Category: Business

Sve o businessu, poduzetništvu i poduzetnicima

Categories
Business Ekonomija

Kako varati na javnim nabavama

Već neko vrijeme razmišljam kako bi bilo dobro na jednome mjestu navesti tipične sheme koje “javni naručitelji” koriste prilikom namještanja javne nabave. Važno je reći kako su neke od najvećih prevara u javnoj nabavi u nas napravljene na totalno transparentnim javnim natječajima i kako proces javne nabave nije nikakvo jamstvo da cijeli postupak unaprijed nije namješten. Sve u biti ovisi o ljudima koji raspisuju nabavu i ako oni imaju poštene namjere, postupak će biti etičan i pobijediti će najbolji ponuđač neovisno o tome koju točnu metodu natječaja su koristili, no ako te komponente nema, gotovo da nema postupka koji će osigurati fer tržišnu borbu.

Prije 12 godina, kroz udrugu Vjetrenjača (koje nažalost više nema), radili smo analizu više od 50.000 javnih nabava, pa smo čak napravili i nagradni natječaj u kojem je pobijedio rad koji je (između ostalog) pokazao da natječaji u kojima ima više od tri ponuditelja je načelno gotovo uvijek doista otvoreni natječaj (link na pobjednički materijal). Kod doista otvorenih natječaja, razlika između predviđene cijene i najpovoljnije cijene je značajna, dok je opći zaključak za namještene natječaje redovito gotovo ista cijena između predviđenog iznosa nabave i pobjedničke ponude.

Na natječajima se “vara” iz različitih razloga i novčana protu-nagrada organizatoru nije uvijek krajnji motiv namještanja; razlozi mogu biti mnogobrojni od klasičnog mita i korupcije, preko političke direktive, do pogodovanja članovima obitelji, prijateljima ili očekivanje neke druge, ne nužno materijalne protuusluge (primjerice zapošljavanje člana obitelji ili “zbrinjavanje” čelnika nakon isteka mandata). Pogledajte samo Uskokove predmete i sve će vam biti jasno, nema tu velikih iznenađenja.

Neke od metoda (ne pravim se pametan da mislim da je ovo definitivni popis, no ako imate neku dodatnu metodu dojavite da ažuriram popis) je sljedeći:

