Categories
eDržava Priroda i društvo

Moramo li kupiti ciglu?

Razgovarao sam prije neki dan s jednim poslovnim partnerom koji se bavi proizvodnjom. Kaže mi kako se on bavi relativno specifičnom proizvodnjom koja je takve prirode da je do sada bio zaštićen od robe ispod cijene koju plasira daleko istočno tržište, no u posljednjih nekoliko mjeseci desilo se da je nekoliko velikih igrača pokupovalo nekolicinu firmi u Bosni i Srbiji te da se sada svojim proizvodima žele ubaciti na hrvatsko tržište.

Veliki, kaže on, nisu nikada došli na Hrvatsko tržište i pokušali kupiti nekog lokalnog jer je elementarna analiza pokazala da smo jednostavno preskupi. Evo i nekoliko primjera. Zamislite situaciju u kojoj kupujete veliki kamion za prijevoz šljunka. Jedan takav kamion košta oko 200.000 eur, i ako ga kupite na pet godina ili šezdeset mjesečnih rata uz kamatu od recimo sedam posto, do kraja kredita morate isplatiti oko 235.000 eur ili 3.900 EUR mjesečno, što je po današnjem tečaju nešto ispod 30.000kn. Istovremeno, ako želite biti rentabilni, tim kamionom moraju upravljati barem dva vozača, koji vas sigurno neće koštati manje od cca. 1.000 do 1.100eur bruto, za tu vrstu kamiona potrebno vam je i suvislo održavanje koje će generirati još jedno radno mjesto (ili ekvivalent troška održavanja), te naravno morate imati i osobu koja prodaje kapaciteta tog kamiona, neko administrativno osoblje, a vjerojatno i nekog direktora s pripadajućom mu tajnicom. Sve skupa mjesečno košta daleko više od samog troška mjesečne rate kredita. Kamion vas košta i do 10.000eur prvoga u mjesecu bez da ste ga uopće i pomakli s parkirališta. Da bi smanjili trošak, vjerojatno ćete kupiti više kamiona i pokušati dio fiksnih troškova (tajnica, administracija, direktor) prevaliti na što veći broj profitnih centara, no trošak rada će i dalje biti značajan. U času kada propadnete, tada će zloguki proroci govoriti kako ste se preinvestirali, makar su mjesečne rate za silnu opremu bile značajno niže od same mase plaća koju treba isplatiti. Naravno, svaka industrija ima svoje specifičnosti i u nekima treba više, a u nekima manje ljudi no princip je nažalost isti.

Ili, možete misliti što se događa s energijom. Ako ste kupili skupi stroj sva je šansa da će on trošiti nakakve količine električne energije. Stroj koji ste platili 200.000 eur trošiti će stotine kilovata, a da bi ih mogli uopće trošiti morate u hrvatskoj od elektre dobiti dozvolu. Dozvola se kupuje i jedan kilovat sat angažirane struje kod nas košta 1.700kn (u Zagrebu, drugdje je jeftiniji), ako želite u utičnicu uključiti stroj koji troši dvije stotine kilovata struje morate prije toga isplatiti elektri 340.000 kuna prije negho ste utrošili i jedan jedini kilovat struje. Takve naknade nema u primjerice susjednoj Bosni, ili je simbolična naknada na razini administrativne takse u susjednoj Srbiji. Kako sada možemo očekivati da će naša proizvodnja biti konkurentna kada moramo plaćati pravo da bi koristili energiju?

Nekad davno, postojali su klinci grubijani koji su stajali između vas i vašeg puta do škole i prodavali su cigle. Morali ste proći kraj njih, oni bi vam tada ponudili da kupite ciglu koja vam je apsolutno nepotrebna, no ako bi odbili onda do škole ne bi mogli proći i sva je šansa da bi dobili i batine. Kod nas nema grubijana koji vas priječe da proizvodite jer se ta ekipa u međuvremenu institucionalizirala pa se odazivaju na ime HEP ili Hrvatske šume ili neki treći totalno besmisleni fond koji je funkcija sam sebi.

Za razliku od nas ovdje, koji smo prisiljeni svako jutro na putu do posla kupovati ciglu, stranci imaju luksuz da prošeću jednom i odluče svoj posao i svoju proizvodnju preseliti tamo gdje cigle ne morate kupovati.

p.s. ovo je moja pedeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
How lonely it is going to be now on the Yellow Brick Road.

