Moj prošlotjedni tekst o porezu na izvanrednu dobit generirao je iznimni interes, pa nakon dosta razgovora, konzultacija i stručne pomoći evo još malo misli za razmišljanje o windfall porezu.
Windfall tax je na razini Europske unije dizajniran i zamišljen kao alat za oporezovanje energetskih kompanija i to na dobiti koja je 20% veća od prosjeka posljednje četiri godine (vidi Oxfamovo izvješće). Naša vlada je već ovdje odustala od tog pristupa iz jednostavnog razloga što mi u biti imamo vrlo malo energetskih kompanija, a one koje posluju na našem tržištu su izložene velikim gubicima pa je unaprijed poznato da se od njih neće prikupiti niti kune, a biti će sreće ako ne završe u stečaju. Od “zdravijih” energetskih kompanija, barem među ovima koje su u razredu od 300mil kuna prihoda i više, preostali su nam INA, HEP (u svim svojim izvedenicama i povezanim društvima), PPD, Crodux, Petrol, Plinacro, Tifon – može biti da mi je netko promakao ali to je društvo o kojem razgovaramo. Nitko od njih, osim INAe i HEPa nemaju vlastitu proizvodnju nego su trgovci energijom (plinom ili derivatima). Većina onih koja trguje plinom je u velikim gubicima, ovi s derivatima također jer im je većinu godine limitirana maksimalna prodajna cijena goriva, a slično se događa i s distributerima električne energije. INA i HEP su pak posebna priča jer je vlada velikim dijelom limitirala prodajne cijene energije i većinu udarca na našu ekonomiju je političkim dekretom apsorbirao HEP (sjećate se one priče o 21 milijardi kuna pomoći, nije to stiglo iz proračuna nego ide na račun HEP-a koji su ove godine ovim potezom osakatili i na duži rok onesposobnili za energetski investicijski ciklus koji nam je nužan – naivno bi netko mogao reći da je to i namjerno). Eh, a INA je posebna priča i u svjetlu windfall poreza treba promatrati i odluku o zaustavljanju Riječke rafinerije što će biti lijepi ispušni ventil da se eventualna dobit svede na manje od 120% prosjeka i prebaci u MOL-u porezno prihvatljiviju oazu (koja je u cijelosti izvan dometa ne samo naše države nego i vlasnika, što je opet država).
Većina distributera plinom je otjerana s tržišta ili će neminovno u stečaj (ok, djelomično svojom glupošću), a slična situacija se događa i s trgovcima električnom energijom što će sve zajedno neminovno dovesti do poništenja svih onih tržišnih procesa i liberalizacije koja se dogodila u posljednjih desetak godina.
Zanimljivo, EU je predvidjela ne samo windfall porez na one koji su se okoristili ludovanjem cijene nafte i plina, nego i na one kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora (vjetar, sunce, voda). Za primjetiti je da cijena sunca, vjetra ili vode nije promijenjena i na nju ne utječe sukob u Ukrajini ili svjetska zbivanja, no tvrtke koje su imale ugovore s državom (i koje su duboko subvencionirane i u biti su nastale na subvencijama) su masovno razvrgavale ugovore o isporuci energije. Te tvrtke nemaju prihode do 300mil kuna (obično je jedna vjetrenjača ili jedno polje vjetrenjača jedan d.o.o.), trenutno zarađuju kao nikad ali ih je naša vlada nekako zaboravila iz kruga oporezivanja (sjećate se afera Vjetroelektrane, zar ne?). Slična situacija se odnosi vjerojatno i na solarne elektrane.
Zanimljiv je i cenzus kojeg je država odabrala za ulazak u krug bogatih koje treba oporezovati. Visinom prihodnog praga od najmanje 300 milijuna kuna unaprijed je određena struktura tvrtki koje se nalaze u toj kategoriji (kada gledam ona društva u prostoru od 200 do 300 milijuna kuna prihoda, teško je ne oteti se dojmu kako je ljestvica dobrim dijelom nastala i uvidom u to tko bi bio sve bio oporezovan nižim prihodovnim pragom, našlo bi se među njima donatora i kreditora političkih stranaka). Većinom su u potpunosti isključene tvrtke iz uslužne djelatnosti jer je to izrazito visok prihod za takav tip poslovanja. Preostaju nam dakle veliki hotelijeri, trgovci i proizvodnja. Obzirom da uslužne tvrtke imaju značajnu manju potrebu za gotovim novcem i u pravilu su daleko profitabilnije, one i generiraju veću količinu slobodnog casha, tj .njihova dobit uglavnom daje slobodni cash flow.