  • Razlamanje javne nabave: ovo se može raditi na više načina i imamo priču kada se nabava dijeli na više manjih kako bi pojedinačna isporuka roba i usluga bila ispod 200.000kn tj. sada ekvivalent u eurima (odnosno 500.000kn ako su građevinski radovi). Ovo se radi dijelom zato što za takve nabave idu pojednostavljena pravila pa je takav proces neusporedivo brži (što može biti opravdano), te zato što se najčešće može diskrecijski odabrati dobavljač (što također ponekad može biti legitimno). No razlamaju se i ogromne nabave na manje iznose i to uglavnom zato što, ovisno o instituciji/ustanovi, nabave iznad određene visine moraju ići na odgovarajuća odobrenja upravnih vijeća, nadzornih odbora, ministarstava ili vlade. Osim toga, često se pazi da iznos nabave ne prijeđe cenzuse zbog kojih je nabavu potrebno objaviti u oglasniku Europske Unije što bi onda moglo stvoriti “nepotrebnu” konkurenciju. Kod malih nabava “legitimnost” postupka se najčešće rješava tako da se traže “tri ponude” – kako mi je svojevremeno rekao jedan ministar, bolje je imati čiste papire nego čistu savjest.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo kontrolama i sankcioniranjem onih koji su uhvaćeni u razlamanju natječaja (no, kada bi to napravili, vjerojatno nitko više ne bi ostao).
  • Jedna od čestih metoda “forsiranja” pojedinih dobavljača, osobito u IT-u je kupovina inicijalnog rješenja kroz sustav male/bagatelne nabave – dakle kupi se nešto na narudžbenicu u visini do 200.000kn, a potom se cijeli sustav “nadogradi” za nekoliko milijuna kuna ili eura (najbolji odnos koji sam našao je bilo 15.000kn narudžbenica koja se nadogradila s 4mil eur na “otvorenom” natječaju). Moguće rješenje je i propisivanje tehnologije koja (snažno) favorizira jednog dobavljača a bez kritičkog razmatranja da li je ta tehnologija prisutna u instituciji koja tu tehnologiju traži, odnosno da li je dodatna investicija u takvu tehnologiju (ako ona postoji) ekonomski opravdana.
    • Revizija natječajne dokumentacija i odgovarajuće analize opravdanosti mogu spriječiti ovakve situacije.
  • Vrlo česta metoda namještanja je vrlo precizna specifikacija onoga što se nabavlja, a zbog čega nema prostora da se na natječaju pojavi bilo koji drugi artikl osim željenog. To je metoda koja se redovito koristi za kupnju automobila, pa je tako nedavno novi rektor Zagrebačkog sveučilišta sebi poželio novu Škoda Octaviu (Škoda je zlatni standard javne uprave, dovoljno velik i solidan auto kojeg je moguće konfigurirati jednako kao i skuplju VW ili Audi braću, ali bez oznake nepotrebnog glamura i cijene koja prati skuplji odabir). Slične tehnike se često znaju koristiti u nabavci IT opreme pa se specificira da npr. power supply servera mora biti baš 930W – što je za funkcionalnost servera totalni irelevantni parametar, ali eto tom parametru udovoljava samo jedan dobavljač.
    • Moguće rješenje ovog problema je da je prilikom raspisivanja natječaja moguće dokazati kako postoji najmanje npr. tri međusobno različita proizvođača koji su u stanju isporučiti po toj specifikaciji.
  • Malo pametnija verzija precizne/jedinstvene specifikacije je kreiranje natječaja koji ima puno tehničkih parametara razmjerno širokih raspona, a koji daju dojam da se doista radi o vrlo širokom spektru mogućih rješenja, no ako pažljivo pozbrajate sva ograničenja, vrlo brzo uočite da su stvarno mogući rasponi u biti vrlo, vrlo precizni i da tu u biti nema prostora za alternativna rješenja. Natječaj koji je meni upao u oko kao primjer takvoga je onaj kada je HNB kupovao oklopno vozilo za prijevoz novca, gdje su se mogući rasponi veličina (kabine, tovarnog prostora, ukupne dužine vozila) međusobno poništavale, ali ako vam to nije bio dovoljni giveaway onda je to svakako bio broj pregrada u pretincu za rukavice.
    • Isto kao i gore.
  • Posebna shema su nerealne i objektivno nepotrebne tehničke specifikacije proizvoda koji se kupuje a koje je kasnije lagano nadomjestiti alternativnim proizvodom koji je puno jeftiniji. To vam otprilike znači da propišete kako ćete npr. u nekoj električnoj instalaciji visoke struje koristiti skupocjene bakrene vodiče (velikih predimenzioniranih presjeka), dok ćete prilikom realizacije koristiti daleko jeftinije aluminijske vodiče koji se i inače koriste u takve svrhe. Ili, zamislite da ste turistička zajednica koja želi podijeliti milijun brošura finog tiska svojim posjetiteljima – nakon što dobijete natječaj, teško će biti utvrditi da li je doista tiskano na finom 120gr premaznom papiru u arcima ili na 80gr jeftinoj rotaciji, te da li je uopće bilo isporučeno milijun brošura ili ih je bilo možda puno manje ali je netko bio voljan potpisati otpremnicu? U jednoj ustanovi sam prije dosta godina pronašao software koji im je uredno “prodan” ali je aktivacijski ključ skinut s torrenta, a u jednoj drugoj su godinama kupovali uslugu održavanja licence koju njihov “dobavljač” nikada nije proslijedio proizvođaču pa je licenca bila invalidna. Varijacija na temu je i kupovina čudnovato preciziranog proizvoda za česti artikl, primjerice razmišljajte u kupovini obične plahte za bolnicu ili dom za starije osobe – svi kreveti su standardizirani ali iz nekog razloga ima 50 vrsta plahti (dimenzija, specifikacija materijala) koje se nabavljaju.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Namještanje kroz nenaručene proizvode je također jako in. Kada se kupuje veliki broj artikala, obično se gleda ukupna cijena ponude. Zamislite situaciju u kojoj se kupuju npr. uredski pribor za neku veliku ustanovu, u takvoj specifikaciji možete navesti bilo koje artikle uključivo i one koji su možda skupocjeni a vi za njih nemate ama baš nikakvu potrebu. Primjerice, to može biti toner (često je to više artikala) za neki skupi kolorni printer čija ukupna suma (komada puta jedinična cjena) će značajno utjecati na ukupnu ponuđenu cijenu. Ponuđač koji nije u lancu, morati će iskazati fer cijenu tog artikla, no predodređeni dobavljač će znati da taj artikal nikada neće biti naručen i može ga ponuditi bitno ispod njegove stvarne cijene i time simulirati svoju tržišnu utakmicu.
    • Kontrola tržišnih cijena i odbacivanje dumping ponuda, kao i diskvalifikacija ponuđača na sudjelovanje u javnim nabavama na duži rok je jedino rješenje.
