Categories
Business Ekonomija Ostalo Priroda i društvo

drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.
Categories
Business Ostalo Priroda i društvo

everybody hurts… (5:20, R.E.M., Automatic for the People, 1992)

Da li je itko gledao spot REMa na gornju pjesmu? To je spot u kojem se vidi jedna ogromna kolona automobila koja stoji i brdo ljudi koji do kraja spota izlaze iz automobila i odlaze.

Tako danas otprilike izgleda grad. Od Prečkoga do kuće (koji je u centru centra grada) putovao sam automobilom nešto više od sat vremena. Put me na neku čudnu foru vodio preko Horvaćanske, da bi na križanju sa selskom prešao na Knežiju, probijao se Slavonskom do Držićeve i potom kod ministarstva obrane skrenuo prema Bauerovoj. Od križanja sa Selskom do Bauerove vozio sam se u koloni toliko sporo da sam bio u iskušenju izvući notebook i nastaviti čitati jedan iznenađujući esej o putu u Vladivostok kojeg je napisao jedan moj davni prijatelj s kojim sam se imao priliku družiti tijekom mog nedavnog puta u ameriku, a nakon petnaestogodišnjeg razmaka. Kako nas je business spojio, a i prilično smo se dobro proveli u americi, ostali smo u kontaktu i nadam se da će tako i ostati.

Najbolje mi je bilo na slavonskoj aveniji negdje ispod podvožnjaka kod sveučilišne avenije (ili kako se već zove ona cesta koja srednji most povezuje s lisinskim) ekipa na traci u smjeru zapada se jednostavno zaustavila bez očiglednog razloga. Nisam vidio sudar, samo brdo ljudi koji mirno stoje sa strane i očigledno nešto čekaju. Cesta blokirana u obje trake i nitko ne mrda nikuda.

Da smo mi imalo normalna država sutra bi padale glave u policiji, gdje su svi ti silni policajci i zašto ne reguliraju promet? Čujem sada na televiziji da će ovi biseri sutra popodne zatvoriti cijelu autocestu od Zagreba pa sve do Trakošćana gdje ovi uzvanici iz WestIna idu na ručak!!!

Da smo mi imalo normalna država sutra bi ministra policije u katran i perje (a to nismo već dugo radili), a kada bi se strasti slegle onda bi u ponedjeljak pala cijela vlada.

Danas sam dio dana proveo u Sheratonu na prezentaciji nove verzije Microsoftovog Navisiona 4.0. Jedno kraće izlaganje je napravio Nino Červar (to je onaj lik koji se bavi rukometom) koji je očajan predavač, doista očajan. Do kraja izlaganja se malo otkočio i čak je i rekao nekoliko konkretnih rečenica, no kao zaključak njegovog predavanja mogu samo zaključiti da taj lik ima brdo svojih frustracija i da mu je vjerojatno potrebna neka vrst profesionalne pomoći. Drugi predavač je bio Davor Štern koji je pak govorio o svojoj ignoranciji prema ITu, odnosno koliko mu je IT tijekom godina pomagao u donošenju poslovnih odluka. Lik je razgovorljiv, trenirani govornik iako je predavanje bilo pomalo promašeno u odnosu na temu samog skupa (iako i dalje daleko više on_target u odnosu na prvog predavača).

Navision se teško probija u Hrvatskoj jer iako postoji jasno tržište koje bi ga moglo koristiti, malo je tvrtki koje su prepoznale važnost ERP sustava u svojem poslovanju, a kada se i krene u investiciju teško je vlasniku/direktoru objasniti razliku između knjigovodstvenog softvera pisanog u clipperu ili čemu sličnome a koji se može kupiti za 10.000kn u odnosu na Navision koji košta u skromnoj izvedbi nekoliko desetaka tisuća eura.

Misao dana:
Businesswise everybody died a long time ago.
Categories
Business Ekonomija Ostalo

something ain’t right… (3:38, David Byrne, Uh-Oh, 1992)

Gledam sada Latinicu o bankrotu a danas u newsletteru koji šalje časopis banka čitam kako je otvoren i zatvoren stečaj “željezare sisak nova” zato jer stečajna masa nije dovoljna niti za pokrivanje troškova stečaja. To ukratko znači kako od željezare koja je imala 1700 zaposlenih, ogromne nekretnine i koješta drugo nije ostalo niti toliko da se plati nekolicina službenika da tvrtku pokopaju kako bi to trebalo napraviti.

Totalno mi nije jasno kako se to može desiti, kuda su nestale te visoke peći (koje ionako ne vrijede ništa ili vrlo malo, ali su barem impozantne za vidjeti :).

Donekle slična situacija je nastala i sa onim tunelom Mala Kapela, gdje je država (ministar) obećao ljudima sve i svašta iako je originalni ugovoreni dobavljač otišao u stečaj, da bi nakon otvaranja autoceste i tunela sve skupa otišlo u zaborav, a ljudi i tvrtke ostali bez novaca, a tvrtke podizvođači otišli u stečaj.

Ili, priča o Mungosu, državnom poduzeću za razminiranje kojeg je sama država otjerala u stečaj.

Misao dana:
When I die, I’m leaving my body to science fiction.