Ministarstvo financija pokrenulo je eSavjetovanje o izvanrednom porezu na dobit, pa sam čisto interesa radi bacio malo pogled na tu cijelu shemu i uočavam cijeli niz problema i nepravdi koje proizlaze iz ovako definiranog zakona (a za koje sam razmjerno siguran da ne jamče jednakost kako to naš ustav propisuje, čak i ne uzevši u obzir to da se obračun poreza proteže na protekle četiri godine, da će se porez odnositi na 2022. godinu kada poduzetnici nisu mogli znati da će on postojati, te da se u osnovicu za obračun koriste covid godine koje su bile osobito grube za neke od grupacija poduzetnika).
Napravio sam i okvirnu kalkulaciju (koja je vrlo gruba i vidim odavde da kalkulacija nije u svemu ispravna, osobito u situacijama gdje se pojavljuju gubici u prethodnim godinama, pa vam stoga dajem i excel tablicu za free download pa računajte sami).
Kriterij odabira u tablici su bila sva ona trgovačka društva koja su u 2021. godini iskazale prihod od 300 milijuna kuna ili većim (po javno objavljenim podacima FINA-e). Takvih društava ima ukupno 348 i to je najbliže što možemo doći procjeni koja će društva biti zahvaćena ovim zakonom. Ideja kalkulacije je bila da izračunam prosječnu dobit za protekli period od 2018-2021 i da onda vidim koliku dobit smiju ta društva imati a da ne prelete 120% prosjeka i uđu u prostor za Windfall porez.
Ono što je zanimljivo, postoji cijeli niz tvrtki koje za 2022. godinu moraju iskazati bitno nižu dobit od one iz 2021. da bi izbjegle plaćanje poreza. Excel tablica ima iskazanu bruto dobit po godinama za svako od društava, prosjek za sve četiri godine, kao i iznos maksimalne dobiti za 2022. godinu a koji ne “okida” windfall tax. U kolumni “postotak” nalazi se podatak koliko dobit za 2022. može biti veća ili mora biti manja a da ne bi ušli u kategoriju oporezivanja po ovom porezu.
Također je zanimljivo i vidljivo kako postoji niz kompanija koje mogu raznim računovodstvenim manevrima izbjeći plaćanje poreza (tu je situacija osobito zanimljiva za one koji funkcioniraju sa stranim dobavljačima ili tvrtkama koje su matice pa postoje pravila o transfernim cijenama koje se mogu “korigirati” da se podese bilance), potom imamo sve one kompanije koje funkcioniraju s intelektualnim vlasništvom (autorskim pravima i drugime gdje također postoji prostor), pa onda imamo pitanje što sa svim onim kompanijama koje su oslobođene plaćanja poreza na dobit temeljem olakšica (za investicije, nisam pratio tu regulativu dugo vremena ali pretpostavljam da postoje oslobođenja ovisno o visini investicije), pa potom imamo građevinare i njima slične koji tipično osnuju trgovačkog društvo za jedan objekt (kako bi kasnije izbjegli troškove jamstvenih rokova, to vam je kod nas praktički legalizirano izbjegavanje obveza) – pa stoga uopće nisu na radaru, onda imamo grupe poduzetnike koje prihode “razvuku” na više trgovačkih društava iako posluju kao jedno, a uvijek se možemo pitati za razlike u tretmanu tipično uslužnih djelatnosti gdje je kriterij prihoda u odnosu na druge kompanije sasvim drugačiji (200mil prihoda u uslužnoj djelatnosti je slično 1mlrd u proizvodnji a možda i daleko više u trgovini) – ima nekoliko društava koja su jedva ispod 300mil kuna prihoda a iskazuju dobit koja je bitno veća od 200mil kuna godišnje. Da ne govorim o tome da je teoretski moguće (a sada i financijski oportuno) dogovoriti s kojim od kupaca da ne plati fakturu na vrijeme kako bi ta potraživanja u trenutku predaje porezne prijeve bili stariji od 120 dana i mogli ubaciti u sporna potraživanja (dakle jeftinije je zadužiti se za obrtna sredstva nego plaćati kazneni porez na dobit). I na kraju tu su holding kompanije koje fakturiraju svojim tvrtkama kćerima svoje usluge upravljanja pa mogu “dozirati” porez na dobit i kroz taj parametar i izvući ga u društvo koje ne upada u kriterij posebnog poreza. Ukratko, čini mi se da ima dosta nepravde u kriterijima jer kriterij prihoda nije osobito logičan ili pravedan, te kako su se neki veliki dobitaši provukli ispod crte (ima nekoliko tvrtki koje su taman ispod 300mil kuna ali iskazuju dobit koja je vrlo bliska tom iznosu), dok će neki koji nisu zaslužili biti zahvaćeni.
Misao dana: He said that there was death and taxes, and taxes was worse, because at least death didn’t happen to you every year.
Share the post "Windfall tax – porez na izvanrednu dobit"
Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.
Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.
Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.