  • Iznimno složeni troškovnici i popisi naručene robe ili usluga su također česta taktika. Ponekad se zna dogoditi da se naručuje roba ili usluga koja je iznimno komplicirana i složena i gdje je popis za nabavu u biti ispis iz nekog softwarea za planiranje i projektiranje. Takvi natječaji znaju imati desetine, stotine a ponekad i milijune stavaka (moj osobni rekord je bila kontrola natječaja s milijun i šezdeset tisuća stavaka). Pronaći iglu u plastu sijena je iznimno teško (ali ne i nemoguće), i ekipa koja namješta stavlja nerealno velike količine pojedinih roba, a osobito usluga, a koje je kasnije teško pozdano utvrditi.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Posebna varijacija na temu složenih troškovnika su i vrlo kratki rokovi za predaju natječajne ponude, koji ponekad dolaze u kombinaciji s potrebnim potvrdama i certifikatima (o kakvoći ili sukladnosti robe standardu). Pravi “maheri” javne nabave pažljivo tempiraju datume kada će objaviti koji oglas, pazi se tako da se neke nabave oglašavaju u periodu uobičajenih godišnjih odmora (srpanj, kolovoz, kraj prosinca) ili pak u danima kada se spretno pozicionira nekoliko praznika kako bi se smanjio broj radnih dana koje ponuditelju stoje na raspolaganju. Sve to je kombinirano s najkraćim zakonom predviđenim rokom, a ako je moguće, za kvalifikaciju ponuditelja se traže razne potvrde i certifikati sukladnosti robe, a koje ponuditelj koji nije unaprijed znao za datum natječaja jednostavno nije mogao pribaviti u predviđenom roku.
    • Rokovi su zakonom propisani i nominalno gledano svejedno je kada objavite natječaj, to je jednostavno “pravo” naručitelja da podesi kako njemu odgovara, neovisno o tome koliko zločesti timing bio. Nema pravog rješenja osim alarmirati nadređene i medije, osobito ako je natječaj podešen i po drugim osnovama.
  • Utvrđivanje sposobnosti naručitelja kroz različite stručne certifikate i dokaze o izvršenim ugovorima. Naručitelji su tu jako kreativni i vrlo često se nabrajaju certifikati koji su apsolutno nepotrebni, ponekad i neprimjenjivi na nabavu koja je u tijeku. Osobito u IT-u, neki od certifikata znaju biti iznimno rijetki (jer su arhaični, zastarjeli ili općenito nepotrebni) pa često možete kroz čitanje natječaja i navedenih certifikata unaprijed vidjeti kome je natječaj namijenjen. Često se zna tražiti i “dokaz sposobnosti dobavljača” kojime se traži dokaz da je dobavljač imao sličnih ugovora u odgovarajućem iznosu (koji znaju biti nerealno visoki), a ponekad se zna dogoditi i da dobavljač dostavi izjavu kako je odradio neki posao iako uopće nije bio na tom poslu angažiran (papir trpi sve, a posao ustanove nije da provjeri vjerodostojnost dokumentacije).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna (naizgled malo inteligentnija) kategorija utvrđivanja sposobnosti naručitelja je ona gdje se traže vrlo specifični certifikati (recimo neki NATO certifikat kojeg ni NATO ne traži na svojim natječajima ili certifikat za neku normu koja više nije u upotrebi) na koji ako se žalite, naručitelj vam kaže kako nije riječ o isključivom parametru. Dakle, ako se želite javiti, ne posjedovanje arhaičnog certifikata ili stručnjaka odgovarajućih kvalifikacija vas neće diskvalificirati, no ako pogledate malo pod pravila ocjenjivanja natječaja i određivanja najbolje ponude, shvatite kako upravo taj certifikat ili stručnjak nosi neproporcionalno veliki broj bodova na natječaju i defacto činjenica da ga imate u ponudi osigurava pobjednu na natječaju.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Kupovanje nepotrebne ili predimenzionirane opreme je također česta pojava. Javna uprava ima tu suludu mantru da ako imaju osigurana proračunska sredstva da ih moraju potrošiti i mjerilo uspjeha nije ušteda koja je ostvarena nego koliko ste uspješno uspjeli potrošiti svoje proračune. U takvoj okolini se često kupuju robe i usluge koje nikome ne trebaju (imao sam jednom natječaj ispred sebe koji nakon detaljnog čitanja, nikome nije bilo totalno jasno što se kupuje ili što bi dobitnih natječaja trebao isporučiti, što je taj definirajući faktor zbog kojeg potpišete da je isporučeno). Tu također spada i predimenzionirana oprema čiji odabir često diskvalificira manje (jednako dobre ili bolje) dobavljače, ali koja na dugi rok također kreira “nepotrebno” velike troškove održavanja. U nekim ustanovama i javnim poduzećima je ovo dovedeno do razine umjetničke forme.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna varijacija na temu kupovanja nepotrebne opreme je kupovina nepotrebnih IT sustava ili IT sustava kojeg proizvodi/razvija bliski dobavljač (sjetite se Žalac). Svaka organizacija vas ima namjeru uvjeriti kako su upravo oni ona jedinstvena pahuljica koja zaslužuje da se samo za nju sagradi odgovarajući IT sustav. U velikom broju situacija to jednostavno nije točno i ta “jedinstvena pahuljica” je samo način da se u ustanovu ugradi dobavljač koji će potom godinama i desetljećima crpiti neku ekonomsku korist umjesto da institucija koja naručuje rješenje svoje poslovne procese standardizira na razinu najboljih svjetskih praksi. Pojednostavljeno, da li je bolje imati standardni i dobro parametrirani npr. Microsoft BizTalk server čija licenca košta u tisućama ili desecima tisuća dolara godišnje ili naručite od reputabilnog dobavljača “custom” enterprise sabirnicu koju plaćate milijuna kuna/eura (odgovor bi vas mogao iznenaditi).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave (s naglaskom da velike, “legacy” sustave nije tek tako moguće migrirati na kvalitetnija ali dugoročno jeftinija rješenja i dobavljači su se solidno potrudili da bilo kakav pokušaj migracije sabotiraju, otežaju i poskupe koliko je god to moguće).
  • Stvaranje dojma otvorenog natječaja je metoda u kojoj se uz predefiniranog pobjednika, javljaju i dodatni dobavljači sa svojim ponudama. Riječ je uglavnom o povezanim tvrtkama ili raznim poslovnim partnerima koji ulože svoju dokumentaciju kako bi se stvorio dojam konkurencije i tržišnog natjecanja. Ponekad neki od natjecatelja propusti uložiti iznimno bitni dokument (ili napravi računsku “grešku”) pa zbog toga bude diskvalificiran, a ponekad sve ponude budu ispravne pa se taktizira koja će ostvariti najbolju mogući cijenu (za dobavljača, ne za naručitelja) na način da ako samo dogovorena ekipa prođe prag, onda onaj s jeftinijom ponudom odustane.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.

