Prije desetak dana u časopisu Economist izašao je članak koji ukratko propituje tezu da li je uopće moguće da pojedine zemlje preskoče proizvodnu fazu svojeg razvoja i odmah se koncentriraju na servisne usluge?
Ovo je zanimljivo pitanje jer neka zdrava ekonomska logika govori o tome kako jedno društvo kreće s pozicija poljoprivrede, potom se prebacuje na masovnu proizvodnju da bi na kraju priče preorijentiralo se na servisne usluge. Ovaj slijed je logičan jer govori o svemu onome što nas pokreće, dakle nakon što više nismo gladni (što pokriva poljoprivreda) i sakupimo dovoljno imovine koja nam osigurava pristojan život (televizor, kuća, automobil, najnoviji iPad ili mobilni telefon), polako ali sigurno orijentiramo se na konzumaciju servisnih usluga. Počinjemo odlaziti u restorane, kazališta ili godišnje odmore.
Ako promatramo ekonomiju s pozicije dodane vrijednosti, ili famoznog BDP-a, činjenica je kako se na poljoprivredi i ne može puno zaraditi i bavljenje poljoprivredom neće osigurati nacionalnu sreću no to je jednostavno nužni dio održivosti nekog prostora i netko ga mora obavljati. Može biti da će pojedinac poljoprivrednik dobro živjeti i postati bogat kroz poljoprivredu, no u prosjeku razina produktivnosti je relativno niska. Proizvodnja je slijedeći korak gdje počinjemo proizvoditi u masovnim količinama i dok možemo diskutirati kako je priozvoditi ciglu jeftino, činjenica je da jedan radnik može proizvesti uz odgovarajuću tehnologiju puno cigli i na taj način stvoriti veliku vrijednost, a ako nam to nije dovoljno tada se možemo prebaciti na sofisticranije oblike proizvodnje koji donose veće vrijednosti (primjerice u Sisku postoji tvornica koja proizvodi keramičke osnove na koje se ugrađuju računalni čipovi; sasvim je sigurno da jedan kilogram cigle ili jedan kilogram takvih sofisticiranih keramičkih pločica ne koštaju jednako, makar u osnovi potiču iz iste sirovine), a ako baš želimo stvarati ogromne vrijednosti potrebno je početi proizvoditi visoko sofisticiranu tehnologiju poput računala ili možda aviona.
Naši političari govore o tome kako ja kasno da postanemo zemlja proizvodnje jer više nismo konkurentni, no nejasno je da li je moguće da se preorijentiramo na usluge bez da smo u potpunosti iskoristili blagodati industrijskog društva. Ako promatramo uspjehe koje su ostvarili Japan, Južna Koreja, Taiwan ili u posljednje vrijeme Kina, sasvim je jasno kako oni svoj prosperitet glase na vrlo snažnoj industrijskoj proizvodnji. Komentirajući taj članak, Nenad Bakić spomenuo je kako postoje tri temelja za uspješnu proizvodnju, a to bi bili kapital, tehnologija i ljudski resursi. I dok bi kapitala još i našli, a tehnologiju možemo i uvesti, činjenica je da kaskamo na polju ljudsih resursa jer mi u biti nemamo niti osobitu tradiciju a još manje edukacijsku podlogu ua upravljanje proizvodnjom. Naime, nije poanta samo imati inženjere koji nešto znaju o nekom komadiću proizvodnog procesa nego su nam nasušno potrebni i oni koji su u stanju kontrolirati i optimizirati cjelokupne procese u jednu smislenu i produktivnu cjelinu. Nedostaje nam ono što se zove operacijski menadžment a to je vještina koja je dobro izučena u posljednjih dvije stotine godina i što je vještina koju je moguće steći kroz edukaciju. No moramo imati fakultet ili školu u kojoj se takvo znanje prenosi, zar ne?
Nažalost, vještina proizvodnje u hrvata se velikim dijelom prenosi doslovce s koljena na koljeno, a takva metoda ne samo da stimulira fenomen pokvarenog telefona nego onemogućava dotok novih znanja. Zemlje poput Indije koje možda jesu preskočile svoju industrijsku fazu i prebacile se odmah na servisnu industriju imale su iza sebe niz pogodnosti koje mi nemamo, s druge strane, ne radimo niti minimalne napore kako bi ispravili nedostatke u našem edukacijskom sustavu i kako bi stvorili pretpostavke da netko, ako mi sami to nismo u stanju, pokrene proizvodnju koja nam tako očajnički treba.
