Categories
Business Ekonomija

back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)

Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.

Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.

Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).

Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.

Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.

No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).

Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.

Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.

U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.

Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.
Categories
Internet Ostalo Priroda i društvo

welcome to the pleasuredome… (13:40, Frankie Goes To Hollywood, Bang!…The Greatest Hits Of Frankie Goes To Hollywood, 1993)

Nekoliko zanimljivosti;

Platypus je životinja na koju sam naletio analizirajući jeda od viceva kojeg je robin williams ispričao sredinom osamdesetih u svom famoznom “a night at the met” nastupu. Za one koji nisu znali (myself included), platypus je jedinstvena životinja koja živi u sjevernoj australiji a posebna je po tome što je sisavac a leže jaja i izgleda poput dabra koji ima patkin kljun. Doista čudna životinja.

Dick Cheney i X na CNNu: u svega nekoliko sati pročula se priča internetom kako je tijekom jučerašnjeg emitiranja govora Dick Cheneya (a on je američki podpredsjenik) na CNNu preko njegova lica emitirano veliko slovo X. Ovaj iksić je odmah proglašen subliminalnom porukom, a to su poruke koje se emitiraju u pozadini stvarnog sadržaja i zovu se subliminalne zato jer ih oko ne registrira ali ih zato mozak registrira kao podsvjesnu poruku. Ovo ne može biti subliminalna poruka jer bila navodno vidljiva na ekranu, no pažljivija analiza digitalizirane snimke pokazuje kako se (sva je šansa) radi o dobroj i donekle neslanoj šali jer jedna televizija ala CNN teško da bi si mogla dozvoliti takav propust (iako bi ovako nešto bilo daleko više od običnog propusta).

google services svi mi googlamo, no popis servisa i usluga koje google pruža je daleko veći i impresivniji od samog pretraživanja. Mene osobno fascinira google maps na kojem možete pronaći i satelitske slike hrvatske (iako je nad zagrebom nezgodni oblak). Google maps koristi ajax tehnologiju koja je next_best_thing na webu a fora je da se internet sadržaji kombiniraju sa javascriptom i u pozadini dok razgldavate stranicu web server odrađuje i predviđa što ćete učiniti slijedeće. Google maps je zato odličan primjer (iako vrlo rudimentarni primjer ajaxa) jer pokazuje kako stvar impresivno brzo radi. Uz Ajax aplikacija doista može biti locirana na internetu a da ne kužite razliku između lokalnog računala i web aplikacije.

22. studeni je dan kada je prije tridesetak godina ubijen JFK. Ovo je ujedno i odlično vrijeme da bacite pogled na barem neke od teorija zavjere koje se provlače s imenom JFKa; a neke od njih su doista zanimljive (dovoljno zanimljive za večernje čitanje).

Misao dana:
Jerry: David Berkowitz, Ted Bundy, Richard Speck…
Alice: What about them?
Jerry: Serial killers. Serial killers only have two names. You ever notice that? But lone gunmen assassins, they always have three names. John Wilkes Booth, Lee Harvey Oswald, Mark David Chapman…
Alice: John Hinckley. He shot Reagan. He only has two names.
Jerry: Yeah, but he only just shot Reagan. Reagan didn’t die. If Reagan had died, I’m pretty sure we probably would all know what John Hinckley’s middle name was.
Categories
Politika Priroda i društvo

history will teach us nothing… (4:58, Sting, Nothing Like the Sun, 1987)

Znate li osnovnu razliku između komunističkog i kapitalističkog zakonodavstva?

U komunizmu svi su lopovi i samo je pitanje volje da ih ulovite, pa su stoga zakoni definirani na način da opisuju samo stvari koje se smiju raditi dok je sve ostalo nedozvoljeno.

U kapitalizmu su svi nedužni (nekako mi riječ nevin ima drugu konotaciju) dok ih se jednoga dana ne ulovi, pa su stoga zakoni definirani na način da stvaraju okvir djelovanja i strogo definiraju što se ne smije raditi, dok je sve ostalo dozvoljeno.

Pogodite koji i kakvi se zakoni pišu kod nas?

(cijela gornja priča proizlazi iz nekih problema koje imam [s državnom upravom], a koje su toliko izregulirane i na toliko međusobno različitih mjesta da praktički ne postoji način da ih ispoštujete sve istovremeno – tako da je odluka koju tražite predmet diskrecije osobe koja tu odluku donosi, a odluka ovisi o tome da li je ustala na lijevu ili desnu nogu što se kasnije manifestira u propisu kojeg je taj dan odlučila slijediti. Ono što me smeta u cijeloj priči je da se za jednostavnu stvar očekuje brdo raznih dokumenata, javnobilježničkih akata, odluka i slično, a koje iz razno raznih razloga možda i ne možete pribaviti jer neki od tih dokumenata proizlaze iz nikada korištenih pravilnika za koje znaju samo dotični referenti [uočite riječ “referent” – već sam naziv radnog mjesta implicira neki beskonačni ili u svakom slučaju dugotrajni i teško definirani proces]. Anyway, moj je stav da se nekada ljudima treba jednostavno vjerovati, a ako se to pokaže kao pogrešnim uvijek je tu kaznena odgovornost, instrumenti prisile, kazne i slično. Trošak sustava koji je toliko reguliran da postaje neefikasan je ogroman, nepotreban i u svakom slučaju besmislen.)

(druga stvar koja me strašno zabavlja zadnjih dana su učestale presude za klevetu. Sudstvo (ako ste imali gledali amerilke court-room drame) se sastoji od dva osnovna sustava; jedno je kazneni sustav u kojem se krivnja mora dokazati “beyond reasonable doubt” i koja sa sobom donosi kaznenu odgovornost [čitaj zatvor], te koja se pokreće i po službenoj dužnosti – te građansko parničarenje u kojem morate dokazati namjeru i u kojoj suprotna strana traći zadovoljštinu [čitaj: novac]. Kleveta po meni ne može niti smije biti dio kaznene odgovornosti, jer klevetom teško da ste nekome osobito naudili, niti ste napravili neku opću društvenu štetu. Klevetu bi se moralo tužiti u građanskom postupku, tamo bi morali dokazati namjeru klevete i odrediti štetu koja je nastala, a koja se može pretočiti u neki odštetni zahtjev [bila to isprika, novac ili nešto treće]. Kleveta je kod nas dio kaznenog zakona i zbog toga što ste nekome nešto ružno rekli teoretski možete završiti u zatvoru, ako je to dio zakona [a jest] tada se nema smisla buniti na sudstvo koje taj zakon provodi ili ljude koji tuže neke druge ljude temeljem te zakonske odredbe. Ako je zakon besmislen, kontraproduktivan i u svakom slučaju nije demokratski [iako sam mišljenja da to nema nikakve veze s demokracijom, nego s time da li smo dosegli ili nismo neku civilizacijsku razinu – a nju može postići sa i bez demokracije, jer demokracija nije nužno jedini kvalitetni ili najispravniji način vladanja], tada ga treba mijenjati, a ne žaliti se na sudstvo koje ima u ovome času daleko pametnija posla nego da počne razmišljati ili uopće ulaziti u luksuz da neke zakone primjenjuje a neke ne.)

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.