Categories
Ostalo Priroda i društvo

where do you think you’re going… (3:30, Dire Straits, Money For Nothing, 1978)

Danas mi je tijekom jedne rasprave spomenut koncept po kojem bih trebao uzeo globus, pogledati što je s druge strane i kupiti prvu avionsku kartu. Sve skupa zbog toga što je društvo na svim razinama orijentirano na način da sustavno uništava svaki pokušaj napretka, a bilo tko – tko se pokuša uzdići iz dnevne žabokrečine biva uhvaćen i gurnut u nju još doblje. Kao što je rekao Bozanić (jedna od njegovih ne baš učestalih a mudrih izreka); na dijelu je grijeh struktura što su ga stvorili zakoni protivni čovjeku – jer ti isti zakoni po kojima ova država funkcionira nisu pisani niti da bi bili pravični, a još manje da bi bili jednaki za sve.

Ako se osjećate ograničeni s društvom koje vas okružuje, logični je potez potražiti sreću negdje drugdje, no to nije jednostavno jer je malo ljudi u stvari spremno na tako nešto, iz jednostavnog razloga što ima ili preveliku ljubav prema ovom jadnom komadu zemlje, ili ga veže previše ljudi ili pak odlazak smatra previše laganim izlazom.

Ostaje vam na kraju samo dilema, da li se spustiti i opustiti, postati dio “matrice”, preživljavajući iz dana u dan, čekati plaću, plaćati račune, povremeno se najesti i napiti za pojedine blagdane i/ili rođendane, naslađivati se nad čudnim sudbinama medijski kreiranih zvjezda i zvjezdica, živcirati se oko politike ili nogometa – ili pak poput Don Kihota u komediji apsurda hrabro krenuti u borbu protiv vjetrenjača, cijelo vrijeme se uvjeravajući kako osim vjetrenjača vidimo i nekog drugog, većeg, inteligentnijeg i sposobnijeg neprijatelja kojeg treba izazvati u borbu. Možda je priznanje da smo Don Kihoti jedina stvar koju još možemo učiniti kako bi sačuvali privid autonomnosti i slobode, a jedina akcija koja je preostala je da moramo umrijeti (u tom strašnom i nažalost posve izvjesnom boju). Pitanje nije da li mi u vjetrenjačama vidimo nešto više od vjetrenjača, nego da li vjetrenjače u nama vide nešto više od zaluđenog seljaka koji nezaustavljivo galopira na nekom starom kljusetu?

Misao dana:
PLAYER: There’s a design at work in all art–surely you know that? events must play themselves out to aesthetic, moral and logical conclusion.
GUIL: And what’s that, in this case?
PLAYER: It never varies–we aim at the point where everyone who is marked for death dies.
GUIL: Marked?
PLAYER: Between ‘just deserts’ and ‘tragic irony’ we are given quite a lot of scope for our particular talent. Generally speaking, things have gone about as far as they can possible go when things have got about as bad as they reasonably get.
GUIL: Who decides?
PLAYER: Decides? It is written.
Categories
Ostalo Politika Priroda i društvo

when doves cry… (3:57, The Flying Pickets, The Original Flying Pickets Volume One, 1994)

U petak u pola osam premijer nas je sve skupa uvjeravao kako ptičje gripe nema, te nema nikakvih razloga za brigu, da bi svega 150 minuta kasnije napravili izvanrednu konferenciju za novinare gdje bi objavili kako je pronađen virus. Ako nema nikakvog razloga za paniku, čemu onda izvanredna konferencija za novinare u petak u 22h?

Mediji su naravno navalili na ptičju gripu kao muhe na… I danas već o tome znamo mnogo više nego prošli petak.

Čitajući komentare koji su pali na moja dva posta o ptičjoj gripi (post 1 i post 2) ne mogu a da ne zaključim kako si nitko nije dao truda i pročitao report niti scenarije o kojima se tamo raspravlja.

Da ne ponavljam, nije uopće poanta u tome da li je ptičja gripa koja je dijagnosticirana kod nas opasna za ljude jer to jednostavno nije točno; vjerojatno da hodate cijeli dan kraj tih krepanih labudova ništa vam se ne bi dogodilo – no fora je u potencijalu da se nekome na ovoj planeti dogodi da uspije uhvatiti virus koji je na putu od labuda pa do sluznice (ili kože, ili čega već) uspio malkoc mutirati, taman toliko da čovjek na njega reagira. E dakle, nije čak niti taj pehista osobito opasan (a imamo zasada 61 preminulog kojem se to dogodilo) , ali će se prije ili kasnije desiti da će takva osoba zaraziti drugu. E tog drugog se treba jako, jako bojati jer je on nositelj virusa koji se prenosi s čovjeka na čovjeka. Nemam iluzije kako je to netko u hrvatskoj, vjerojatnije je to netko tamo u vijetnamu, južnoj kini ili negdje drugdje koji ima rođaka iz Hong Konga koji se u Hong Kong vraća avionom prepunim njemačkih, nizozemskih, francuskih i britanskih turista. Tog (ne)sretnika se treba bojati.