Categories
eDržava

Nesuvislost nesuvislosti

Vjerojatno ste vidjeli fotografije velikih redova snimljenih ispred zagrebačke policije? Riječ je o umirovljenicima kojima prestaje privilegij besplatne vožnje gradskim prijevozom i da bi ostvarili ponovno to pravo oni  moraju dobiti i potvrdu MUP-a o prebivalištu.

Moj problem s tom odlukom je ta što osobna iskaznica između ostalog sadrži i adresu stanovanja. Nažalost, zagrebačkoj gradskoj upravi  to nije dovoljno i gradonačelnik jednostavno ne vjeruje u osobne dokumente izdane od strane MUP-a te traži i zasebnu potvrdu prebivališta koja će u 99% slučajeva potvrditi ono što ionako piše na tom komadiću plastike. Situacija je suluda zato što je jedan (neki bi zlobno rekli, jednako suludi) čelnik institucije odlučio da dokument kojeg izdaje druga institucija (u ovome slučaju policija) nije vjerodostojan. Ukratko, Milan Bandić policiji ne vjeruje i ono što je najbolje, očito može istjerati svoju volju. Na stranu to što sada tisuće ljudi čeka i povremeno kolabira od umora i stresa ispred vratiju policijske postaje, no kako je to uopće moguće? Da li netko mora doslovce umrijeti u redu za potvrdu da se pita ima li inteligentnog života u zgradi poglavarstva?

Ili situacija druga, jednako tragikomična, članak u novinama opisuje nekolicinu ljudi koja je htjela na krovovima svojih kuća instalirati malene vjetroturbine ili solarne ćelije za proizvodnju struje. U Hrvatskoj vam je praktički svejedno da li gradite Plomin III ili stavljate fotonaponsku ćeliju na krov svoje kuće jer vam i za jedno i za drugo treba pedesetak međudosbno različitih dozvola.  I dok ima fanatika (evo mene jednog od njih) koji bi rado ušli u nabavku jednog takvog sustava, sama ideja da moram prikupiti 50 različitih dozvola momentalno ubija svaku želju za takvom investicijom. U nekim susjednim zemljama, gdje samo morate najaviti instalaciju ili gdje odete u svoj ekvivalenet Elektre i potpišete ugovor broj takvih instalacija je nevjerojatno velik. U susjednoj Italiji  postoje stotine tisuća malih proizvođača struje, a u Velikoj britaniji je u prvih godinu dana od uvođenja te mogućnosti instalirano preko 15.000 sustava za proizvodnju energije. Ovakvi sustavi smanjuju potrebu za uvoznim energentima (smanjuju deficit platne bilance), umanjuju opterećenje mreže tj. povećavaju joj kapacitet i općenito dižu svjest o potrebi čuvanja energije i okoliša. Za gradnju 30kW kotlovnice na lož ulje ne treba vam nijedna dozvola, dok za 30kW fotonaponskih ćelija morate imati njih 50.

Situacija treća, želite se zaposliti i potencijalni poslodavci (osobito ovi povezani s državom) očekuju od Vas da im dostavite ovjerene kopije dokumenata, od diplome na dalje. A da bi stvar bila bizarnija neki dokumenti ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, što možda ima smisla za potvrdu o nekažnjavanju, ali apsolutno nema za domovnicu ili ovjeru kopije diplome. Istovremeno, javni bilježnik koji ovjerava kopiju ne ovjerava vjerodostojnost nekog dokumenta nego samo da su original i kopija istovjetni. Takva potvrda bilježnika nema apsolutno nikakvu pravnu vrijednost za provoditelja natječaja. Ako se pojavite kod bilježnika s photoshopiranom diplomom Yalea on će je ovjeriti bez imalo razmišljanja. Kažu mi ljudi da komplet ovjerenih dokumenata zna koštati i nekoliko stotina kuna za posao koji je ionako preko veze nekome dodijeljen prije i nego što je natječaj raspisan.

I da zaključim, Hrvatska je zemlja u kojoj nije osobito bitno poštivati Zakon (kako nam to dokazuje Bandić), investicije i dobrobit za okoliš baš i nije tako dobrodošao, a jedina funkcija nas koji ne radimo pod kapom državnog proračuna je da ga punimo našim molbama, zahtjevima, potvrdama i na taj način toj silnoj administraciji dajemo posla. sustav funkcionira, plaće stižu na vrijeme i nije čudo da se Jadranka pita gdje je uopće problem kada sve ide fino?

p.s. ovo je moja četrdeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
A mayor is a symbol and a public face of what a city bureaucracy provides its citizens.