Za razliku od njih tvrtke s višim prihodom uglavnom imaju veći investicijski “footprint” i potrebu za većim obrtnim kapitalom. Upravo iz tog razloga, unatoč što generiraju dobit, generiraju i puno manju visinu slobodnog cash flowa. Isključujući energetske kompanije koje su generirale dobit velikim poremećajem cijena na tržištu (i solidnim dijelom zato što su kapitalizirale na povećanju cijene zaliha); proizvodne, trgovačke i turističke tvrtke generiraju svoju povećanu dobit kao rezultat prijašnjih ulaganja u obrtna sredstva, imovinu i inovaciju. U situaciji velikih porasta cijena proizvodne i trgovačke tvrtke su dio dobiti generirale kupnjom povećanih zaliha po starim cijenama, koje su kasnije bile ugrađene u nove cijene. Naravno to je i značajno povećalo i potrebu za novcem (koji dolazi iz kredita) kao i za skladišnim prostorom, ali to je jednokratna mogućnost s kojom je svaki poduzetnik djelomično kompenzirao povećane troškove rada, energije, goriva i svega ostalog, tako da je zapravo konačni efekt vremenski ograničen i vjerojatno malen u ukupnosti poslovanja. Možemo to nazvati i špekulacijom, ali moramo uzeti u obzir da su tvrtke duboko svjesne činjenice da će rast cijena, inflacija i recesija uzrokovati neminovni pad potrošnje, te je to zapravo bilo zadnje prikupljanje kapitala za teške dane koji predstoje.
Država ovim porezom kratkovidno i nepromišljeno opet upravo udara na tvrtke koje posluju dominantno u Hrvatskoj, jer one nemaju privilegiju fakturiranja između povezanih društava unutar koncerna – što je tradicionalni je manevarski prostor kod multinacionalnih kompanija. Multinacionalke, bez obzira na veliku kontrolu transfernih cijena, ipak imaju manevarski prostor seljenja poreza tamo gdje im je povoljnije, a to bi zapravo moglo uzrokovati ukupnu manju naplatu svih poreza.
Možda je zgodno razmotriti više kategorija tvrtki koje će biti izložene porezu na ekstraprofit. Tvrtke koje su imale stabilnu isplatu dobiti tokom protekle četiri godine uglavnom neće biti nimalo zahvaćene. Ali tko će biti najviše zahvaćen, to je zanimljivo za pogledati:
Imamo jednu kategoriju tvrtki koje su zabilježile rast tijekom posljednje četiri godine, koji je uglavnom po principima tržišnog poslovanja rezultat konkurentnosti, inovacija i dobrog vođenja tvrtki (razmišljajte o nizu IT kompanija koje su se našle u ovom krugu), ali će radi “lošeg prosjeka” kroz 4 godine biti izloženi na način da će u 2022. trebati iskazati manji rezultat nego što su ostvarile u 2021. godini da bi bili ispod praga rasta od 20 posto prosječne dobiti.
Postoji cijela jedna grupacija tvrtki koje su bile zahvaćene krizom u Agrokoru (distributeri i proizvođači hrane, pića i općenito robe široke potrošnje). Dio tih tvrtki je radio otpis svojih potraživanja tijekom 2018. godine, oporavljali su se pomalo tijekom 2019. godine, a onda su uslijedile dvije pandemijske godine, tako da im je prosječna baza mala, te gotovo svaku dobit koju ostvare tijekom 2022. kao prve normalne godine im ulazi u ekstra dobit, a u stvarnosti su u 2022. godini nadoknadili lošije rezultate poslovanja nastale zbog krize, Agrokora i pandemije. Da stavimo stvari u dodatni kontekst, iste tvrtke su morale otpisati svoja potraživanja prema Agrokoru po nagodbi, dok je država sebi uredno zadržala naplaćeni PDV koji te iste tvrtke nisu nikada naplatile od Agrokora – ako već govorimo o ekstra porezu – država je tu ostvarila zaradu na dodanu vrijednost koja se nikada nije naplatila (kao u casinu, house allways wins).
