Teško je govoriti o budućnosti hrvatske IT industrije, jer najprije treba precizirati govorimo li o industriji, a potom i govorimo li baš o informatičkoj industriji (IT) ili o informatičkoj i komunikacijskoj industriji (ICT), što je širi pojam. Iako, u današnje doba interneta i povezanosti svega i svačega na najrazličitije načine, pitanje je može li se IT uopće razdvojiti od ICT-ja.
Jedna od prvih karakteristika hrvatskog IT-ja je u tome što je riječ o poprilično novoj grani industrije pa stoga u prelasku iz jednog u drugo društveno uređenje nismo sa sobom donijeli velike IT mastodonte – ekvivalente brodogradilišta, koji bi trajno narušili odnose u struci. Ono malo tvrtki što je postojalo vrlo je brzo eliminirano s tržišta (Ivasim, Velebit), dok su ostale redom uspješno privatizirane pa ako nešto možemo reći za hrvatski IT, to je da je oduvijek bio visoko kompetitivan.
Box moveri i integratori
Druga je temeljna karakteristika hrvatskog IT-ja činjenica da smo godinama (a ni danas nismo daleko) pod IT industrijom podrazumijevali i one tvrtke koje se bave prodajom računalnog hardvera, što je totalno krivo na jednaki način kao kad bismo dućane koji prodaju kuhinjsku opremu smatrali restoranima.
Promotri li se malo bolje razvojni put primjerice MSAN-a, koji je oduvijek bio vezan uz IT, danas je sasvim jasno kako se ta kompanija iz dobavljača IT industrije pretvorila u poprilično velikog logističara u kojem je prodaja računala i pripadajuće opreme samo dio ukupnog asortimana. Istodobno, sav onaj doista inteligentni dio IT-ja preselio se u tvrtku kćer King ICT.
Promatramo li pak stanje u kojem se hrvatski IT nalazi, nije osobito teško zaključiti da se industrija podijelila na logističare koji preprodaju kutije pune čipova (glasovite box movere) i sistemske integratore.
Prva je iznimno kompetitivna i u njoj (uglavnom) vladaju trgovačke marže jednoznamenkastih postotaka u okolini koja je iznimno osjetljiva na kretanje tečaja dolara (što je obračunski tečaj u zemljama koje proizvode sve te proizvode), odnosno u polju u kojem bilo kojem komadu elektronike zbog nezadrživog napretka tehnologije vrijednost pada od jedan do dva posto tjedno, neovisno o tome je li zapakiran na skladištu ili na vašem stolu.
Prodavati danas računala i računalne komponente nije uopće jednostavan ni zabavan posao nigdje, a osobito ne u Hrvatskoj.
Cijene standardnih IT komponenti jednake su usred Zagreba kao i bilo gdje u svijetu, no prodavači svoje margine popravljaju na egzotičnim komadima opreme koji bez problema mogu biti i do nekoliko puta skuplji nego što su to u inozemstvu. Tko ne vjeruje, neka pokuša kupiti glavu za bilo koji ink jet pisač, bateriju za notebook ili neki imalo egzotičniji komad mrežne opreme.
Pokemonska logika
Moja je pretpostavka da će ulaskom Hrvatske u EU ovaj logistički segment IT industrije doživjeti žestok udarac i da nas očekuje raspad lokalnog lanca nabave (uz izuzetak nekolicine većih dobavljača), jer će odjednom svi moći legalno, bezbolno i uz minimalne marže i troškove poštarine početi koristiti usluge Amazona i sličnih trgovačkih lanaca.
Ulaskom u EU pozicija mnogih uvoznika također će biti značajno ugrožena iz jednostavnog razloga što njihova pozicija posrednika postaje besmislena na tržištu s 500 milijuna stanovnika ako se nisu uspjeli ovih godina transformirati u logističku kompaniju koja opslužuje veće (čitaj regionalno) zemljopisno područje. Mnogi će tek sljedeće godine shvatiti koliko je carinska rampa štitila domaću ekonomiju.
Posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je izrastao i relativno solidan broj sistemskih integratora i tvrtki koje same razvijaju razna rješenja.
Primjerice Combis, koji se razvio u jednog od najvećih, a prije nekoliko godina kupio ga je Hrvatski telekom, dok je jedan od najbrže rastućih integratora tvrtka koja je nastala u okrilju Agrokora.