H5N1 (što je oznaka koju do danas valjda svi znamo napamet) označava vrstu ptičje gripe (a ptičjih gripa ima na stotine različitih vrsta) koja je posebna po tome što kod domaće peradi ima smrtnost od 100%, i potencijal upravo tog tipa gripe u slučaju da se prenese na ljude i potom postane zarazan je iznimno opasan.

Matematika je nažalost neumoljiva i hladnokrvna, a ta matematika (podkrijepljena statistikom koja svjedoči o pouzdanosti matematike) kaže kako treba očekivati pandemiju, a H5N1 ima sve karakteristike koje su potrebne. To je poput meteora koji prolazi putanjom pokraj zemlje, povijest pokazuje kako nas svakih x tisuća godine okine pokoji meteor. U posljednjih x tisuća godina smo bili sretni i ništa se nije desilo. Što vrijeme više odmiče to je vjerojatnost takvog događaja sve veća i veća, a na nebu pratimo desetke a vjerojatno i stotine meteora koji imaju potencijal da u nekome času zveknu posred planete i naprave nered. H5N1 ima identičan takav potencijal, i na popisu svih do sada poznatih virusa, on ima daleko najbolju vjerojatnost.

Btw. fascinira me efikasnost državne uprave; tužno je što samo u izvanrednim situacijama (a ova situacija je po gore opisanoj definiciji manje ili više uzaludna, te po svojim karakteristima ima elemente dobre PR akcije) državni aparat naglo profunkcionira. Zadivljuju me i mediji koji su uspjeli ozbiljnu temu napuhati izvan proporcija, a najviše me razveselio danas index.hr koji su napravili članak o testiranju na udarac meteora – što je pak (čini mi se) liječenje frustracija koje su pojedini članovi indexovog tima zadobili na jednome projektu čiji je vlasnik Večernji (što naravno ne opravdava doista imbecilnu i totalno žutu temu koju je Večernji pokrenuo).

Misao dana:
There is a fifth dimension beyond that which is known to man. It is a dimension as vast as space and as timeless as infinity. It is the middle ground between light and shadow, between science and superstition, and it lies between the pit of man’s fears and the summit of his knowledge. This is the dimension of imagination. It is an area which we call the Twilight Zone.
Categories
Ostalo Priroda i društvo Religija

i will survive… (1:49, Tony Clifton, Man On The Moon, Soundtrack)

Imao sam na pameti pisati danas o googleu (a čini se da je nakon njihovih jučerašnjih financijskih rezultata pola svijeta odlučilo pisati o tome tako da nisam osobito originalan, a teško je dokazati da sam ja to bio naumio učiniti još prije neki dan), no vijesti na novoj tv od prije nekoliko minuta dale su mi materijala…

Dakle, ptičja gripa je dijagnosticirana i kod nas; a o tome smo naučili tijekom izvanrednih vijesti uguranih usred prekinutog (inače vrlo dobrog) filma “Insomnia”. Same vijesti osim same činjenice kako je gripa pronađena nisu donijele ništa novoga niti konkretnoga; iako ne direktno – aludiralo se na paniku i probleme koje će to proizvesti…

O ptičjoj gripi sam već pisao prije nekih petnaestak dana i kako stvari stoje gledajući statističke modele koji su dostupni (a koje zahvaljujući googleu nije osobito teško pronaći) sve skupa ne izgleda dobro. Utješno je to što sama ptičja gripa po sebi uopće nije opasna jer je vrlo teško prenosiva sa ptice na čovjeka, a čak i ako se prenese mogućnost da se dogodi ponovna mutacija koja bi omogućila prenošenje s čovjeka na čovjeka je praktički zanemariva. Ukratko, matematički gledano s pozicije rizika za prosječnog čitatelja ovog bloga, sasvim je svejedno da li je gripa dijagnosticirana kod nas, u Rumunjskoj ili Vijetnamu. Nadalje, čak i ako dođe do toga da gripa mutira i postane prenosiva, povijest pokazuje kako se prva “iteracija” virusa loše prilagođava čovjeku te kako nije niti toliko opasna niti zarazna kao što će biti onaj pravi val pandemije koji će (jednoga dana) ipak uslijediti.

Ukratko, iako sve skupa treba imati na oku (a moj originalni post ima linkanih nekoliko sjajnih resursa na tu temu) ne treba previše paničariti (barem ne zasada ;).

Misao dana:
God give me the serenity to accept things which cannot be changed;
Give me courage to change things which must be changed;
And the wisdom to distinguish one from the other.

p.s. ironično je to da je gore spomenuta molitva preuzeta iz jedne osmrtnice prije nešto više od šezdesetak godina, a svakodnevno je koriste anonimni alkoholičari koji su tražeći porijeklo molitve pronašli korijene kod vojnika još u četrnaestom stoljeću, a prvu varijante te molitve danas s priličnom sigurnošću možemo povezati sa staro rimskim filozofom Boethiusom