Na sve ovo gore morate dodati i element ljudske nekompetencije i destilirane gluposti koja se nagomilala kroz načelo negativne selekcije u državnoj i javnoj upravi proteklih desetljeća. Ljudi koji rade nabavu su često jednostavno nekompetentni za posao koji obavljaju i rade amaterske pogreške prilikom nabave. Mnogi nemaju ni elementarni kritički pogled na predmet nabave pa ne preispituju niti razloge za kupnju, još manje tehničku specifikaciju predmeta nabave, a tu je naravno i element autoriteta čelnika tijela koji “hoće baš to” jer ili misli da će to riješiti njegov problem ili ima vrlo monetarno izrazivu motivaciju da se natječaj provede po upravo takvim uvjetima.

Vrlo rijetko se rade analize opravdanosti kupovine ili održavanja pojedinih rješenja ili tehnologija pa zbog percipiranog “manjeg zla” se odabire korištenje rješenja koja dugoročno koštaju neusporedivo više od modernih i industrijskih standardnih rješenja (što se može kretati od toga da svjesno koristite sustave koji su svojevremeno spuštali Apollo 11 na mjesec do toga da dopuštate da vaša organizacija koristi male jeftine printere sa skupim tonerima (koji eto pašu i onima koje imate kod kuće) u odnosu na upravljana centralizirana rješenja gdje je printer možda “skup” ali su toneri jeftini.

I na kraju, da ponovim tvrdnju s početka teksta, sve ovisi o ljudima koji provode natječaj. Ako su im namjere poštene, napraviti će dobar posao za porezne obveznike ako ugovore posao i direktno; no ako su odlučili hvatati krivine (iz bilo kojeg zamislivog razloga), nema tog zakona o javnoj nabavi kojeg nije moguće izigrati (a ovaj naš zakon uopće nije loš, imam primjedbi na njega ali ništa bitnoga).

Osim svega, sumnjati ili znati nije isto što i dokazati da je riječ o namještenom natječaju (pa čak ni slično), tako da puno očiglednih namještaljki prolaze nekažnjeno, a da bi to riješili moramo početi koristiti osim zakonskih odredbi i neke moralno etičke standarde koji su puno stroži, mogu se koristiti proaktivno i čija se primjena ne mora toliko strogo dokazivati. Smatram, da ako ste odlučili svoju ustanovu učiniti fer i poštenom, najjednostavniji način da se to napravi je da jednostavno sve “kontaminirane” ljude jednostavno izolirate ili prebacite na poslove gdje nemaju doticaja i utjecaja na projektne zadatke, postupak natječaja ili odabira dobavljača.

