Categories
Politika

Birački popisi

Negdje tamo prije pet šest godina i nakon svega što mi se dogodilo u privatnom businessu bio sam odlučio bi bilo dobro spriječiti da se bilo što slično desi nekome drugome. Naravno, mogao sam svoju frustraciju i bijes iskaliti na neposrednim izvršiteljima, no mene su uvijek više zanimali dugoročni planovi. Koji su to kotačići koje treba pokrenuti danas da bi za 10 ili 20 godina postigli željeni rezultat. No, bolju državu nažalost nije moguće postići s onima koji su problem proizveli i tako se rodio moj mali plan da smijenim Vladu i to zato jer je smatram korumpiranom i nekompetentnom. Mene u biti ne zanima toliko koja će je Vlada zamijeniti iako imam svoje jasne preference, no želim da to bude vlada poštenih i sposobnih ljudi. Ta Vlada neće biti nikada izabrana bez poštenih izbora, a poštenih izbora nikada neće biti bez čiste situacije na biračkim popisima.

Situacija s biračkim popisima je bila dobro poznata i prije mene, no nitko nije baš dobro razumio kako se ta cijela komplicirana shema izborne prevare doista izvodi. Moja ideja koja se pretvorila u web stranicu popisbiraca.pollitika.com bila je vrlo jednostavna jer sam na temelju podataka iz biračkih popisa izračunao koliko je birača prijavljeno na kojoj adresi u Hrvatskoj. S moje pozicije stanovnika centra Zagreba ja doista ne znam tko je taj koji glasa a da ne bi smio, ali sam apsolutno u poziciji da izračunam gdje se on nalazi. Za popis birača sam dobio svjetsku nagradu za demokraciju koju sam pokupio krajem 2009. u francuskom parlamentu, a tu kod nas, kako to obično biva, proveo sam jutro s donekle nezainteresiranim policijskim inspektorom koji kada sam mu rekao da ima barem 600.000 nepostojećih i lažnih birača na popisu od mene tražio konkretna imena (kao u jednom vicu, pa je bilo malo teško održati ozbiljnu facu).

Deveta izborna jedinica koje slove kao bastion Darka Milinovića i Božidara Kalmete posebno je zanimljiva jer je bilo očito da je u razdoblju od 2004. do 2007. godine broj birača tamo narastao za impresivnih 40.000 ili oko 10% biračkog tijela unatoč tome što ta brojka nije mogla biti opravdana unutarnjim migracijama (seobom građana iz jedne u drugu izbornu jedinicu), a još manje eksternim jer prema podacima koje hrvatska predaje eurostatu broj novopridošlih građana je nekoliko puta manji od anomalije koja se desila u Milinovićevom dvorištu. Nakon stotina novinskih napisa reagirao je i DORH koji je dao nalog policiji da istraži cijelu priču no oni nijednog lažnog birača nisu našli, što i nije neko čudo jer tih ljudi tamo ionako nema, no daleko bitnije, nerealno je očekivati od policije da riješi problem budući da su ga oni napravili izdajući dokumente ljudima za koje su morali znati (a morali su, jer kako bi onda objasnili ljude koji su prijavljeni na adresama škola, ambulanti ili policijskih postaja). Prema svježim podacima GONG-a, od 2007. do danas broj birača u devetoj izbornoj je narastao za dodatnih 20.000 ljudi što je dovoljno da se slijedeći X-Files film snima među Ličkim brdima.

Problem se može riješiti novim zakonom o prebivalištu, no vladajući HDZ kao i srpska manjima uspješno su minirali te prijedloge pa će situacija u prosincu biti ista kao i 2007. godine, s tom razlikom da ćemo ovoga puta znati tko su ti misteriozni ljudi koji se pojavljuju samo na dan izbora.

Hrvatski birački popisi ultimativni su primjer krajnje korumpiranog društva koje je povlasticama, subvencijama i na različite druge načine postiglo to da smo praktički svi umočeni jer skoro pa svatko u ovome društvu uživa barem nešto što mu ne pripada. Popis birača koji sam objavio možda je jedna dobivena bitka u tom ratu, no bitka protiv korupcije počinje tako da i sami nismo korumpirani. Pitam se koliko nas može to za sebe reći?

p.s. ovo je moja šezdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Research has shown that the perceived style of leadership is by far the most important thing to most voters in evaluating officeholders and candidates.

Categories
eDržava Priroda i društvo

Moramo li kupiti ciglu?

