Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)

Ovo je šesti dio iz serije, prvih pet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Da ne bi mislili kako je sve samo jedna velika zavjera nesposobnih poduzetnika, stranaca koji grabe kriške kolača ili nesposobne birokracije, evo i dva primjera kako zakonodavci rasturaju vlastitu industriju na dva vrlo jednostavna i plastična primjera od kojih se oba odnose na PDV iliti Porez na dodanu vrijednost.

Ne znam koliko vam je poznato, no zakonom o PDVu knjige su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost tj. na njih se primjenjuje stopa poreza od 0% (makar se čini da je to isto u praksi i nije). Knjiga je, što bi rekao Berislav Škegro “ono između korica”, no postoji i definicija što knjigu čini knjigom no to je u biti papirnati proizvod s minimumom stranica (čini mi se četrdesetak) a koji se izdaje jednom godišnje ili rjeđe (ima UN definicija tog pojma negdje, googlajte malo). Dakle, recimo da bi jedan zbornik radova godišnje konferencije zadovoljio definiciju da je knjiga. No, ono što jako malo ljudi zna je da je temeljem pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (to je podzakonski akt kojeg propisuje ministar) knjiga također oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost no usluga tiska nije. Ovo vam se možda čini zbunjujućim, no fora je u tome da ako kupite knjigu u knjižari tada u prodajnoj cijeni nije sadržan PDV, no ako ste izdavač knjige i onda naručite u tiskari knjigu tada vam je tiskara dužna obračunati 23% PDVa kao i na bilo koji drugi proizvod. Sam bog zna zašto je to tako ali krajnja je konsekvenca da postoji nekoliko totalno bizarnih efekata takve odluke.

Prvi i najjednostavniji je razlika između toga tko je u stvari naručitelj knjige. Ako je primjerice naručitelj knjige neko trgovačko društvo ili obrt, ono može napraviti odbitak pretporeza za tu knjigu. Recimo da hipotetska knjiga košta 10 kn u proizvodnji, naručili ste tisuću komada i tiskara će vam ispostaviti račun na 12.300 kuna koliko je iznos troška knjige uvećan za PDV. Trgovac napravi odbitak pretporeza (dakle ovih 2.300kn) i potom knjigu prodaje po nabavnoj cijeni od 10kn. Sve pet, jednostavno i čisto. No, ako tu istu knjigu naruči i izdavač je neka neprofitna ustanova (recimo neka nevladina organizacija) tada na taj iznos oni moraju platiti PDV i nemaju pravo odbitka i prodajna cijena te knjige ne može biti manja od 12,30kn. Nadam se da ste uočili razliku.

Zamislite sada da se na primjer zovete Sveučilište u Zagrebu, te ste po pravnom ustroju neprofitna organizacija koja se eto bavi djelatnošću kojoj je izdavanje knjiga core_business. Svaku takvu knjigu morate kupiti od tiskare uvećanu za trošak PDVa i istovrsna knjiga će vas kao organizaciju koštati više nego bilo koju drugu knjižaru u državi; i to za točno 23%. Postoje dva načina da izbjegnete tu situaciju, jedno je da izdavač knjige (npr. monografija vašeg sveučilišta, zbirka radova ili udžbenik) uopće ne bude vaša organizacija nego neko drugo trgovačko društvo koje ima pravo na odbitak poreza i potom na prodaju knjige vašoj organizaciji bez poreza ili pak da knjigu odlučite tiskati u inozemstvu. Naime, knjigu koju ste odlučili tiskati u inozemstvu kada ona dođe na carinarnicu neće nitko oporezovati iz jednostavnog razloga što su knjige oslobođene plaćanja PDVa (i to na dva temelja, jedan je temeljem zakona o PDVu a drugi po famoznom protokolu H koji jamči preferencijalni tretman knjige i neoporezivanje).

Pravilnikom o PDVu originalna ideja zakona o PDVu je promijenjena i kao efekt dio poslovnih subjekata su u podređenom odnosu na druge (što je samo dio problema), no daleko veći je taj što je zbog sulude primjene propisa praktički svaki inozemni pravni subjekt u prednosti i konkurentniji na našem domaćem tržištu od bilo kojeg domaćeg subjekta. I onda se čudimo zašto se knjige tiskaju u Ljubljani, Španjolskoj ili npr. Kini ili Hong Kongu?

To ukratko znači da ako ste nevladina organizacija, neprofitna organizacija ili u krajnjoj liniji organ državne uprave ili samouprave  i odlučite tiskati knjigu, obzirom na odredbe zakona o PDVu, jednostavno vam je jeftinije tiskati knjigu u inozemstvu i to za najmanje 23% koliko iznosi stopa PDVa. Ne znam kako vama no meni je ovo totalno bizarno.

