negdje tamo u doba Amazona izronio je još jedan iznimno popularan servis kojeg koriste mnogi hrvati. Američki eBay je kompanija koja se bavi posredovanjem u trgovini. vi kao tvrtka ili fizička osoba možete imati neke artikle koje želite prodati i taj proizvod možete ponuditi na eBayu u vidu njihove virtualne aukcije. Ne računajući činjenicu da ne bi mogli registrirati ime, ili na konkurentan način isporučivati tu robu širom svijeta, zakočila bi vas i pravila o deviznom poslovanju koja su do nove godine blokirala ama baš svaku mogućnost da na sasvim legalan način poslujete dvosmjerno s inozemstvom (a da to nije poprilično skupa transakcija). Koji je smisao internet prodaje ako ne možete primiti transakciju primjerice paypalom?

Vratimo se na gore spomenuti google. Bilo bi sjajno kada bi google doista došao u Hrvatsku, bilo bi super kada bi otvorili neki od svojih istraživačkih centara. Mi doista imamo sjajne ljude i prilika koja bi se stvorila za njih u jednom takvom internacionalnom poslodavcu je doista prilika života. Ako malo progooglate i vidite kako izgledaju njihovi istraživački centri vidjeti ćete kako je ogromni dio njihovih prostorija nammijenjen slobodnom vremenu zaposlenika i poticanju kreativnosti do krajnjih granica. To ne znači samo da je tamo hrana i piće dostupno u neograničenim količinama i to besplatno (što je u Hrvatskoj porezno nepriznati trošak), nego i rekreacijski prostori poput neke saune, sale s video igrama, bilijarski stolovi ili štogod vidite na slikama iz google ureda. Uvjeravam vas da bi teško uvjerili bilo kojeg od naših poreznika kako je riječ o poslovno opravdanom trošku te bi oni vjerojatno bez imalo grižnje savjesti sve to skupa proglasili plaćanjem u naravi na što morate platiti sve poreze i doprinose kao da se radi o osobnom dohotku (a u čemu smo, podsjetimo se, čak rigorozniji od Danske). Istraživački centar je dakle otpao. Drugi mogući razlog zbog kojeg bi google mogao doći je da sagradi jedan ogromni podatkovni centar i da svoju serversku farmu (a koja se mjeri u desecima ako ne i stotinama tisuća servera) sagradi upravo ovdje. To je u biti infrastrukturni projekt (dakle nešto bi gradili, a u tome smo relativno dobri), zauzeli bi nekakve velike livade (greenfield investicija), ulupali bi brdo para (i dobili porezne olakšice na robu koju smo ionako kupili u inozemstvu) i zaposlili bi nekakvu minimalnu količinu ljudi koji bi hodali među nepreglednim redovima servera i mijenjali im pokvarene tvrde diskove (posao visoke tehnologije). Problem bi vjerojatno nastao u času kada treba platiti račun, jer to znači da ta pravna osoba (Google Hrvatska) mora imati nekakve prihode, no budući da ne isporučuje nikakvu robu očigledno je riječ o usluzi koju izvršava, a kako ljudi koji tu uslugu izvršavaju skupa s njihovima serverima sjede usred neke livade u Hrvatskoj, to znači da bi na svaku takvu transakciju (primjerice servirani google oglas za prodaju krave u Malawiju) uredno morali obračunati PDV što bi automatski značilo da cijelo to dovlačenje tisuća tona opreme u Hrvatsku i nema pretjeranog poslovnog smisla.

I sada u biti dolazimo do stvarnog razloga zašto će Google otvoriti ured u Hrvatskoj, a to nije velika investicija u IT sektor, to nije otvaranje istraživačkog centra koji će zaposliti stotine mladih i perspektivnih studenata u industriji koja redefinira svijet u kojem živimo, to će biti isključivo zato da bi ti ljudi osigurali da Google može isporučiti fakturu, obračunati poreze i nahraniti gore spomenute porezne inspektore i državnu administraciju.

Hrvatska je zemlja u kojoj vladaju zakoni koji su jedva primjenjivi na industrijsku proizvodnju devetnaestog stoljeća i totalno su neprimjereni informatičkom dobu u kojem živimo.

Da sam ja ministar u Hrvatskoj Vladi,  dok ne riješimo gore navedene probleme, mislim da bi prioritet bio spriječiti Facebook, Google ili Amazon da dođu u Hrvatsku i po tome bih mjerio svoj uspjeh.

p.s. ovo je članak objavljen u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.

Share the post "Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya"

  • Facebook
  • X