Year: 2011

Praćenje financiranja političkih stranaka i kandidata

Post author By Marko
Post date 26 October, 2011
2 Comments on Praćenje financiranja političkih stranaka i kandidata

Bio sam jutros na nečemu što je bila kombinacija predstavljanje web aplikacije koju je APIS IT izradio za potrebe državnog izbornog povjerenstva a čija je funkcija nadzor nad financiranjem i trošenjem sredstava u izbornoj kampanji a sve skupa temeljem novog zakona o financiranju izborne promidžbe i koječega drugoga.

Poanta aplikacije je u biti plemenita i služi zato da bi se u aplikaciju unosili podaci koje bi potom DIP mogao lagano pregledavati i provjeravati da li stranke i kandidati posluju sukladno zakonu, no nekako mi se čini da je u praksi sustav dizajniran samo s DIPom na pameti bez osobite podrške onima koji podatke moraju puniti u aplikaciju.

APIS IT je zanimljiva kompanija koja je (ako me sjećanje ne vara, a previše sam lijen da provjeravam), 50% u vlasništvu grada Zagreba a druga polovica u vlasništvu RH. Kad dođete do njihove zgrade zapuhne vas takav zadah kraja sedamdesetih i osamdesetih godina kojeg može pružiti samo izvorna socrealistička arhitektura koju je danas već donekle teško naći. Mimo donekle jedinstvene arhitekture interijera, APIS IT je institucija koja se brine za IT potrebe ove države i oni su vjerojatno vlasnici i oni koji održavaju državne data centre (ne sve ali sasvim sigurno neke bitnije), i po svojoj funkciji su donekle slični FINA-i s time što paze da budu low_profile. Meni osobno su izletili u radar u času kada je Milan Bandić počeo adresirati ljude po tome da li su invalidi ili nisu, da li su obrtnici ili nisu i po sličnim kriterijima, a što su podaci koje njegova kampanja nikako nije smjela imati ali ako ih je odnekle dobila to je bio upravo APIS IT (za što po mojim saznanjima do danas nitko nije odgovarao).

Anyway, aplikacija je dizajnirana da radi na internet exploreru 6 ili većem jer po riječima voditelja projekta “99% korisnika u Hrvatskoj koristi Internet explorer” (tom rečenicom se odmah sam diskvalificirao iz daljnje rasprave).

Ono što je dalje zanimljivo je da je korištenje aplikacije “opcionalno” dakle nije propisano Zakonom, no međutim zbog potrebe DIPa za dnevnim uvidom u financijske podatke stranaka i kandidata oni “očekuju” da je koristite (ove dvije tvrdnje su malo u kontradikciji no to se ne smatra osobitom problemom). Nadalje, krajnji rezultat tih aplikacija su pravilnikom propisani izvještaji koji se iz aplikacije printaju i potom potpisuju i pečatiraju i šalju DIP-u (što je pomalo redundantno i ekipa iz DIPa i APISa ne vidi neku pretjeranu ironiju o tome), a same PDFove po riječima voditelja projekta nije moguće digitalno potpisati (u čemu je totalno u krivu jer ja zakon o elektroničkom potpisu poznat, važeći i institucije su obvezne preuzeti takav dokument ako ga dobiju; to što ne znaju ili ne mogu provjeriti potpis je sasvim drugi par rukava).

Tijekom prezentacije i diskusije pojavilo se nekoliko situacija (daleko više nego što mislim da je pristojno priznati) koje nisu predviđene aplikacijom iz čega su se pokazale slabosti, besmislenosti i u biti neprovedivost pojedinih točaka zakona o financiranju izborne promidžbe, a više je nego očito kako su web aplikaciju izradili inženjeri i birokrati bez čak i minimalnog uvida u stvarno ponašanje korisnika i “situaciju na terenu”.

Kako god bilo, nužno je pohvaliti napor DIP-a u razvoju ovakve aplikacije (premda bi bilo interesantno čuti koliko je ona koštala) i vjerujem da će slijedeća verzija biti daleko bolja, no isto tako treba kritizirati očigledni nedostatak pripreme a osobito nedostatak komunikacije s krajnjim korisnicima u fazi dizajniranja same aplikacije.