Razgovarao sam prije neki dan s jednim poslovnim partnerom koji se bavi proizvodnjom. Kaže mi kako se on bavi relativno specifičnom proizvodnjom koja je takve prirode da je do sada bio zaštićen od robe ispod cijene koju plasira daleko istočno tržište, no u posljednjih nekoliko mjeseci desilo se da je nekoliko velikih igrača pokupovalo nekolicinu firmi u Bosni i Srbiji te da se sada svojim proizvodima žele ubaciti na hrvatsko tržište.

Veliki, kaže on, nisu nikada došli na Hrvatsko tržište i pokušali kupiti nekog lokalnog jer je elementarna analiza pokazala da smo jednostavno preskupi. Evo i nekoliko primjera. Zamislite situaciju u kojoj kupujete veliki kamion za prijevoz šljunka. Jedan takav kamion košta oko 200.000 eur, i ako ga kupite na pet godina ili šezdeset mjesečnih rata uz kamatu od recimo sedam posto, do kraja kredita morate isplatiti oko 235.000 eur ili 3.900 EUR mjesečno, što je po današnjem tečaju nešto ispod 30.000kn. Istovremeno, ako želite biti rentabilni, tim kamionom moraju upravljati barem dva vozača, koji vas sigurno neće koštati manje od cca. 1.000 do 1.100eur bruto, za tu vrstu kamiona potrebno vam je i suvislo održavanje koje će generirati još jedno radno mjesto (ili ekvivalent troška održavanja), te naravno morate imati i osobu koja prodaje kapaciteta tog kamiona, neko administrativno osoblje, a vjerojatno i nekog direktora s pripadajućom mu tajnicom. Sve skupa mjesečno košta daleko više od samog troška mjesečne rate kredita. Kamion vas košta i do 10.000eur prvoga u mjesecu bez da ste ga uopće i pomakli s parkirališta. Da bi smanjili trošak, vjerojatno ćete kupiti više kamiona i pokušati dio fiksnih troškova (tajnica, administracija, direktor) prevaliti na što veći broj profitnih centara, no trošak rada će i dalje biti značajan. U času kada propadnete, tada će zloguki proroci govoriti kako ste se preinvestirali, makar su mjesečne rate za silnu opremu bile značajno niže od same mase plaća koju treba isplatiti. Naravno, svaka industrija ima svoje specifičnosti i u nekima treba više, a u nekima manje ljudi no princip je nažalost isti.

Ili, možete misliti što se događa s energijom. Ako ste kupili skupi stroj sva je šansa da će on trošiti nakakve količine električne energije. Stroj koji ste platili 200.000 eur trošiti će stotine kilovata, a da bi ih mogli uopće trošiti morate u hrvatskoj od elektre dobiti dozvolu. Dozvola se kupuje i jedan kilovat sat angažirane struje kod nas košta 1.700kn (u Zagrebu, drugdje je jeftiniji), ako želite u utičnicu uključiti stroj koji troši dvije stotine kilovata struje morate prije toga isplatiti elektri 340.000 kuna prije negho ste utrošili i jedan jedini kilovat struje. Takve naknade nema u primjerice susjednoj Bosni, ili je simbolična naknada na razini administrativne takse u susjednoj Srbiji. Kako sada možemo očekivati da će naša proizvodnja biti konkurentna kada moramo plaćati pravo da bi koristili energiju?

Nekad davno, postojali su klinci grubijani koji su stajali između vas i vašeg puta do škole i prodavali su cigle. Morali ste proći kraj njih, oni bi vam tada ponudili da kupite ciglu koja vam je apsolutno nepotrebna, no ako bi odbili onda do škole ne bi mogli proći i sva je šansa da bi dobili i batine. Kod nas nema grubijana koji vas priječe da proizvodite jer se ta ekipa u međuvremenu institucionalizirala pa se odazivaju na ime HEP ili Hrvatske šume ili neki treći totalno besmisleni fond koji je funkcija sam sebi.

Za razliku od nas ovdje, koji smo prisiljeni svako jutro na putu do posla kupovati ciglu, stranci imaju luksuz da prošeću jednom i odluče svoj posao i svoju proizvodnju preseliti tamo gdje cigle ne morate kupovati.

p.s. ovo je moja pedeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
How lonely it is going to be now on the Yellow Brick Road.

Categories
Priroda i društvo

Kolonoskopija

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.