Jedno od mogućih mjerila gospodarske aktivnosti može biti i prometna gužva. Noću, dok nema prometa, vožnja od mog zagrebačkog ureda do stana na kraju grada traje nekih dvadesetak minuta (za 13.5km udaljenosti). U sada već zaboravljenim „normalnim danima“, to vrijeme u jutarnjoj špici može varirati između 45 i 70 minuta. U posljednjih osam tjedana, skoro pa neovisno o dobu dana, vožnja je trajala oko dvadesetak minuta, zaustavljanja na crvenom gotovo da nije ni bilo, čekanje dva ciklusa na semaforu su nezapamćena i sve to je siguran znak da smo zaronili u recesiju.
Prošloga tjedna, naša vlada je napravila ekonomske projekcije koje kažu kako ćemo ovu godinu dovršiti s negativnih 9.4% ekonomskog rasta, što znači da ćemo kraj godine dočekati 12.2% manje od plana što je po svakom kriteriju naše i u normalnim vremenima anemične ekonomije nevjerojatan i do sada nezabilježen pad. Makar nam političari s jedne strane serviraju izbore „prije jesenskog drugog vala pandemije“, gore spomenuti vladin plan taj drugi val uopće ne predviđa – kao da ministar financija i premijer ne razgovaraju ili čak ne žive u istoj državi. Gdje je tu istina i u kakvu smo točno recesiju uronili nitko točno ne zna. Vrijedi samo malo svjetla nabaciti na tvrdnju kako je pandemija jedini i isključivi razlog zbog kojeg smo utonuli u recesiju. Nažalost, to nije niti blizu točnog, trgovinski ratovi istoka i zapada traju već neko vrijeme i globalni industrijski kapaciteti bilježe značajna usporavanja već duže vremena. Glasnici krize već dugo ponavljaju kako je ona neminovna makar ekonomska slika nikada nije bolja, na isti način kao što je i pogled najbolji s vrha planine. Veliki dio rasta dioničkih tržišta, osobito onih američkih, proizlazio je posljednjih godina ne iz ekonomskih rezultata, sjajnih profita ili solidnih fundamenata, nego iz različitih „buy-back“ shema, pa su kao rezultat cijene dionica kompanija otišle u nebo. Primjera radi, P/E odnos (Price/Earnings – odnos cijene dionice prema očekivanom prinosu/dividendi) u slučaju planetarno velikog Amazona na današnji dan iznosi 1:97. To ukratko znači da ako ste uložili stotinu dolara u Amazonove dionice, morate pričekati 97 godina da vam Amazon kroz dividendu isplati tu vrijednost. Investicijski stručnjaci će vam reći da se u dionice ulaže na dugi rok, no 97 godina je ipak možda malo predugo za čekanje i najstrpljivijim ulagačima. Uostalom, burze su danas uglavnom televizijske kulise, šareni i mnogobrojni grafikoni više služe da zabave široke narodne mase. Pravo stanje ekonomije se promatra i zbraja u blagajnama korporacija i supermarketa – a tamo situacija nikada nije bila lošija, kažu ovako loše nije bilo od velike recesije prije osamdesetak godina iako ta tvrdnja više zvuči kao prolazno vrijeme nego kao definitivna dijagnoza.
Naftna industrija je u problemima, velika većina proizvođača nafte je jednostavno nerentabilna u današnjim odnosima cijena. Primjerice, u siječnju smo imali oko osam stotina bušotina koje su dnevno pumpale naftu u Americi, da bi ih danas bilo jedva malo više od tri stotine. Cijena nafte na burzi u trenucima je prešla u negativne vrijednosti, prije petnaestak dana netko je bio spreman platiti čak i 37 dolara po barelu samo da uzmete njegovu naftu – naravno ako je imate gdje skladištiti. Skladišta nafte širom svijeta su dupkom puna, procjenjuje se i do 90% ukupnog kapaciteta. Pogled ispred singapurske luke otkriva stotine i tisuće brodova koji nemaju kuda sa svojom robom. Tankeri koji koštaju u stotinama tisuća dolara dnevno su se počeli koristiti kao skladišta, a neki proizvođači su počeli tankerima prevoziti naftu u Aziju gdje još ima nešto malo slobodnih skladišta samo kako bi riješili problem prevelike proizvodnje. Spori oporavak potrošnje gotovo jamči bankrot cijelog niza naftnih bušotina, rafinerija i trgovaca, a preplavljenost već proizvedenom naftom jamči da rasta proizvodnje neće biti mjesecima.