Očekujem da će se o ovome još puno pisati u novinama u slijedećem razdoblju kao velikom problemu, pa čisto da dam 3+ za ideju i trud, te nategnutu dvojku za izvedbu.

Tags apis it, DIP, izbori, Milan Bandić

Politika

Izbori 2011

Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.

Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:

Kao prvo, ono što očajnički moramo riješiti je pitanje izbora, no rješenje toga je pitanje za srednji rok i kao preduvjet morate biti na vlasti. Problem s promjenom izbornog sustava je uglavnom u tome što bi oni koji glasaju za promjene morali biti svjesni promjena koje će to donijeti njima samima i te promjene neće naići na odobravanje samom činjenicom da je riječ o promjenama. Ono što treba učiniti je riješiti pitanje biračkih popisa koji možda i nisu toliko bitni za nacionalne izbore ali su kritični za lokalne. Obzirom da su naši birački popisi krajnje kompromitirani, ono što bi trebalo učiniti je napraviti ih iznova pa makar to značilo da krenemo s registracijom birača od nule. Druga promjena u izbornom zakonu bi morale biti izborne liste koje bi morale biti u cijelosti ili barem djelomično otvorene – to znači da možete birati pojedinca a ne stranku. Ovo je ključno iz dva razloga; prvi je taj da birači sami odlučuju i ocjenjuju rad pojedinih zastupnika, a drugo je zato da napokon dođemo do situacije u kojoj će građanin znati tko je “njegov” zastupnik u Saboru. Problem s ovim promjenama je taj što on dugoročno mijenja odnose u samim strankama na uštrb stranačkog vodstva i strukture (dakle nju slabi), a jača snagu pojedinaca – što znači da je to potez koji bi utjecao prvenstveno na one koji danas kroje politiku.
Drugi i u biti krucijalni problem je daleko preskupa država. Ono što se desilo u posljednjih dvadeset godina je da je praktički svatko od nas uz donekle rijetke izuzetke dobija neku vrstu subvencije. Imamo tako 1.2 milijuna umirovljenika, oko 350.000 ljudi koji na ovaj ili onaj način direktno dobijaju plaću i, te na trošak državnog proračuna. Isto tako je činjenica da nam država u svojoj ukupnosti bilježi ogromni pad no taj pad do sada i dalje nije dotakao državnu upravu i one koji koji dobijaju državne subvencije. To dakle znači da su nužni tzv. “bolni rezovi”, a to znači da će dio ljudi iz državne uprave dobiti otkaze, to znači da će standard umirovljenika i svih onih koji dobijaju subvencije (ma kako se one zvale) morati pasti. Država mora postati jeftinija i država jednostavno ne smije biti mehanizam za preraspodjelu bogatstva iz jednostavnog razloga što je trošak te redistribucije prevelik, a efikasnost loša (što ne znači da se država ne smije brinuti za najslabije).
Treći problem su naši porezi koji su preveliki. Na poreze je najbolje gledati kao spojene posude ili možda još bolje na jezera u nizu. Prvi i najveći prihod države u hrvatskoj je Porez na dodanu vrijednosti što je donekle ok jer on obuhvaća ama baš svakog građanina i pravnu osobu u Hrvatskoj. U tim pravnim osobama rade ljudi koji ostvaruju dohodak i na taj dohodak plaćaju porez. Ako je trošak države velik, ako ima previše umirovljenika, ako ima premalo obveznika plaćanja doprinosa za zdravstvo (koji je ionako vrsta poreza) tada je trošak rada velik. Ako našu proizvodnju i usluge opteretimo velikom porezima taj se trošak mora preliti na kranji trošak proizvoda što ga onda čini nekonkurentnim. Ako je primjerice PDV veći, on na jednaki način opterećuje primjerice cijenu jedne čokolade, no ako je trošak rada velik, on opterećuje samo trošak domaće čokolade a ne i strane. Nakon dohotka imate “jezero” poreza na dobit, dakle onog poreza koji opterećuje uspjeh tvrtke, dakle razliku između prihoda i troškova. Tu dobit tvrtka može iskoristiti ili za daljnje investicije, širenje posla, nove strojeve ili nove zaposlene ili ih jednostavno može isplatiti vlasniku. I posljednje jezero bi bio porez na kapitalnu dobit koji kod nas uopće ne postoji. Ne bi li bilo bolje da umanjimo porez na dobit (koji kao posljedicu ima i smanjeno izbjegavanje poreza) a s tom razlikom opteretimo isplate dobiti vlasnicima kapitala koji u ovome času nikako nisu oporezovani?.