Ako sam propustio navesti koju metodu, please dojavite da dopunim dokument.

Misao dana:
“Who buys these?” I asked. “Who walks in here and says this, this is what I need?”
“People who don’t know what they need in the first place,” she said. “So, pretty much anybody.”

Share the post "Kako varati na javnim nabavama"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”

Share the post "Rat čipovima"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Windfall tax – porez na izvanrednu dobit (nastavak)

Moj prošlotjedni tekst o porezu na izvanrednu dobit generirao je iznimni interes, pa nakon dosta razgovora, konzultacija i stručne pomoći evo još malo misli za razmišljanje o windfall porezu.

Windfall tax je na razini Europske unije dizajniran i zamišljen kao alat za oporezovanje energetskih kompanija i to na dobiti koja je 20% veća od prosjeka posljednje četiri godine (vidi Oxfamovo izvješće). Naša vlada je već ovdje odustala od tog pristupa iz jednostavnog razloga što mi u biti imamo vrlo malo energetskih kompanija, a one koje posluju na našem tržištu su izložene velikim gubicima pa je unaprijed poznato da se od njih neće prikupiti niti kune, a biti će sreće ako ne završe u stečaju. Od “zdravijih” energetskih kompanija, barem među ovima koje su u razredu od 300mil kuna prihoda i više, preostali su nam INA, HEP (u svim svojim izvedenicama i povezanim društvima), PPD, Crodux, Petrol, Plinacro, Tifon – može biti da mi je netko promakao ali to je društvo o kojem razgovaramo. Nitko od njih, osim INAe i HEPa nemaju vlastitu proizvodnju nego su trgovci energijom (plinom ili derivatima). Većina onih koja trguje plinom je u velikim gubicima, ovi s derivatima također jer im je većinu godine limitirana maksimalna prodajna cijena goriva, a slično se događa i s distributerima električne energije. INA i HEP su pak posebna priča jer je vlada velikim dijelom limitirala prodajne cijene energije i većinu udarca na našu ekonomiju je političkim dekretom apsorbirao HEP (sjećate se one priče o 21 milijardi kuna pomoći, nije to stiglo iz proračuna nego ide na račun HEP-a koji su ove godine ovim potezom osakatili i na duži rok onesposobnili za energetski investicijski ciklus koji nam je nužan – naivno bi netko mogao reći da je to i namjerno). Eh, a INA je posebna priča i u svjetlu windfall poreza treba promatrati i odluku o zaustavljanju Riječke rafinerije što će biti lijepi ispušni ventil da se eventualna dobit svede na manje od 120% prosjeka i prebaci u MOL-u porezno prihvatljiviju oazu (koja je u cijelosti izvan dometa ne samo naše države nego i vlasnika, što je opet država).

Većina distributera plinom je otjerana s tržišta ili će neminovno u stečaj (ok, djelomično svojom glupošću), a slična situacija se događa i s trgovcima električnom energijom što će sve zajedno neminovno dovesti do poništenja svih onih tržišnih procesa i liberalizacije koja se dogodila u posljednjih desetak godina.

Zanimljivo, EU je predvidjela ne samo windfall porez na one koji su se okoristili ludovanjem cijene nafte i plina, nego i na one kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora (vjetar, sunce, voda). Za primjetiti je da cijena sunca, vjetra ili vode nije promijenjena i na nju ne utječe sukob u Ukrajini ili svjetska zbivanja, no tvrtke koje su imale ugovore s državom (i koje su duboko subvencionirane i u biti su nastale na subvencijama) su masovno razvrgavale ugovore o isporuci energije. Te tvrtke nemaju prihode do 300mil kuna (obično je jedna vjetrenjača ili jedno polje vjetrenjača jedan d.o.o.), trenutno zarađuju kao nikad ali ih je naša vlada nekako zaboravila iz kruga oporezivanja (sjećate se afera Vjetroelektrane, zar ne?). Slična situacija se odnosi vjerojatno i na solarne elektrane.