Istovremeno, proizvođači automobila – jedne od radno najintenzivnijih industrija, nemaju kuda sa svojim vozilima jer nema prodaje i nema kupaca. Prodaja novih automobila je pala za više desetaka postotaka, primjerice u Kini je prodaja automobila u veljači pala za nevjerojatnih 92%. Čak i kada bi od ožujka na dalje prodaja bila ista kao i u siječnju, jednostavno nije moguće prodati toliko automobila do kraja godine da se nadoknadi gubitak a da on ovu industrijsku granu na globalnoj razini ne potopi duboko u crveno. Tu su i cijele flote rent-a-car automobila koji sakupljaju prašinu po tisućama parkinga i pitanje je dana kada će se pojaviti na tržištu polovnih automobila i potopiti i taj segment tržišta. Skupa s njima tu su i svi oni koji za njih proizvode dijelove koje sada nemaju kome prodati ili koje automobile servisirat, pa sve dotle da možemo diskutirati kako ni radničke menze više ne troše onoliko krumpira koliko su do sada trošile, pa recimo belgijski proizvođači apeliraju na svoje građane da jedu više pomfrita kako bi se potrošile zalihe krumpira. Konsekvence ovog zastoja globalne ekonomije su u ovom času nesagledive i iako imamo nekoliko industrija koje su očigledni gubitnici pandemije, na gornjem primjeru pomfrita, ali i piletine ili govedine znamo da je kriza kapilarna i da praktički nitko nije izuzet od gubitaka. Pala je potražnja, a dobrim dijelom je pukao i lanac proizvodnje i prodaje u puno malih i sitnih komadića. Čak i kada bi potražnja ponovno narasla sutra na siječanjske nivoe, nitko ne zna koliko je vremena potrebno da svjetski ekonomski stroj vratimo u prvobitno stanje iz jednostavnog razloga što se to nikada prije nije dogodilo.
S druge strane, vlade širom svijeta nemilice helikopterom bacaju stotine milijardi dolara i eura na lomaču globalne ekonomije u nadi da će ugasiti krizu i jedva da uspijevaju usporiti neminovno. Oni koji mogu, izvlače novce iz vlastitog madraca, a stotinjak država je zatražilo pomoć međunarodnog monetarnog fonda – također još jedna situacija bez presedana koja govori o nevjerojatnim razmjerima krize. Amerikanci će samo ovaj kvartal upumpati u ekonomiju dodatnih 3.000 milijardi dolara što je šest puta više nego na vrhuncu krize 2008. godine. Toliko o tome koliko je ova kriza kratkotrajna ili brzo rješiva.
Neutemeljeni optimisti, poput ovih naših iz vlade, smatraju kako će izlazak iz krize biti brz i jednostavan. Oni kažu kako je ovo „V“ kriza, u koju smo jako brzo upali i iz koje jednako brzo možemo izići. Iako nam optimizma svakako treba, bilo bi dobro da barem bude utemeljen na nekim solidnim pretpostavkama što je teško za očekivati. Promatrajmo samo što se dogodilo s našim najvećim trgovinskim partnerom Italijom, ili drugim velikim tržištima poput Njemačke (a o Španjolskoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji da i ne govorimo). Čak i kada bi cijeli svijet krenuo odjednom naprijed, mi koji smo s 18% BDP-a izloženi turizmu, pravi ekonomski udar tek možemo očekivati, taman u trenutku kada vladine mjere očuvanja radnih mjesta iscure, a mi čeznutljivo počnemo tražiti po TV dnevnicima izvještaje o prometnim gužvama s naplatnih kućica a umjesto toga vidimo slike pustih graničnih prijelaza Rupa i Pasjak. Naši ministri trabunjaju o prometnim koridorima kojima dolaze Česi (koji su do sada sudjelovali s 4% u našem turizmu), ili Nijemci s nekih 18-20% kojima je Angela prije nekoliko dana rekla da ne napuštaju domovinu i da ljetuju u Bavarskoj.
Iz naše domaće perspektive u kojoj je pandemija više izgledala kao prisilni i duži godišnji odmor, vrijeme za riješiti zaostatke po kući i napraviti proljetno spremanje, a puno manje kao katastrofa koja je civilizaciju ukopala u mjestu, može nam se naivno činiti kako je recesija u koju smo upali privremeni zastoj, svojevrsna rupa na cesti ekonomije zbog koje smo morali prikočiti. U stvarnosti, kriza je tu i pune efekte ćemo tek početi osjećati. Turisti koje trebamo i priželjkujemo treba uglavnom promatrati kao prijevozna sredstva za Covid-19, pa neka i on okusi malo ljeta. Ipak, mislim da je vrijeme za skidanje ružičastih naočala i suočavanje sa stvarnošću, a ona ne izgleda dobro a ponajmanje optimistično.
Misao dana:
Capitalism without Bankruptcy is like Catholicism without Hell.