Jeste li primjetili da u filmovima, taman prije nego što se desi neka velika eksplozija odjednom postane sve jako tiho, ništa se više ne čuje i svega koju sekundu kasnije svijet koji okružuje glavnog junaka se odjednom počne raspadati na najspektakularniji mogući način.
Nekako mi se čini da se ista situacija događa posljednjih nekoliko tjedana vezano za našu Vladu i pristupanje EU. Nitko više ne govori o tome i jedino nam dnevne novine pune stupce najsvježijim europskim tračevima oko toga tko nas to točno koči i zbog kojih razloga, a osim toga nam se i suptilno proturaju poruke koje daju naslutiti da se u pozadini ove gromoglasne tišine odvijaju prave pravcate diplomatske borbe koje su, ako je vjerovati visokim ali ipak anonimnim izvorima, zasigurno barem epskih razmjera ako ne i veće. Borbe ako i ima, ne uključuje nužno Hrvatsku nego velike igrače svjetske scene, a pregovori koji se vode u mračnim hodnicima hotela vjerojatno uopće ne uključuju Hrvatsku osim možda na razini žetona, dok je prava tema diskusije nešto sasvim drugo; netko će propustiti Hrvatsku ako netko drugi napravi ustupak na nekom sasvim trećem i s Hrvatskom totalno nepovezanom mjestu.
S druge strane, čak ni za unutarnje potrebe ne diskutiramo nešto o tome i svi su nekako uperili oči prema Budimpešti gdje bi se odluka trebala dogoditi, Briselu gdje se ona doista kreira, ali nam pogled luta između prijestolnica neimenovanih velikih i ne tako velikih zemalja zapadne europe koje se Hrvatskim završetkom pregovora poigravaju kao lopticom na fliperu. Nije ni čudo da smo toliko zbunjeni.
Ima i još jedan razlog zbog kojeg je tišina, a to je službeni početak neformalne predizborne kampanje koji će uslijediti onog časa kada europski sudije zazvižde da su pregovori gotovi. Oporba hvata zraka i zaleta, dok se vladajući pokušavaju regrupirati i osmisliti način na koji će ovih posljednjih nekoliko godina strmoglavog padanja na neki način pretvoriti u uspjeh.
S pozicije građana, teško je odlučiti koji je mogući scenarij bolji. Primjerice iza vrata broj jedan nalazi se europska unija u svoj raskoši i to već sredinom 2013. godine, no jednako tako i još dodatnih 6-8 mjeseci tragikomičnih pokušaja vladanja ove Vlade što će se u ekonomskim terminima pretvoriti u dodatnih godinu ili dvije oporavka na ionako već očajno dugačke rokove. Iza vrata broj 2 nalazi se privremeni neuspjeh u zatvaranju pregovora i to barem do jeseni, te vjerojatni urnebes u kojem će vjerojatno ama baš svaki imalo značajniji politički akter lijepo pokazati vrata vladi Jadranke Kosor i tražiti izbore i to odmah. S vratima broj 2 slijedi i skoro izvjesni pad kreditnog rejtinga, gubitak pokoje potencijalne milijarde eura iz EU fondova, ali istovremeno sva je šansa da će i oporavak krenuti ranije i brže.
Teško je reći koja je opcija bolja, u nekim idealnim uvjetima bolje bi bilo s oporavkom krenuti odmah, pa čak i po cijenu da EU pričeka još koji mjesec, no ta taktika pretpostavlja da smo u stanju iskoristiti priliku, učiniti nešto i pokrenuti sami oporavak, dok je uključenje u EU i crpljenje eura opcija koja (barem se tako čini) uključuje manje našeg talenta, pa stoga čini se nije ni čudo da je nacija, kolektivno i jednoglasno izglasala privremeno primirje s vladom Jadranke Kosor.
Kako god bilo, vrlo uskoro ćemo znati rezultate ovog dugačkog i neizvjesnog čekanja i dok se svi nadaju pozitivnoj odluci EU i pozivu na zaključenje ugovora o pristupanju, vrijedi malo razmisliti o dužini tih naših pregovora i zapitati se što će se desiti onoga dana kada doista uđemo u EU te jesmo li dorasli uopće kao nacija, kao političari, kao ekonomija, kao pojedinci igrati se skupa s ostalima u tom europskom pješčaniku?
p.s. ovo je moja četrdeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
Crazy? I was crazy once. They locked me in my house. There were allot of spiders. spiders? I hate spiders. They drive me crazy. Crazy? I was crazy once.