Alternativni životi

Prije neki dan raspravljao sam u jednom društvu koje su to temeljne karakteristike politike i političara koji nas u ovome času vode. Kao prvo, ako malo bolje pogledate ključne ljude, svi oni koji su postojali prije dvadeset godina, a ako ih bilologija nije zaustavila u tome, i dalje su ovdje i očito dijele lekcije bez prestanka. “Kadrovska” politika političkih stranaka je vrlo monotona i u biti tkogod se ulovio neke pozicije inzistira na njoj do kraja. Kakva je šansa da jedan političar kategorije Šeksa dvadeset godina kasnije daje suvisli doprinos društvu je krajnje zanimljivo pitanje (iako je odgovor pomalo očekivan).

Druga temeljna karakteristika je da praktički nijedna osoba koju trenutno gledamo u Saboru ili u Vladi nikada nije radila u privatnom sektoru, svi oni od svojih samih početaka vezani su uz politiku ili poslove koje im je osigurala politika, tako da se s velikom sigurnošću može reći kako su apsolutno nesposobni preživjeti na otvorenom tržištu rada, a osobito ne zadržavajući pritom i životni stil kojeg su u posljednjih godina stekli i koji je uglavnom neproporcionalan s prihodima koje ostvaruju. Uzmimo primjerice Luku Bebića koji je na krajnje zanimljiv način relativno nedavno stekao ogromni stan u Zagrebu a kojeg po logici stvari, osim ako poput indijskog šamana ne živi samo od sunca i vode, nema čime platiti. Ili pak tko se sjeća bivšeg ministra Rončevića čija je plaća istovjetna rati kredita, i sada ne računajući tekuće sudske procese, postavlja se pitanje kako on ima namjeru otplaćivati rate kredita u času kada mu prestane saborski mandat, a što bi se trebalo dogoditi relativno brzo.

Ili primjerice naša premijerka, možete li nju danas zamisliti iza mikrofona hrvatskog radija (i plaće koja slijedi uz to), ili pak da svoju penziju dočekuje kao dežurna pravnica u nekoj instituciji? Njezin stambeni problem je riješen pa si barem time neće morati razbijati glavu. Isti principi vrijede i za ekipu iz oporbe, koji na apsolutni isti način nemaju sekunde radnog staža u privatnom sektoru nego su doslovce iz studentskih prebacili se u skupštinske ili saborske klupe. Kako onda možemo očekivati od takve ekipe koja nikada iza sebe nije ništa ostavila (osim eventualno pustoši) da na mudar i trezven način donosi odluke o budućnosti ove zemlje?

Veliki korektivni potencijal mogu donijeti birači, jer oni imaju jednom u četiri godine opciju da izaberu neke druge ljude i barem pokušaju u ovu našu močvaru smrdljivih političara unijeti promjenu. No, promatrajući reakcije koje se događaju nakon Splita (a očekujući što će se desiti u Zagrebu na dan kada ovo budete čitali), čini mi se kako se naši birači i dalje bave nekim davnim i prošlim vremenima i kako nismo u stanju shvatiti da se vremena mijenjaju i ono što je nekada bilo prihvatljivo danas više nije. Danas više nije prihvatljivo bacati kamenje na homoseksualce jednako kao što i prije petnaestak godina nije bilo prihvatljivo paliti nečiju imovinu. Ili kao što smo naučili prije pedesetak godina nema razloga zašto se Rosa Parks ne bi provozala autobusom na prednjem sjedalu, ili zašto žene ne bi smjele glasati, ili zašto su židovi ljudi poput nas, bez apsolutno ikakve razlike.

Nažalost, postoji veliki dio populacije koji se nije uspio prilagoditi zahtjevima novog vremena, baš kao što i naši političari nemaju alternativu, ne zato što mi nemamo alternativu nego oni; i jedni i drugi znaju da su u tom novom vremenu izgubljeni i u biti bezvrijedni pa se stoga grčevito drže onoga što misle da znaju i da funkcionira.

Hrvatska koju smo vidjeli na djelić sekunde prošle subote u biti samo je vrh sante leda koja je na trenutak probila površinu, a oni koji su bili zaduženi da nas odvedu u neka nova, bolja i naprednija vremena nisu u tome uspjeli i to ne zato što su probali pa nije išlo, nego i oni sami tamo ne žele ići. Hrvatska mora mijenjati ne samo svoje političare nego i temeljne vrijednosti na kojima ova država počiva. Bez te promjene neće biti napretka.

p.s. ovo je moja pedeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An honest politician is regarded as a sort of marvel, like a calf with five legs, and the news that one has appeared is commonly received with derision.