Ove tri točke bave se time da nas predstavljaju političari koje doista želimo, da ne trošimo više nego što imamo (pa koliko god bolno to bilo) te da privatnoj inicijativi otvorimo prostor da stvara nove vrijednosti te da bude konkurentna u svijetu, jer bez toga nema ničega. Ima tu još toga što bi se moralo dodati, primjerice pitanje pravosuđa i kompetentne uprave ili otvorenost i transparentnost javne uprave, no moje je mišljenje da to mora izvirati iz ove tri točke po definiciji te da ih ne treba nužno gurati u posebnu stavku. Moramo imati zakone i pravosuđe koje te zakone provodi a koje će jasno pokazati kako je rizik od kazne veći od potencijalne dobiti, a zakoni prema svima moraju biti jednako primjenjivi i bez zadrške.

I sada, na kraju, ako se složimo da su gornje tri stepenice kritični parametri za uspjeh države kao cjeline, dolazimo do zaključka kako se sve tri točke u svojoj biti bave temeljnim vrijednostima koje su u posljednjih dvadesetak godina totalno nestale ili su zloupotrijebljene do razine neprepoznatljivosti, pa stoga kada se i pojavi netko tko je identificirao problem i ponovno pokuša objasniti kako treba krenuti od samih temelja, bude proglašen demagogom, a popis akcija neiskrenim popisom dobrih želja.

Svi smo voljni kritizirati ponuđeno ali nismo voljno pokazati koja su to “prava rješenja”, eventualno obećajemo da ćemo ih pozdraviti kada ih vidimo. Mislim da se to mora promijeniti.

Misao dana:
A government big enough to give you everything you want is a government big enough to take from you everything you have.

p.s. samo da objasnim situaciju s Večernjim i kolumnama; prošloga tjedna sam napisao kolumnu koja nije izašla u subotu zbog kombinacije faktora od kojih najmanje jedan uključuje blackberry outage i činjenicu da sam u kritičnom trenutku ostao bez baterije na telefonu, da mailovi nisu radili i da se nisam mogao javiti jer sam se nalazio na primanju u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova; očekujem da će od slijedeće subote niz kolumni biti nastavljen

Tags Hrvatska, izbori, Robert Hirc

Politika Priroda i društvo

O pijetlovima i kokošima

U proteklih nekoliko dana dvije najveće političke strane usrećile su nas predstavljanjima svojih izbornih programa. Izborni program je, za one koji nisu znali, lista želja i aktivnosti koje određena politička grupacija želi sprovesti u slučaju da se dokopa vlasti. Većini birača nažalost, racionalni razlozi ne znače previše i odlazak na izbore za mnoge je u cijelosti emotivna kategorija pa stoga neproporcionalno puno vremena trošimo na analizu broševa, bolove u preponama te rasprave o tome tko i čiji preci su bili u šumi, kada i od koga su točno bježali ili su se herojski usprostavili i izvojevali pobjede epskih razmjera.

Ako se sjećate 2007. godine, tada smo u jednom trenutku mogli vidjeti i bivšeg premijera kako je s govornice mahao programom SDP-a, te su čak uložili i trud da ga stave i na stranice HDZ-a kako bi onim malobrojnima koji čitaju programe dali do znanja kako HDZovih skoro pa 200 stranica programa nije usporedivo sa SDP-ovih 32. U međuvremenu se puno toga promijenilo, Ivo više nije s nama, ali je dogma o programu ostala, no stranački stratezi malo drugačije pristupaju problemu. Kukuriku koalicija predstavila je tako program na 45 stranica gusto pisanog teksta, pa HDZ-ovih 75 stranica samo izgleda kao opširnije štivo iako je očito da je količina teksta neusporedivo manja.