Drugi primjer je razlikovanje između famoznih R1 i R2 računa. R1 račune imaju trgovačka društva, a R2 imaju obrtnici. Razlika je u obračunu. R1 poduzetnik, čim izda fakturu ulazi u obvezu plaćanja PDV-a (i to 30 dana po isteku tekućeg poreznog razdoblja), dok R2 poduzetnik ima obvezu plaćanja PDV-a tek nakon što mu je faktura plaćena. Dakle, vi primjerice izdate fakturu na milijun kuna svome kupcu, i potom 30 dana nakon izdavanja fakture na temelju zakona o PDVu morate državi uplatiti dodatnih 230.000kn PDV-a unatoč činjenici da niste naplatili svoju uslugu ili proizvod. Istovremeno, obrtnik te novce mora dati državi tek u času kada on sam naplati to potraživanje.

Načelno, očito je da su R1 poduzetnici u nepovoljn ijem položaju jer uvijek moraju angažirati više novaca kako bi plaćali svoje obveze po osnovi PDVa na vrijeme. Ako su vam rokovi naplate dugački (dakle 30 dana ili veći, a kome nisu), vi objektivno morate dio gotovog novca držati slobodnog kako bi državi platiti obvezu PDVa. Angažiranje dodatnog kapitala košta i samim time su troškovi veći (naravno mate pravo i na odbitak poreza i slično, tako da to nije baš tako jednostavno, ali generalni princip je točan). Fora je i da se država oprala bilo kakve odgovornosti, jer ako kažemo da je trenutno iznos nenaplaćenih platnih naloga oko 30 milijardi kuna u našoj državi, onda znamo da je nekih 30mlrd/100*0,23 (dakle oko 6.9 mlrd kuna) tog iznosa nenaplaćeni PDV kojeg su poduzetnici morali platiti državi. Država je dakle naplatila skoro 7mlrd kuna PDVa makar su vama ljudi dužni (opet, nije baš sve tako jednostavno ali bit je da je suma nenaplaćenog PDVa u tome 6.9mlrd kuna). Malo nekorektno? Što mislite, bi li interes države bio da pravosuđe funkcionira bolje kada bi znali da je između državne blagajne i ubiranja 7mlrd kuna nesposobni pravosudni aparat?

No idemo korak dalje, uzmimo situaciju da ste naplatili svome kupcu neku uslugu milijun kuna, i na to ste naravno morali platiti 230.000kn PDVa. Ako ste R1 poduzetnik, a vaš kupac bankrotira i njegov dug postane nenaplativ, izgubili ste milijun kuna koliko je koštao vaš proizvod ili usluga plus dodatnih 230.000kn koliko ste državi morali platiti na ime fakturiranog PDV-a. Istovremeno, ako ste obrtnik i napišete istu takvu fakturu i vaš kupac propadne i dug postane nenaplativ tada ste izgubili “samo” milijun kuna, u odnosu na vašeg R1 prijatelja koji je izgubio 23% više od vas za totalno istovrsni proizvod. Čini li Vam se ovo fer? Jednakost je kategorija zagarantirana ustavom, no nažalost R1/R2 su do dana današnjeg ostali kao prihvatljiva kategorija unatoč činjenici da je jedan dio poduzetnika u očito podređenom položaju u odnosu na druge.

Misao dana:
This country has come to feel the same when Parliament is in session as when the baby gets hold of a hammer.

Categories
Business Ekonomija Politika

I Troja je propala zbog konja!

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

  • Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
  • Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
  • Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
  • Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
  • I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
  • I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
  • Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Categories
Business

Implementirajući Microsoft Dynamics NAV 2009

Jako dugo nisam ništa napisao o ERPu i poslovnim procesima i ne znam koliko je publike ostalo ali da ponovimo malo gradivo (skupa s još jednom malom reklamom).

Većina nas radi u različitim tvrtkama, u svakoj tvrtci gdje radi više od 5-6 ljudi vrlo brzo se iskristalizira problem toka informacija. Ovisno o poslu kojim se bavite, vrlo brzo možete biti zatrpani tisućama stranica različite ulazno-izlazne dokumentacije i ono što se neminovno događa je da ili počnete zapošljavati nove ljude kako bi riješili pitanje toka informacija i organizacije, ili polako ali sigurno počnete gubiti konce a samim time i tlo pod nogama.

Treća opcija je naravno instalacija ERP-a ili Enterprise Resource Planning softvera kao što je to primjerice Microsoft Dynamics NAV 2009. Navodim Microsoft Dynamics NAV kao primjer jer ga i sam koristim i to već godinama. Dynamics NAV je softver koji je proizašao iz danskog softvera koji se zvao Navision (odatle, pretpostavljam i kratica NAV), a kojeg je Microsoft prije nekoliko godina kupio za milijardu i kusur dolara i potom rebrendirao u Microsoft Dynamics NAV koji je sada u verziji 2009. Na tržištu ima puno različitih ERP softvera od kojih mnogi znaju za SAP (i njegove mnogobrojne inačice) dok su ostali softveri kod nas u manjoj ili većoj mjeri nepoznati uz izuzetak nekolicine domaćih rješenja koja su pak razvijana kroz desetke godina.