Zanimljiv je i cenzus kojeg je država odabrala za ulazak u krug bogatih koje treba oporezovati. Visinom prihodnog praga od najmanje 300 milijuna kuna unaprijed je određena struktura tvrtki koje se nalaze u toj kategoriji (kada gledam ona društva u prostoru od 200 do 300 milijuna kuna prihoda, teško je ne oteti se dojmu kako je ljestvica dobrim dijelom nastala i uvidom u to tko bi bio sve bio oporezovan nižim prihodovnim pragom, našlo bi se među njima donatora i kreditora političkih stranaka). Većinom su u potpunosti isključene tvrtke iz uslužne djelatnosti jer je to izrazito visok prihod za takav tip poslovanja. Preostaju nam dakle veliki hotelijeri, trgovci i proizvodnja. Obzirom da uslužne tvrtke imaju značajnu manju potrebu za gotovim novcem i u pravilu su daleko profitabilnije, one i generiraju veću količinu slobodnog casha, tj .njihova dobit uglavnom daje slobodni cash flow.

Za razliku od njih tvrtke s višim prihodom uglavnom imaju veći investicijski “footprint” i potrebu za većim obrtnim kapitalom. Upravo iz tog razloga, unatoč što generiraju dobit, generiraju i puno manju visinu slobodnog cash flowa. Isključujući energetske kompanije koje su generirale dobit velikim poremećajem cijena na tržištu (i solidnim dijelom zato što su kapitalizirale na povećanju cijene zaliha); proizvodne, trgovačke i turističke tvrtke generiraju svoju povećanu dobit kao rezultat prijašnjih ulaganja u obrtna sredstva, imovinu i inovaciju. U situaciji velikih porasta cijena proizvodne i trgovačke tvrtke su dio dobiti generirale kupnjom povećanih zaliha po starim cijenama, koje su kasnije bile ugrađene u nove cijene. Naravno to je i značajno povećalo i potrebu za novcem (koji dolazi iz kredita) kao i za skladišnim prostorom, ali to je jednokratna mogućnost s kojom je svaki poduzetnik djelomično kompenzirao povećane troškove rada, energije, goriva i svega ostalog, tako da je zapravo konačni efekt vremenski ograničen i vjerojatno malen u ukupnosti poslovanja. Možemo to nazvati i špekulacijom, ali moramo uzeti u obzir da su tvrtke duboko svjesne činjenice da će rast cijena, inflacija i recesija uzrokovati neminovni pad potrošnje, te je to zapravo bilo zadnje prikupljanje kapitala za teške dane koji predstoje.

Država ovim porezom kratkovidno i nepromišljeno opet upravo udara na tvrtke koje posluju dominantno u Hrvatskoj, jer one nemaju privilegiju fakturiranja između povezanih društava unutar koncerna – što je tradicionalni je manevarski prostor kod multinacionalnih kompanija. Multinacionalke, bez obzira na veliku kontrolu transfernih cijena, ipak imaju manevarski prostor seljenja poreza tamo gdje im je povoljnije, a to bi zapravo moglo uzrokovati ukupnu manju naplatu svih poreza.

Možda je zgodno razmotriti više kategorija tvrtki koje će biti izložene porezu na ekstraprofit. Tvrtke koje su imale stabilnu isplatu dobiti tokom protekle četiri godine uglavnom neće biti nimalo zahvaćene. Ali tko će biti najviše zahvaćen, to je zanimljivo za pogledati:

Imamo jednu kategoriju tvrtki koje su zabilježile rast tijekom posljednje četiri godine, koji je uglavnom po principima tržišnog poslovanja rezultat konkurentnosti, inovacija i dobrog vođenja tvrtki (razmišljajte o nizu IT kompanija koje su se našle u ovom krugu), ali će radi “lošeg prosjeka” kroz 4 godine biti izloženi na način da će u 2022. trebati iskazati manji rezultat nego što su ostvarile u 2021. godini da bi bili ispod praga rasta od 20 posto prosječne dobiti.

Postoji cijela jedna grupacija tvrtki koje su bile zahvaćene krizom u Agrokoru (distributeri i proizvođači hrane, pića i općenito robe široke potrošnje). Dio tih tvrtki je radio otpis svojih potraživanja tijekom 2018. godine, oporavljali su se pomalo tijekom 2019. godine, a onda su uslijedile dvije pandemijske godine, tako da im je prosječna baza mala, te gotovo svaku dobit koju ostvare tijekom 2022. kao prve normalne godine im ulazi u ekstra dobit, a u stvarnosti su u 2022. godini nadoknadili lošije rezultate poslovanja nastale zbog krize, Agrokora i pandemije. Da stavimo stvari u dodatni kontekst, iste tvrtke su morale otpisati svoja potraživanja prema Agrokoru po nagodbi, dok je država sebi uredno zadržala naplaćeni PDV koji te iste tvrtke nisu nikada naplatile od Agrokora – ako već govorimo o ekstra porezu – država je tu ostvarila zaradu na dodanu vrijednost koja se nikada nije naplatila (kao u casinu, house allways wins).

