Category: Blog

Već sam nekoliko puta spomenuo Scott Adamsa i njegov Dilbert blog. Danas je Adams napisao jedan poprilično dugačak ali istovremeno iznimno zabavan post o tome kako se vrlo često krenuo baviti stvarima koje su očigledno izvan njegove zone kompetencije (ili što bi ameri rekli In over my head), no kako je unatoč tome na neku totalno misterioznu foru uspijevao. Tekst možete pročitati ovdje.

Citat na koji sam naletio, a koji je vrlo aktualan kod nas ovih dana glasi:

Several years ago I was approached by some advisors for people in high places. I can’t give you the details of this story, or even tell you why I can’t give you the details. But the gist of it was that they needed help squelching some bad ideas that had taken hold in the public consciousness. They thought humor might be one part of the solution, and they were Dilbert fans, so they tracked me down. The challenge was that the bad ideas sounded terrific to the uninformed person. You couldn’t kill these particular bad ideas with logic because the arguments against them would be too complicated. You had to go in through the back door.

Dakle, loše ideje možda dobro zvuče neinformiranoj osobi (s time da je ovo “neinformirana osoba” samo pristojni izraz za nešto drugo) i ako malo bolje pogledate, naši političari lansiraju loše ideje iz dana u dan. Primjerice prije nekog vremena, neposredno nakon ustoličenja na ministarskoj fotelji, ministrica Ana gogo Lovrin je izjavila kako se treba boriti protiv percepcije korupcije u društvu. Ideja iza toga je valjda ta da ako se ne možemo, ne znamo ili ne želimo boriti protiv korupcije, onda barem dobrim PRom i spinom možemo uvjeriti javnost da korupcije u stvari nema. Nešto slično tome je nedavno izjavio i Neven Ljubičić koji je ustvrdio kako se treba boriti protiv percepcije korupcije u zdravstvu – razumijem ja njegove motive da kaže tako nešto, no kada tako nešto kažeš a istovremeno jednom jedinom kirurgu uleti nekoliko desetaka prijava za mito postavlja se pitanje nije li naš ministar malo izvan događanja ili barem dodira sa svijetom koji ga okružuje? Vrijeđa li on time našu inteligenciju? Da li sam ja doista jedini koji niti sekunde ne vjeruje kako je dotični riječanin/dotepenec jedini kukulj u hrvatskom zdravstvu?
(ne znam za vas, no imam prijatelja koji se silom prilika jako puno povlači po bolnicama i praktički nijednu složeniju pretragu nije moguće dobiti bez stimulacije, i što je najbolje, tu pretragu obave na identičnom uređaju za kojeg postoji red čekanja od nekoliko mjeseci, što za jednu terminalno bolesnu osobu je jednako osudi na smrt – zdravstvo je postala industrija života i smrti i nikako mi nije jasno kako se sustav vrijednosti u jednom tako humanom zanimanju mogao degenerirati do tako zastrašujućih razmjera. Ja na sreću nikada nisam bio toliko bolestan da bih uopće došao u napast stimulirati liječnika, a i ono što jesam bio bolestan sam odmah otišao privatnom liječniku gdje sam za svoju novčanu kontribuciju dobio i odgovarajući i totalno legalni račun)

p.s. ako niste, svakako pročitajte besplatni e-book “Gods Debris”, o kojem sam već ranije pisao.

Misao dana:
The trouble is that things never get better, they just stay the same, only more so.