Ovo je sedmi i posljednji tekst iz prve serije, uvodni tekst i linkove na preostale možete pronaći ovdje.
O knjigovodstvenim posljedicama konverzije
U sagledavanju nastale situacije, među najvažnijim je i činjenica da efekti porasta vrijednosti tečaja CHF za banke u najvećem opsegu predstavlja nerealizirane dobitke i nisu posljedica stvarnih priljeva novca u navedenoj valuti, niti je početni odljev novca banaka nastao u navedenoj valuti tj. u CHF, već u kunama.
Potrošači nisu u novcu primili iznose protuvrijednosti u CHF, već kunske iznose, te je i porast kreditnog zaduženja odraz revalorizacije po tečaju CHF, a što predstavlja nerealizirani pripis povećanja kreditnog zaduženja koji nije rezultat stvarnog priljeva novca dužnika/potrošača. Stoga ugovorni odnosi koji su bankama jamčili visoke povrate temeljem zaštitnog mehanizma u CHF dovode dužnika u neravnopravan i ovisan položaj uslijed kojeg mora vraćati iznos koji značajno premašuje iznos stvarnog novca koji je isti primio, a koji također banka nikada nije isplatila.
Promatrajući s knjigovodstvene pozicije, trošak konverzije od 828 mil eura koji je isplaćen/prebijen s potrošačima je velikim dijelom računovodstveni trošak valutnog usklađenja otplatnih planova potrošača, kojim su banke u stvarnosti izbjegle puno veće gubitke i koje su na kraju krajeva banke same proizvele. Taj „trošak“ proizlazi iz tečajnih razlika i ne predstavlja stvarni trošak banke budući da se one nikada nisu niti zaduživale u švicarcima nego su s klijentima potpisivale ugovore koji je CHF koristio kao vrijednost temeljem koje se indeksiralo dugovanje potrošača. Pojednostavljeno rečeno, nisu banke tih 828 mil eura platile usljed promjene tečaja nekoj švicarskoj banci u kojoj su se zadužile, nego jednostavno nisu deklarirale 828 mil eura dobiti ili su teretile troškom svoje prethodno poslovanje za dobit koju su već isplatile svojim vlasnicima. Ako ne vjerujete meni, pročitajte obrazloženje Ministarstva Financija Saboru prilikom donošenja Zakona o konverziji.
Da su domaće banke slučajno bile dužne CHF svojim kreditorima (a nisu), one bi završile u bankrotu i sanaciji jer se konverzija primjenjuje samo na odnos banke i potrošača. Uočite suptilni detalj kako od domaćih bankara nitko i nikada nije vikao da mora platiti npr. UBS-u 500 milijuna EUR više nego što je posudio? Bankovni „trošak“ je knjigovodstvenu miraž – financijska fatamorgana, ali su zato uništeni životi potrošača čvrsta i nepobitna činjenica.
Banke već desetak godina uporno ponavljaju da je konverzija ujedno i obeštećenje, no nema nikakve dvojbe da su u stvarnosti banke te koje su obeštećene u procesu konverzije. Neke od njih kroz tajni (i sasvim izvjesno protuustavni/protuzakoniti) sporazum između banaka i Vlade Republike Hrvatske, dijelom kroz arbitražni postupak kojeg je Société Générale u međuvremenu već dobila, a Addiko je na putu da dobije. Kada bi sudovi doista zauzeli stav da konverzija jest obeštećenje – tada bi bankama pripalo ne samo kompenzacija koju već godinama uživaju od države nego bi im pripao i ovaj do sada nekonzumirani „trošak“ konverzije a koji treba biti isplaćen oštećenim i financijski uništenim potrošačima.
Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.
Misao dana:
I sincerely believe that banking establishments are more dangerous than standing armies, and that the principle of spending money to be paid by posterity, under the name of funding, is but swindling futurity on a large scale.