Misao dana: “Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”
Share the post "Godina iza nas, godina ispred nas"
Vjerojatno ste primjetili članke koji su popratili prijedlog novih (naravno, većih) trošarina na duhanske proizvode, a koji bi trebao stupiti na snagu od 1. ožujka ove godine. Ono što je posebno zanimljivo, jedinstveno i dosada nikada viđeno (a vidjeli smo do sada doista svašta), je struktura tog povećanja. I dok će pušači na prvu vikati kako je riječ o velikom povećanju, oni malo analitičniji će to povezati s najavom Britsh American Tobacco-a o odlasku iz Hrvatske. Meni se nekako čini da treba kopati dublje, te je ovaj prijedlog pravilnika dio puno veće pan-europske igre u kojoj smo mi samo pješčanik lobističkog eksperimenta koji nastaje kao rezultat zanimljive sinhronizacije interesa jedne kompanije i političkih ciljeva vlasti.
Kao što je to u gornjem linku lijepo napisano, trošarine se kod nas koriste za krpanje proračunskih rupa i do sada nije primjećena primjena neke prepoznatljive strategije prema proizvodima koji podliježu trošarinama. Ako specifično promatramo cijene duhana na razini EU-a, vidjeti ćete kako je raspon cijena prosječne kutije cigareta između 2.5 do 11.3 EUR, gdje je Hrvatska (ekonomski vjerojatno najlošije stojeća država) u donjoj trećini cijena (po odobrenom cjeniku Carine, prosječna cijena je 25kn na 308 registriranih proizvoda).
Ako pogledate prijedlog novog pravilnika, ono što je odmah vidljivo i što puni naslove je podizanje trošarina na grijane duhanske proizvode za impresivnih 75% (sa svega mjesec dana najave, toliko o predvidivosti poslovne klime). U kunama, to je povećanje s 800 na 1.400kn po kilogramu grijanog duhana i vjerojatno najveća trošarina na grijani duhan u Europskoj uniji i vjerojatno najveće povećanje na bilo koji duhanski proizvod. To ukratko znači da će nakon ovog novog povećanja, trošarina po kilogramu za grijane duhane biti 60% veća od trošarine za obične cigarete i to je ujedno najzanimljivi dio. Naime, ako promotrite trošarine u drugim EU zemljama na grijane duhane, one su uglavnom vezane na trošarine na cigarete (jedan kilogram duhana je oporezovan slično kao i jedan kilogram grijanog duhana, no kako je uložak grijanog duhana lakši od cigarete, porezni teret po jednom ulošku je cca. 30% tereta cjedne cigarete). Hrvatska je danas upravo na tom prosjeku, ali izgleda da ćemo se ovim povećanjem trošarine na grijane proizvode lansirati jednim potezom u sam vrh EU.
https://taxfoundation.org/eu-vapor-tax/
Konzumacija duhana je loša za zdravlje i postoji cijeli niz taktika koje države koriste kako bi prisilile pušače na manje štetne aktivnosti. Pametnom trošarinskom politikom moguće je potrošače usmjeriti prema manje štetnim proizvodima, to je politika poznatija pod nazivom Tobacco Harm Reduction. Iako ne postoje definitivni podaci o točnim omjerima, postoji konsenzus kako su grijani proizvodi manje štetni od klasičnih cigareta.
Čemu onda služi ovakav drastičan porast trošarina na grijani duhan? Zdravstveni razlog ne može biti jer podizanje cijene 8% štetnijem proizvodu (cigaretama), a 75% manje štetnom (grijanom duhanu) nikako nije logično. S druge strane, ne može biti ni fiskalni jer i malo veći postotak od ovih 8% na cigarete (koji je uzgred rečeno najmanji rast trošarina u EU ove godine) državi nosi više nego ovaj ogromni rast trošarine na grijani duhan, osobito ako znamo da grijani duhan drži svega 5% posto tržišta.
Trošarine je kao problem aktualizirao BAT, a u jednom od svojih govora premijer Plenković je direktno povezao najavu odlaska BAT-a iz Hrvatske s problemom trošarina. To je donekle čudan argument, budući da BAT-ova tvornica 80% svoje proizvodnje cigareta plasira u izvoz, dok istovremeno uvozi gotovo 90% sirovina pa je stoga pitanje trošarine za veliku većinu njihovog poslovanja neutralno ili u cijelosti irelevantno. Dapače, iz brojnih medijskih objava u zadnjih nekoliko mjeseci mogli ste naučiti kako BAT upravo muče grijani duhanski proizvodi (koje i BAT uvozi u Hrvatsku). Zašto bi BAT tražio povećanje poreza za proizvod kojeg i sam prodaje u Hrvatskoj? Čim čujete da netko sebi traži da mu država podigne porez, mislim da to zavređuje da se svi zapitamo što je stvarno na stvari. Još je čudnije, kakve veze ima tvornica s trošarinama na grijane proizvode kada ih uopće niti ne proizvodi. Ako je tvornica u egzistencijalnom problemu, tada su razlozi nešto drugo. Ono što doista žulja BAT je činjenica da njihova konkurencija drži 80% tržišnog udjela (većinom Philip Morris International), dok ukupna prodaja grijanih duhana raste svake godine u visokom dvoznamenkastom postotku uglavnom na štetu potrošnje cigareta. Za razliku od British American Tobacco-a, njegovi konkurenti na domaćem tržištu nemaju tvornicu koju bi mogli zatvoriti, pa nemaju niti polugu za pregovore oko trošarinskih modela. Tu je ključ zajedničkog djelovanja proizvođača i vlade koji će implementacijom ovog pravilnika trajno promijeniti odnose na tržištu, a pod općom i javnosti prihvatljivom porukom krpanja rupa u trošarinskom sustavu zbog kojeg država ostaje bez 200 milijuna kuna godišnje.