Interesantno je razmotriti turističke tvrtke koje su uglavnom zbog pandemije prikazale veliki gubitak u 2020. godini što im smanjuje osnovicu prosjeka. Nakon 2021. godine je došla dobra 2022. godina, ali zbog smanjene osnovice te iste tvrtke bi sada trebale ostvariti manji rezultat u 2022. u odnosu na 2021. kako bi izbjegle ulazak u kategoriju ekstra profita.
Udar se dakle događa na manji broj tvrtki koje nemaju puno slobodnog novčanog toka, iskazuju dobit, ali su pritom i zadužene radi investicija u opremu i obrtni kapital, a neke i zbog saniranja gubitaka nastalih zbog krize i Agrokora. Takav udar i otimanje čistog novca iz istih tvrtki će rezultirati usporavanjem investicija u sljedećem periodu, povećanjem nelikvidnosti i zaduženosti, to je vjerojatno jasno svakom studentu prve godine ekonomije, ali čini se kako to nije jasno nekim profesorima. Tvrtke koje će platiti 51% poreza na prikazanu računovodstvenu poreznu osnovicu (18% redovnog poreza na dobit uvećano za 33% poreza na izvanrednu dobit), neće nužno ostvariti i višak novčanih sredstava iz koje će platiti taj porez. A ako su i ostvarili neki višak sredstava on neće biti uložen u nove investicije, razvoj, smanjenje zaduženosti povratom kredita što bi im ubrzalo nove investicijske mogućnosti i kreditni rejting, nego će taj “višak sredstava” prebaciti državi u vidu 51% poreza na izvanrednu dobit. Zapravo, ako stvari gledamo na pravi način, obzirom da svaka od tih tvrtki ima neku zaduženost, dobit će se isplatiti kroz nova zaduženja i kreditne okvire namijenjene isključivo za plaćanje izvanrednog poreza na dobit. S time da se zbog očekivanog rasta kamatnih stopa, stvarni trošak uvećanog dodatnog poreza na dobit uvećava za iznos kamata na kredite koji će tvrtke podizati za isplatu uvećanog poreza na extra profit.
Svaka tvrtka svoje poslovne i računovodstvene politike temelji na dugogodišnjim strategijama koje se ne mogu lako mijenjati. Na primjer, ako tvrtka odredi da je amortizacija na automobile 5 godina, to znači da je to ono što može njezin poslovni rezultat podnijeti, i da bi zapravo nakon 5 godina trebala kupovati novi automobil. Cilj financijskih i računovodstvenih politika tvrtki je da se plati što manje poreza na dobit u okviru zakonskih mogućnosti, ali da se što više sredstava ostavi za razvoj tvrtke, poslovanja, kao faktor sigurnosti u teškim vremenima. Tako “ušteđeni” novac služi za stabilnost i rast tvrtke kako bi održala svoju konkurentnost.
Većina tvrtki vrlo mali dio svoje dobiti isplaćuje vlasnicima, bez da se dobar dio reinvestira u daljnji razvoj. Upravo takvim politikama istih tvrtki, država zapravo profitira, jer rastom poslovanja tvrtki raste, zaposlenost, buduća dobit kao i količina naplaćenog PDV-a koji je još uvijek temeljni prihod države i osnovni likvidni prihod koji dolazi svaki mjesec. Država će uvijek i u svakom obliku naplatiti 25 posto na krajnju cijenu, što je marža koju većina proizvodnih i trgovačkih tvrtki može samo sanjati. Uz to, PDV će se naplatiti bez obzira da li tvrtka naplati svoj proizvod ili ne. Tako kad govorimo o rastu cijena, država je glavni generator tog rasta jer ona naplati dodatnih 25% na svaku krajnju cijenu robe ili usluge.
Država je u stvari već itekako profitirala rastom cijena energenata i inflacijom, jer se PDV obračunavao na veću osnovicu i zapravo dizao cijene (u Njemačkoj na njihovih 19%, kod nas 25%). Država je u međuvremenu smanjila PDV (razmislite, ako je cijena plina narasla četiri-pet puta, a PDV je prije bio 25% a sada je, iako privremeno, 5% – da li je država zbog toga prikupila manje PDV-a?), rastom profita doći će i veći apsolutni iznos poreza na dobit i uz već postojeću zakonsku stopu od 18%. Može se naivno zaključiti kako je upravo država najviše profitirala od rasta cijene energenata (i inflacije).