Interesantno je razmotriti turističke tvrtke koje su uglavnom zbog pandemije prikazale veliki gubitak u 2020. godini što im smanjuje osnovicu prosjeka. Nakon 2021. godine je došla dobra 2022. godina, ali zbog smanjene osnovice te iste tvrtke bi sada trebale ostvariti manji rezultat u 2022. u odnosu na 2021. kako bi izbjegle ulazak u kategoriju ekstra profita.

Udar se dakle događa na manji broj tvrtki koje nemaju puno slobodnog novčanog toka, iskazuju dobit, ali su pritom i zadužene radi investicija u opremu i obrtni kapital, a neke i zbog saniranja gubitaka nastalih zbog krize i Agrokora. Takav udar i otimanje čistog novca iz istih tvrtki će rezultirati usporavanjem investicija u sljedećem periodu, povećanjem nelikvidnosti i zaduženosti, to je vjerojatno jasno svakom studentu prve godine ekonomije, ali čini se kako to nije jasno nekim profesorima. Tvrtke koje će platiti 51% poreza na prikazanu računovodstvenu poreznu osnovicu (18% redovnog poreza na dobit uvećano za 33% poreza na izvanrednu dobit), neće nužno ostvariti i višak novčanih sredstava iz koje će platiti taj porez. A ako su i ostvarili neki višak sredstava on neće biti uložen u nove investicije, razvoj, smanjenje zaduženosti povratom kredita što bi im ubrzalo nove investicijske mogućnosti i kreditni rejting, nego će taj “višak sredstava” prebaciti državi u vidu 51% poreza na izvanrednu dobit. Zapravo, ako stvari gledamo na pravi način, obzirom da svaka od tih tvrtki ima neku zaduženost, dobit će se isplatiti kroz nova zaduženja i kreditne okvire namijenjene isključivo za plaćanje izvanrednog poreza na dobit. S time da se zbog očekivanog rasta kamatnih stopa, stvarni trošak uvećanog dodatnog poreza na dobit uvećava za iznos kamata na kredite koji će tvrtke podizati za isplatu uvećanog poreza na extra profit.

Svaka tvrtka svoje poslovne i računovodstvene politike temelji na dugogodišnjim strategijama koje se ne mogu lako mijenjati. Na primjer, ako tvrtka odredi da je amortizacija na automobile 5 godina, to znači da je to ono što može njezin poslovni rezultat podnijeti, i da bi zapravo nakon 5 godina trebala kupovati novi automobil. Cilj financijskih i računovodstvenih politika tvrtki je da se plati što manje poreza na dobit u okviru zakonskih mogućnosti, ali da se što više sredstava ostavi za razvoj tvrtke, poslovanja, kao faktor sigurnosti u teškim vremenima. Tako “ušteđeni” novac služi za stabilnost i rast tvrtke kako bi održala svoju konkurentnost.

Većina tvrtki vrlo mali dio svoje dobiti isplaćuje vlasnicima, bez da se dobar dio reinvestira u daljnji razvoj. Upravo takvim politikama istih tvrtki, država zapravo profitira, jer rastom poslovanja tvrtki raste, zaposlenost, buduća dobit kao i količina naplaćenog PDV-a koji je još uvijek temeljni prihod države i osnovni likvidni prihod koji dolazi svaki mjesec. Država će uvijek i u svakom obliku naplatiti 25 posto na krajnju cijenu, što je marža koju većina proizvodnih i trgovačkih tvrtki može samo sanjati. Uz to, PDV će se naplatiti bez obzira da li tvrtka naplati svoj proizvod ili ne. Tako kad govorimo o rastu cijena, država je glavni generator tog rasta jer ona naplati dodatnih 25% na svaku krajnju cijenu robe ili usluge.

Država je u stvari već itekako profitirala rastom cijena energenata i inflacijom, jer se PDV obračunavao na veću osnovicu i zapravo dizao cijene (u Njemačkoj na njihovih 19%, kod nas 25%). Država je u međuvremenu smanjila PDV (razmislite, ako je cijena plina narasla četiri-pet puta, a PDV je prije bio 25% a sada je, iako privremeno, 5% – da li je država zbog toga prikupila manje PDV-a?), rastom profita doći će i veći apsolutni iznos poreza na dobit i uz već postojeću zakonsku stopu od 18%. Može se naivno zaključiti kako je upravo država najviše profitirala od rasta cijene energenata (i inflacije).