Oba programa su zanimljiva i u svojoj biti jako slična jer i jedan i drugi obećavaju velika rasterećenja privrede i rada, ali će pritom uspjeti zadržati sva radna mjesta (i dapače, stvoriti nova) i uspjeti zadržati nivo zaduživanja uz dramatično povećavanje investicija. Da ste fizičar, onda bi u ovoj rečenici odmah prepoznali sveti gral koji se traži već stoljećima, jer ispada da će iz sustava izići više nego što je u njega ušlo, i dok je hladna fuzija možda i moguća, nema zasada nijednog političkog uređenja koje je uspjelo u tome da stvara više nego što troši. SDP-ov program vrlo pažljivo balansira u svim područjima gdje se mogu naslutiti neki novi porezi ili rezovi, pa tako nije ni čudo da su novinari uspjeli nagovoriti Branka Grčića da prizna da u programu nema ružnih vijesti jer inače nitko ne bi za njih glasao (što je dokaz da na Iblerovom trgu ipak uče na greškama). No HDZov program je još zabavniji jer se značajni dio programa bavi stvarima koje je HDZ obećao da neće učiniti, pa je odmah lansirana i nova verzija starog vica koji u HDZ izvedbi kaže kako su lansirali predsjednika HDZ-a u svemir i u jednome trenutku on se javlja kontroli leta i panično viče kako su se neke crvene lampice uključile i da traži instrukciju što da sada radi. Kontrola leta nije izgubila kontrolu te je odmah poslala slijedeću instrukciju: “Nahrani majmune i ništa ne diraj.”. Čini se da su i u HDZu shvatili kako su uspješniji kada ne rade ništa.

Kada govorimo o programima vrijedi spomenuti i rečenicu koja je proizašla iz Austrijske ekonomske škole četrdesetih godina prošlog stoljeća, a koja kaže da “Predstavnička demokracija ne može postojati ako veliki dio glasača dobiva plaću od države. Ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće potpore i druge beneficije iz proračuna, s demokracijom je gotovo.”. U Hrvatskom slučaju to možemo i izračunati. Ako kažemo da nas ima oko 4.5 milijuna i znamo da nas je oko 20% maloljetno, na izbore može izaći maksimalno 3.6 milijuna ljudi, njih 1.2 milijuna je u penziji i dobija nešto od države, pa nam je preostalo 2.4 milijuna. Nešto preko 300.000 je nezaposleno, a dodatnih 700.000 je odlučilo uopće ne raditi jer se pokrivaju na druge načine pa smo sada na tek 1.4 milijuna radnika. Njih 350.000 radi direktno na državnom proračunu ili je plaća povezana na njega, čime smo pali na jedva nešto više od milijun potencijalnih birača. Država kroz proračunske rashode ili kroz vlasništvo javnih i drugih poduzeće defacto utječe na polovinu ukupnog gospodarstva pa je tako teret cijele demokracija palo na pola milijuna radnika koji ne ovise o državnom proračunu, a tih pola milijuna je u odnosu na ostatak države, čak i pod pretpostavkom da svi iziđu na izbore i dalje jedna velika manjina. Nije ni čudo da se poduzetnici kontinuirano osjećaju kao ovce pred šišanje (ili klanje, što je možda primjerenija uspredba).

Političari i s jedne i s druge strane političkog spektra citiraju nam svoje programe uvjeravajući nas kako će upravo njihovom pobjedom na izborima, ovih pola milijuna slobodno mislećih ljudi koji svojim radom stvaraju vrijednosti dobiti slobodu da budu uspješniji. Jasno je svima, pa i političarima, da je tih pola milijuna ključno za razvoj države, no ako malo bolje čitate među redovima tih izbornih programa, vrlo brzo će vam postati jasno kako programi nisu pisani za njih, nego upravo suprotno, pisani su tako da ne preplaše preostala četiri milijuna.

p.s. ovo je moja šezdeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 1. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politics are very much like war. We may even have to use poison gas at times.

Tags Večernji list