Očigledno je da su vrlo male šanse da se odustane od ovog suludog superhikovskog poreza koji je prezentiran kao robinhoodovski potez, idemo razmisliti koje su moguće posljedice. Već sada je među stranim investitorima vrlo popularna skraćenica – ABC – „anything but Croatia“. Uvođenjem poreza na kraju godine za tekuću godinu, lijepa je poruka svakom investitoru koji prvo gleda poreznu sigurnost svog ulaganja. Da bi stvar bila gora, ovaj porez je zapravo retroaktivni porez, jer se baza za razrez poreza razrezuje na prosjeku perioda od 2018. do 2021. godine. Dakle, ako ste u krugu zahvaćenih, sve poslovne odluke koje ste donijeli, sada više nemaju temelja, jer smo usred partije odlučili da više ne kartamo preferans nego belu.
U obranu vlade, treba reći kako je inicijativa za porez na izvanrednu dobit plan na razini cijele Europske unije pa smo je i mi obavezni provesti. Našoj vladi na teret ide to što taj porez ide samo onima koji su u energetskom sektoru i koji su se okoristili visokim cijenama energenata. Naša vlada je, eto, odlučila malo raširiti bazu uplatitelja izvanrednog poreza jer oni koji bi po EU planu trebali platiti neće udovoljiti kriteriju, pa su stoga u grupu stavili i one koji s time nema nikakve veze, koji spadaju u “velike” pa je populistički lagano braniti odluku, a među njima ima mnogo onih koji su u prethodnim godinama zbog globalnih (pandemija) ili lokalnih razloga (posljedice krize, Agrokora) loše poslovali.
Evo i situacije (ne znam da li se desila ili ne ali je legitimni scenarij): 2020. godine ste akvizirali neku tvrtku. Napravili ste jasan poslovni plan i investicijsku studiju, dobili kredit od banke, i proračunali da možete iz rasta poslovanja te tvrtke uredno servisirati svoj kredit, te ste pristali potpisati i neke određene covenante prema banci. Istu firmu koju ste kupili 2020. ste restruktuirali, posložili i radi nekih razloga odlučili je početkom 2022. pripojiti svojoj tvrki. I eto sreće, ukupna dobit te nove tvrtke predstavlja zapravo vašu izvanrednu dobit, tako da ćete na nju sada platiti 51% poreza. Vaša investicijska studija sada više ne izgleda baš tako dobro, banka bi vas mogla pitati za svoje covenante jer se povrat investicije produljio, a možda se počinje i ugrožavati likvidnost otplate cijelog investicijskog kredita.
Ali si OK s time, dao si državi, koja sigurno može upravljati s tvojim novcima i pravedno i efikasno preraspodijeliti onima kojima je to najviše potrebno. Onoj istoj državi iz čije je Vlade 70% ministara otišlo radi korupcije. Onoj istoj državi koje svake godine podiže vječno nedodirljivu i “zadanu” troškovnu stranu svog proračuna. Onu istu državu koja radi različitih programskih rješenja nije u mogućnosti izračunati prosječnu cijenu A4 papira koja se nabavlja po svim ministarstvima i državnim upravama. Onu istu koju, koliko čitam, rođendanske proslave svojih dužnosnika financira kroz EU fondove (da mi je znati kroz koji program su to platili).
Država će iz zdravog dijela ekonomije, na kojem generira najviše PDV-a izvući dodatnih milijardu i pol kuna likvidnosti usred krizne i recesijske 2023. godine. Račun dobiti i gubitka je samo jedan od računovodstvenih pokazatelja tvrtke (a objektivno to je obrazac za obračun poreza), uz tu kategoriju postoji i bilanca, a ono što je najbitnije u životu svake tvrtke je novčani tijek. Jer kada tvrtka ima pomanjkanje novca, onda to postaje jedini problem koji ta tvrtka ima. Ako ne može dobiti taj novac od banaka, državi uvijek mora platiti ono što joj pripada, manevarske mogućnosti su male. Ali jedna je najbrža, a to je produljenje roka plaćanja prema dobavljačima. Obzirom da govorimo o tvrtkama s najvećim iznosima prihoda, svako produljenje plaćanja će podići ukupnu nelikvidnost države. U situaciji kada idemo prema jednoj od najneizvjesnih godina ikad, upravo je to što ne bi trebalo raditi.
Misao dana:
Taxes influence mass migration, like a flock of ducks eagerly and greedily chasing bugs in a field. What better way to shift population from one part of the country to another, than to raise taxes where you want people to leave and lower them where you want them to move?