Teško je pretpostaviti koliko takve tvrtke mogu biti dugoročno uspješne ako se na tržištu koje se iz dana u dan mijenja oslanjaju na jednog jedinog kupca (matičnu kompaniju), odnosno koliko je mudra pokemonska logika Agrokora (moram ih imati sve) da jednostavno kupuje sve one djelatnosti koje se pojavljuju koncernu kao dobavljači.
Može se pretpostaviti da će se i te dvije tvrtke u nekom srednjem roku pretvoriti u privatne ekvivalente Fine i APIS IT-ja, koji su nominalno nositelji državne IT infrastrukture, dok su istodobno ostali zarobljeni u mentalnim modelima prošloga stoljeća (pritom ne mislim na devedesete godine) i koji svoju egzistenciju ne baziraju na inovativnim rješenjima i dodanoj vrijednosti svojim kupcima i korisnicima, nego na administrativnom monopolu koji im je povjerio vlasnik.
Fragmentiran sustav
I tu negdje u ovoj priči dolazimo do države koja je pojedinačno najveći potrošač IT usluga u Hrvatskoj. Čak i letimičan pogled na stanje državnog IT-ja odaje nekoliko temeljnih karakteristika.
Prva od njih bila bi da je više nego očigledno kako je cijeli sustav iznimno fragmentiran. Od gotovo 4500 razno-raznih javnih tijela (nacionalnih, regionalnih, lokalnih) posjedujemo gotovo jednako toliko različitih informatičkih odjela i informatičara koji u njima navodno rade.
Država sama jedva da posjeduje bilo kakve e-usluge, a one koje postoje su (vrlo pristojno rečeno) rudimentarne, dok su neke doslovce hendikepirane. Hrvatska nema IT politiku niti je ona ikada postojala u bilo kakvom koherentnom obliku, a nekadašnji Ured e-Hrvatske koji je nedavno pokrenuo teletekst kanal (!?) na digitalnom TV-u je prilikom promjene vlasti iz Vladinog ureda degradiran u Ministarstvo uprave.
Situacija, ukratko, nikako nije dobra i budućnost nikako ne može biti ružičasta. To je naravno jako loše, jer u krizi u kojoj se nalazimo cijela država mora pronaći svoje mjesto pod globalnim suncem i prvi korak koji treba učiniti je povećati učinkovitost ne samo države nego svih razina, uključivo i privatnog sektora. Nema, ali doslovce nema drugoga načina da to postignemo nego masovnom i smislenom informatizacijom svih proizvodnih procesa i tu je uloga IT industrije ključna, jer je ona ta koja mora pokazati koja su rješenja inovativna, koja će donijeti najveće uštede (u novcu i utrošenom vremenu) i koja ta rješenja mora implementirati na nižim razinama.
U europskoj 2012. godini jednostavno nije dopušteno da bilo koji dio administracije ili privatnog biznisa računalnu infrastrukturu promatra kao skupinu umreženih i skupocjenih pisaćih strojeva.
Rješavanje tuđih problema
I na kraju, da bismo ipak završili u pozitivnom tonu, tko ima priliku družiti se i razgovarati s hrvatskim informatičarima i pritom zaviri u njihove linkedin profile, vidjet će da postoji cijeli niz (i to vrlo impresivan niz) hrvatskih informatičara koji već danas zauzimaju neka od vodećih mjesta u svjetskoj IT industriji.
Nadalje, postoje tvrtke usred Hrvatske koje su golemi, iako vrlo tihi, izvoznici softverskih rješenja širom svijeta, neke od najvećih svjetskih kompanija na dnevnoj bazi koriste usluge hrvatskih informatičara, a da ne kažemo da su i neke od multinacionalnih kompanija izabrale upravo Hrvatsku kao svoj centar razvoja iz kojeg naši konzultanti putuju širom svijeta i rješavaju (tuđe, jer smo valjda prepametni za svoje) probleme.
Budućnost hrvatske informatičke industrije nije ograničena ljudima ili znanjem, nego isključivo vizijom onih koji tom industrijom upravljaju, odnosno onih koji te usluge kupuju. Nažalost, vizija je nešto s čime smo oduvijek i u svim poljima bili deficitarni.
p.s. ovo je tekst kojeg sam napisao za magazin Banka, objavljen je i na njihovim stranicama na ovom linku.