Categories
eDržava

Retardacija

Ne znam jeste li to čitali ili ste to možda čuli iz prve ruke nekog od svojih prijatelja ili kolega, no u posljednje vrijeme su se razmilili inspektori svega i svačega i intenzivno naplaćuju mandatne kazne koje manje ili više nemate šanse izbjeći i bolje je platiti ih na licu mjesta. Ovih dana sam čuo za nekolicinu doista besmislenih kazni, pa sam pomislio da bi možda bilo dobro da opišemo tu tragikomediju dijelom kao upozorenje a dijelom kao apel zdravom razumu ako i on nije emigrirao iz ove tužne zemlje.

Ukratko, u tvrku jednog mog poznanika banula je inspekcija rada te su krenuli prebrojavati zaposlene, provjeravati ugovore i sve ostalo što oni rade kada naiđu u posjetu. Legenda kaže da provjeravaju i ima li netko certifikat za prvu pomoć, provjeravaju vatrogasne aparate i desetine drugih sitnica za koje vjerojatno i niste znali da du obavezne a koje su kritične za neometano funkcioniranje gospodarstva. Kako god bilo, u dotičnom primjeru su se zakvačili na evidenciju radnog vremena koja je providnošću ministra Popijača prošle godine propisana pravilnikom i u kojoj između ostalog morate upisati dane koje su djelatnici proveli na godišnjem odmoru. Tu i nailazimo na problem jer u članku 56. Zakona o radu jasno piše kako djelatnik mora biti obaviješten o godišnjem odmoru najmanje 15 dana prije početka odmora. Donekle se to čini logičnim, no upravo ta rečenica koja se može interpretirati na samo jedan jedini način, stvara ogromne probleme i pretvara vas u potencijalnog kriminalca. Naime, zamislite situaciju u kojoj se razboli vaš suprug ili roditelj (ili jednostavno slomi ruku ili nogu) i trebate ga dva – tri dana razvoziti po doktorima? Za tako nešto nemate pravo na bolovanje i uzeti ćete godišnji odmor, no kako niste najavili svome poslodavcu lom ruke ili noge užeg člana obitelji, a on to nije proveo u svojim aktima, poslodavac (vjerovali vi to ili ne) je prekršajno odgovoran za nastalu situaciju i ne gine mu mandatna kazna na licu mjesta.

Ako ste mislili da je to sivo područje i da tu ne be smjeli inspektori kažnjavati onda pazite slijedeći primjer. HZZO (onaj isti iz afere Medikol) vam ne dopušta da u jednom dolasku na šalter i prijavite ili odjavite više od tri osobe. Ako imate takvu situaciju tada morate predati sve dokumente (osobno ili putem interneta) i onda HZZO to u nekom svom tempu obrađuje. Zakonski rok za prijavu djelatnika je 15 dana i do tada bi papiri morali biti riješeni. Ako se poklopi neki vikend ili praznik ili bilo koja druga okolnost, lagano vam se može desiti da predate dokumente na vrijeme, no potvrđenu dokumentaciju dobijete koji dan kasnije s datumom dana kada ju je HZZO obradio (čak i za one koje ste poslali putem interneta). Kada navrati inspektor i uoči krive datume automatski ste u prekršaju i ako ste dobrih pregovaračkih sposobnosti uspjeti ćete u HZZO-u zamoliti da vam vrate dokumentaciju s ispravnim datumima (kako je to moguće u računalu provesti je nejasno), no možda vam to i ne uspije. Kako god bilo, nije da ste vi djelatnika zaposlili na crno, ili da ga nemate namjeru platiti ili bilo što tome slično nego jednostavno procedura i papirologija traje neko vrijeme i makar je riječ o formalnosti i nju netko treba obaviti. Istovremeno, istovjetni set dokumenata morate predati u HZMO-u, tamo nema ograničenja niti redova ili čekanja.

U sustavu u kojem država nije u stanju osigurati provedbu jednostavnih pravila dolazi do neminovne preregulacije koja kao u gornjim primjerima vrlo često kreira bizarne situacije u kojima se doslovce nemoguće držati slova zakona jer se on protivi zdravoj logici koja očito nije krasila predlagatelja. I sada bi netko govorio o završnim mjerilima poglavlja 23. Gluposti.

p.s. ovo je moja četrdeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
It is highly improbable that the bureaucrat will put his life on the line. It is absolutely impossible that he’ll put his job on the line.