Jedan od ključnih razloga zašto sam ja bio svojevremeno odabrao upravo Navision je bio i taj što je kupovina takvog sustava iznimno skup i dugotrajni proces (ne nužno financijski, koliko je potrebno vremena potrošiti ne bi li se ERP uspješno implementirao u već postojeću tvrtku) i jednostavno si ne možete dozvoliti da naiđete na problem koji još nije riješen ili da uletite u kombinaciju u kojoj vas dobavljač može ucijeniti na bilo koji način (primjerice tvrtka može davati nedostatnu podršku, nije u stanju pratiti vaš rast, nema novih verzija i slično). ERP softveri poput Microsoft Dynamics Navisiona su tu u prednosti jer su s jedne strane testirane na doslovce stotinama tisuća korisnika i u desecima tisuća tvrtki. Njihova funkcionalnost je razvijana i testirana godinama, a iskorištena rješenja na određeni način predstavljaju i “best practices” rješenja koje industrija koristi. No vrlo važno, osobito u slučaju Microsoft Dynamicsa, imate punu slobodu biranja s kojim partnerom radite te ako vam jedna od tvrtki nije dovoljno dobra i ne daje podršku, možete se prebaciti u drugu koja podržava tu istu platformu čime štitite svoju investiciju.

No, osim ovih očiglednih prednosti ERP softvera (a da se mene pita on bi bio obavezna za mnoge) postoji i jedna značajna opasnost prilikom kupovine ERPa a to je proces implementacije. Mnogi su navikli kupovati softver u kutijama, i potom ga instalirate i to je to. Uzmite primjerice svoj office paket i pokušajte iskreno odgovoriti koliki postotak funkcionalnosti tog paketa doista koristite? Odgovor je vjerojatno poražavajući. Identična stvar je s ERPom ali nekoliko redova veličina kompleksnija i uspjeh vaše instalacije ERPa direktno ovisi o procesu implementacije što je u pravilu višemjesečni proces koji uključuje vanjske konzultante koji će vam pokazati što sve ERP može napraviti, pomoći će vam mapirati vaše vlastite procese i uklopiti ih u već postojeće mogućnosti ERPa ili, tamo gdje je to doista nužno, modificirati ERP kako bi pratio očekivano ponašanje.

Tko radi implementaciju i metodologija (ili još bolje dosljednost metodologije) koju koristi je ključna za uspjeh projekta, osobito dugoročni uspjeh. Jedna od metoda implementacije je i Microsoftov Sure Step, a jedan od gurua Sure Stepa (u svjetskim okvirima) je naše gore list Vjekoslav Babić. Vjekoslav je Microsoftov konzultant i ekspert za problematiku Microsoft Dynamics NAV-a, a ovih dana je izašla i njegova knjiga (u koautorstvu) koja se zove Implementing Microsoft Dynamics NAV 2009 koja bi morala biti obavezno štivo za sve konzultante koji se bave implementacijom ovako kompleksnog softvera, ali mislim da bi bilo dobro štivo za sve oni koji razmatraju mogućnost kupovine ERP rješenja, jer čitajući ovu knjigu mogu na bolji način evaluirati koji su koraci potrebni u uspješnoj implementaciji ERP sustava (pa recimo možete koristiti knjigu kao svojevrsno uputstvo što treba očekivati od vašeg implementatora). Čitajući (ili barem lagano listajući knjigu) možete bolje shvatiti opseg i konsekvence uvođenja ERPa u vašu organizaciju, a u slučaju da se odvažite uletite u ERP priču (što svakako preporučam) knjigu opet možete koristiti kao kontrolni mehanizam da pratite što vaš konzultant radi te da uočite da li odstupa od metodologije ili je propustio neki od vrlo važnih koraka.

Uvođenje ERPa je trenutak kada treba napraviti pojedine promjene u kulturi tvrtke, trenutak kada treba odabrati koje procedure slijediti jer su dobre, a koje napustiti jer ne odražavaju najbolje moguće rješenje – što je ponekad iznimno teško uočiti jer ste ograničeni i opterećeni odnosima unutar organizacije, prethodnim odlukama i različitim “evolucijskim” rješenjima koja možda izgledaju vama logično, no nekome izvana više liče na malog (ili velikog) Frankensteina. Da bi vaš “plunge” u svijet ERPa uspio, dobro je znati kako to točno funkcionira, a Implementing Microsoft Dynamics NAV 2009 je za to dobra ulaznica.

Ako vas je priča o ERPu imalo zainteresirala, preporučam da bacite pogled na Vjekoslavov blog, odnosno na seriju mojih tekstova o TPS-u (Toyota Production System) a koji dotiču neke od problema koje bi svaka uspješna implementacija ERPa morala riješiti.

Misao dana:
Almost all quality improvement comes via simplification of design, manufacturing… layout, processes, and procedures.