Gotovo identičnu medijsku kampanju je BAT posljednjih mjeseci provodio i u Rumunjskoj, ali je tamo uočena pretjerana sličnost ničim izazvane serije članaka pa je kampanja izgubila malo na vjerodostojnosti, a tamošnja je Vlada odbila BAT-ov prijedlog za povećanjem trošarina na grijane proizvode (a slični scenarij pritiska se dogodio i propao u drugim državama, ali je evo kod nas čini se uspio).
Zanimljivo, na samim stranicama BAT-a se navodi kako je njihov stav da oporezivanje treba reflektirati relativan rizik koji pojedini proizvod ima i kako bi pretjerano oporezivanje dovelo do umjetnog dizanja cijena i smanjenju motivacije pušača na prebacivanje na manje štetan proizvod. Tako da je ova taktika zalaganja za veće trošarine u koliziji s općim korporativnim narativom, dok je taktika prijetnje zatvaranjem ili prenamjenom pogona uobičajena i već viđena.
BAT želi zadržati i povećati svoj tržišni udio, a Vlada želi zadržati velikog ulagača i tvornicu pa stoga ne čudi novo pronađeni “kompromis” oko trošarina, osobito kada je izgledno kako će ove godine cijeli niz tvornica morati biti zatvoren (manjim dijelom kao žrtve pandemije, a dijelom kao posljedice desetljeća lošeg upravljanja uglavnom s državom povezanih društava).
Kako god okrenuli, činjenica jest kako je Hrvatsko tržište minijaturni udio ukupnog BAT-ovog koncerna i stoga gotovo nebitno, te kako se lobiranjem za povećanje trošarina na neke duhanske proizvode (gdje su neuspješni) pokušavaju promijeniti odnosi na tržištu, ali i kreirati zanimljivi i očigledno usamljeni presedan na razini cijele EU, a sve uoči revizije direktive 2011/64/EU koja se bavi ovim temama. Win situacija za proizvođača je očigledna, al ostaje pitanje kakvu je to garanciju BAT dao Vladi da će zadržati radna mjesta i na koji rok? Pisani dokument sigurno ne postoji jer bi to bilo u dubokoj koliziji s EU pravom, tako da naša Vlada u najboljem slučaju ima usmeno obećanje o nezatvaranju tvornice (o kojoj usput rečeno, teško da ćete pronaći koju informaciju na samim stranicama BAT-a, kada su kupovali tvornicu kupovali su tržišni udio a ne pogon), a to obećanje može trajati zauvijek, a možda samo koji mjesec, tek toliko da prođu prvi sljedeći izbori. Ovim pravilnikom se otvara i novi presedan – samo je pitanje vremena što će slijedeće tražiti od Vlade BAT, ili neka druga tvrtka koja će se ugledati u ovaj “uspješan” model pritiska, a bez konkretnog jamstva. I u konačnici, loša je ovo referenca za ulagače u Hrvatsku gdje ne znaš tko će ti određivati pravila po kojima posluješ, a znaš da se mogu drastično promijeniti preko noći.
Dogovor između dva subjekta kojim se podešavaju tržišni omjeri i/ili utječe na krajnje cijene i konkurenciju smatraju se kartelskim ugovorima. Istina je da rijetko vidite cijelu jednu Vladu kao dogovornu stranu, ali kod nas se svašta događa pa ni ovo nije neka velika iznimka (ako proizvodimo juhe, cipele ili brodove zašto bi duhan bio iznimka?). Ono što će tek postati zanimljivo je utjecaj te naše novonastale iznimke na ukupnom EU tržištu, a tu će se naši vlastodršci morati suočiti s nizom zanimljivih i potencijalno neugodnih pitanja, a ovisno o odgovoru će ovisiti njihova eventualna budućnost u Briselskim hodnicima koji loše podnose i dugo pamte pogodovanja ovakvog tipa.
Misao dana: One of the saddest lessons of history is this: If we’ve been bamboozled long enough, we tend to reject any evidence of the bamboozle. We’re no longer interested in finding out the truth. The bamboozle has captured us. It’s simply too painful to acknowledge, even to ourselves, that we’ve been taken. Once you give a charlatan power over you, you almost never get it back.
Share the post "Trošarine kao alat kartelizacije tržišta"
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
