Category: Business

Sve o businessu, poduzetništvu i poduzetnicima

Categories
Business Ekonomija

back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)

Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.

Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.

Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).

Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.

Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.

No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).

Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.

Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.

U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.

Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.

Share the post "back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ostalo

money changes everything… (4:43, The Smiths, The World Won’t Listen, 1986)

Ovo je izvadak iz knjige koju je Finsko-Ruska trgovačka komora izdalo kao vodič finskim gospodarstvenicima za poslovanje u rusiji. Priručnik je izdan 2003 godine i našao se pod velikom kritikom svih struktura jer je u državno sponzoriranom dokumentu jasno opisano kako prepoznati situaciju u kojoj se očekuje mito, što dati kao mito i kako ga predati. Da bi povećali užitak čitanja slobodno možete na svakom mjestu gdje piše Rusija napisati i Hrvatska (kako bi osjećaj deja-vua bio u cijelosti opravdan);

Russia is the land of small gifts. Gifts are given not just to friends but also to people and groups one does business with. A Russian government official may feel insulted if he is not remembered in some way, even if business has been done with him several times. A secretary can obstruct or facilitate access to a business executive depending on whether or not one has built a good relationship with him or her. Even the little people should be regarded as humans, not just as small gears in a big machine. A big machine might stop if a tiny but important gear is not well oiled.

HOW TO RECOGNIZE THE DESIRE FOR A BRIBE

The first clue that an office employee or government official desires a bribe is a delay in getting things done. Questions are not met with concrete answers. Everything is “being looked into.” Those who have worked extensively with government officials say that the desire for a bribe can be seen in the eyes.

An official who expects a bribe will lead the conversation down certain paths and give obvious hints. However, the foreigner unused to bribery procedures will not necessarily understand key phrases, such as the following:

You understand, of course, I would be very glad to. But it’s troublesome . . .
This could be taken care of, if you help me with one thing . . .
I could, on certain conditions . . .
We could discuss this in a different way . . .
I could facilitate a faster solution . . .
Gestures are also used; for example, rubbing the thumb against the index finger.

WHAT TO GIVE AS A BRIBE

There are no universally applicable instructions about what should be given as a bribe. Bribes range from packs of cigarettes and boxes of chocolate to “not so terribly small” sums to be transferred to Swiss bank accounts. An authority dealing with various licenses and inspections can point to small machines and gadgets and mention meaningfully that he or she too would have a use for them. The easiest bribery situation is when a government official asks for office supplies. The request might be for regular copy paper, which an office with a limited budget can’t afford. The largest bribes are given in those sectors where Russia’s big money lies. Requested service fees might include package tours to sunny climates or trips to Lapland.

Estimating the amount of the bribe is easier when the bribe recipient states his needs, as he often will do. He might request a certain sum of money, paid into a specific account. The charge even may be fixed, so that the amount can be learned in advance from other businessmen.

HOW TO GIVE THE BRIBE

There is a certain amount of know-how involved in giving a bribe. The situation is usually such that one doesn’t have an appropriate gift in one’s suitcase right then and there. The procedure for handing over the bribe must then be agreed upon beforehand. If money is to be paid into an account, it should be agreed how it will be paid. If the recipient of the bribe asks for material goods, they can be delivered by a courier at a predetermined time—for example, the next day. If a situation arises on the street—for example, with policemen—the bribe should be given right away.

There is always the risk in giving a bribe that competitors or the mafia will find out about it and use this knowledge to their advantage. One should give a bribe delicately, absolutely without witnesses, preferably using a Russian go-between. Whatever the situation, it must never be done with a grimace, however annoying or morally repulsive you find it. You can’t offend the recipient if you want the bribe to be effective. In some situations it may even be appropriate to give the bribe in an overdramatic manner, with speeches, as a gift to a “dear friend.”

Share the post "money changes everything… (4:43, The Smiths, The World Won’t Listen, 1986)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Ostalo Priroda i društvo

drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.

Share the post "drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)"

  • Facebook
  • X