p.s. ovo je moja četrdeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
“The man who refuses to judge, who neither agrees nor disagrees, who declares that there are no absolutes and believes that he escapes responsibility, is the man responsible for all the blood that is now spilled in the world. Reality is an absolute, existence is an absolute, a speck of dust is an absolute and so is a human life. Whether you live or die is an absolute. Whether you have a piece of bread or not, is an absolute. Whether you eat your bread or see it vanish into a looter’s stomach, is an absolute.There are two sides to every issue: one side is right and the other is wrong, but the middle is always evil. The man who is wrong still retains some respect for truth, if only by accepting the responsibility of choice. But the man in the middle is the knave who blanks out the truth in order to pretend that no choice or values exist, who is willing to sit out the course of any battle, willing to cash in on the blood of the innocent or to crawl on his belly to the guilty, who dispenses justice by condemning both the robber and the robbed to jail, who solves conflicts by ordering the thinker and the fool to meet each other halfway. In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit. In that transfusion of blood which drains the good to feed the evil, the compromise is the transmitting rubber tube. indecisiveness “
4 replies on “Proizvodni management”
Kad se već analizira praksa drugih zemalja i evolucije njihovih gospodarstava, trebamo se zapitati što se s njima događa danas.
SAD se, kao primjer modernog “uslužnog” društva, raspada. Proizvodne zemlje brutalnog rasta BDP-a također dolaze do plafona, na primjer u Kini se pojavio fenomen “gradova duhova” u kojima gotovo nitko ne živi, koji se grade isključivo zbog rasta.
U svijetu se događaju neke druge stvari, totalno nova pitanja i novi trendovi. Kriza resursa, vrhunac proizvodnje nafte, neodrživ financijski sustav, prenapučenost i probijanje ekoloških granica ukazuju na to da nam u budućnosti neće toliko biti do iPada 2.0, već do nekih, ne toliko cool stvari, poput hrane i vode.
Zato mislim da poljoprivredu ne treba podcijenjivati, iako nam se sada čini prljava, teška i dosadna. Naš poljoprivredni potencijal bi trebalo njegovati i planski razvijati, baš kao i industriju. Jer ako već gledamo u budućnost, zašto nebi bacili pogled još malo dalje, da vidimo što nas možda čeka iza ugla? Žao mi je što se “Održivi razvoj” totalno ofucao i isprostituizirao kao fraza, jer mislim da je to u suštini dobra vodilja ka koliko toliko sigurnijoj budućnost.
O ovakvim temama se ne raspravlja dovoljno ni u bogatim zemljama, tj. ne raspravljaju oni koji bi morali, a to su političke vođe. To me ne čudi. To su teške, neprivlačne teme. Pitanja na kojima se teško mogu graditi predizborne kampanje.
ako nedostaje samo jedna stvar, a to je operacijski menadžment, zdrava ekonomska logika
bi rekla da bi to mjesto na slobodnom tržištu netko već popunio. Mislim da kod nas nedostaje puno toga od slobodnog tržišta , kapitala kao i zdrave ekonomske logike.
Sama priča o prelazu iz nekakvih u nekakve ekonomije nema nikakve fundamentalne potpore,
arbitraža plaćama radnika u proizvodnji je očito završena. Usa najveća tzv. servisna ekonomija je najveći dužnik, a najveći proizvođač Kina je najveći kreditor, to su nepobitne činjenice.
Članak je klasičan spin. Pogledajmo tok kapitala, očito iz zapada bježi, a ide u Kinu, Brazil itd.itd.
Pitanje je samo da li smo dovoljno siromašni da počne dotok kapitala prema nama.) tad će nam biti i bolje.
jedan od bitnih problema kod nas je i taj što se jako često “realizatori” (dakle oni koji direktno rade u nekakvom stvaranju dodane vrijednosti, odnosno proizvodnji) koji su dobri u svom djelovanju prebacuju u “teoretičare”, odnosno “organizatore” samo na osnovu toga što su bili dobri u svojoj osnovnoj grani posla, bez obzira na to što u organizaciji, optimizaciji i stvaranju procesa nemaju apsolutno nikakvog iskustva ili je ono zanemarivo u odnosu na potrebe.
naravno, takvo postupanje daje i dobrih rezultata, ali principijelno to nije dobro. na kraju krajeva, nepostojanje ili jako malen broj mjesta gdje se može dobiti sistematizirano znanje o vođenju posljedica je malene potražnje kroz dugo vremensko razdoblje. dobro je o tome napisao netko iz headhunting firmi – u nas menadžeri u svojim CVima redovito navode gdje su radili, a ne što su unaprijedili, poboljšali i slično…
Svaka čast, jedan od tvojih najboljih članaka, precizno i koncizno pojašnjena srž problema. 100% se slažem! Ipak je nepredvidivo da li se proizvodnja može preskočiti, ako gledamo državni razvoj sigurno ne, ali ako gledamo lokalni ili individualni, svakako da može. Primjer toga su upravo Malejzija i Dubai.