Očigledno je da su vrlo male šanse da se odustane od ovog suludog superhikovskog poreza koji je prezentiran kao robinhoodovski potez, idemo razmisliti koje su moguće posljedice. Već sada je među stranim investitorima vrlo popularna skraćenica – ABC – „anything but Croatia“. Uvođenjem poreza na kraju godine za tekuću godinu, lijepa je poruka svakom investitoru koji prvo gleda poreznu sigurnost svog ulaganja. Da bi stvar bila gora, ovaj porez je zapravo retroaktivni porez, jer se baza za razrez poreza razrezuje na prosjeku perioda od 2018. do 2021. godine. Dakle, ako ste u krugu zahvaćenih, sve poslovne odluke koje ste donijeli, sada više nemaju temelja, jer smo usred partije odlučili da više ne kartamo preferans nego belu.

U obranu vlade, treba reći kako je inicijativa za porez na izvanrednu dobit plan na razini cijele Europske unije pa smo je i mi obavezni provesti. Našoj vladi na teret ide to što taj porez ide samo onima koji su u energetskom sektoru i koji su se okoristili visokim cijenama energenata. Naša vlada je, eto, odlučila malo raširiti bazu uplatitelja izvanrednog poreza jer oni koji bi po EU planu trebali platiti neće udovoljiti kriteriju, pa su stoga u grupu stavili i one koji s time nema nikakve veze, koji spadaju u “velike” pa je populistički lagano braniti odluku, a među njima ima mnogo onih koji su u prethodnim godinama zbog globalnih (pandemija) ili lokalnih razloga (posljedice krize, Agrokora) loše poslovali.

Evo i situacije (ne znam da li se desila ili ne ali je legitimni scenarij): 2020. godine ste akvizirali neku tvrtku. Napravili ste jasan poslovni plan i investicijsku studiju, dobili kredit od banke, i proračunali da možete iz rasta poslovanja te tvrtke uredno servisirati svoj kredit, te ste pristali potpisati i neke određene covenante prema banci. Istu firmu koju ste kupili 2020. ste restruktuirali, posložili i radi nekih razloga odlučili je početkom 2022. pripojiti svojoj tvrki. I eto sreće, ukupna dobit te nove tvrtke predstavlja zapravo vašu izvanrednu dobit, tako da ćete na nju sada platiti 51% poreza. Vaša investicijska studija sada više ne izgleda baš tako dobro, banka bi vas mogla pitati za svoje covenante jer se povrat investicije produljio, a možda se počinje i ugrožavati likvidnost otplate cijelog investicijskog kredita.

Ali si OK s time, dao si državi, koja sigurno može upravljati s tvojim novcima i pravedno i efikasno preraspodijeliti onima kojima je to najviše potrebno. Onoj istoj državi iz čije je Vlade 70% ministara otišlo radi korupcije. Onoj istoj državi koje svake godine podiže vječno nedodirljivu i “zadanu” troškovnu stranu svog proračuna. Onu istu državu koja radi različitih programskih rješenja nije u mogućnosti izračunati prosječnu cijenu A4 papira koja se nabavlja po svim ministarstvima i državnim upravama. Onu istu koju, koliko čitam, rođendanske proslave svojih dužnosnika financira kroz EU fondove (da mi je znati kroz koji program su to platili).

Država će iz zdravog dijela ekonomije, na kojem generira najviše PDV-a izvući dodatnih milijardu i pol kuna likvidnosti usred krizne i recesijske 2023. godine. Račun dobiti i gubitka je samo jedan od računovodstvenih pokazatelja tvrtke (a objektivno to je obrazac za obračun poreza), uz tu kategoriju postoji i bilanca, a ono što je najbitnije u životu svake tvrtke je novčani tijek. Jer kada tvrtka ima pomanjkanje novca, onda to postaje jedini problem koji ta tvrtka ima. Ako ne može dobiti taj novac od banaka, državi uvijek mora platiti ono što joj pripada, manevarske mogućnosti su male. Ali jedna je najbrža, a to je produljenje roka plaćanja prema dobavljačima. Obzirom da govorimo o tvrtkama s najvećim iznosima prihoda, svako produljenje plaćanja će podići ukupnu nelikvidnost države. U situaciji kada idemo prema jednoj od najneizvjesnih godina ikad, upravo je to što ne bi trebalo raditi.

Misao dana:
Taxes influence mass migration, like a flock of ducks eagerly and greedily chasing bugs in a field. What better way to shift population from one part of the country to another, than to raise taxes where you want people to leave and lower them where you want them to move?

Share the post "Windfall tax – porez na izvanrednu dobit (nastavak)"

  • Facebook
  • X