Intelektualni geto

Sami stvaramo svoju povijest. Ako će još postojati povijesničari za pedesetak ili stotinu godina, i ako bude sačuvanih snimaka jednog punog tjedna sa sve tri nacionalne televizijske kuće, oni će pronaći, snimljeno u boji, dokaze o dekadenciji, bijegu i izolaciji od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Pozivam vas da osobitu pažnju posvetite TV programima između 7 popodne i 11 navečer. Ovdje ćete naći samo povremene i nepovezane reference na činjenicu kako je ova nacija u smrtnoj opasnosti. Istina je, postoje povremeni informativni programi koji su emitirani u terminima intelektualnog popodnevnog geta. Ali, tijekom dana u vremenima najveće gledanosti, televizija nas u glavnini odvaja od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Ako se ovo nastavi, mogli bi joj nadodati slogan: gledaj sada, plaćaj kasnije.

Makar ove gornje rečenice sjajno opisuju događanja od proteklih nekoliko tjedana, to nisu moje rečenice nego slobodni prijevod dijela govora kojeg je veliki američki novinar Edward Murrow izgovorio daleke 1958. godine. Sada bi naravno mogli krenuti u diskusiju o tome kako se povijest ponavlja, no umjesto toga ponudio bih alternativno tumačenje koje kaže da se ništa ne mijenja i da situacija koju su amerikanci imali prije pedesetak godina traje, samo što se tijekom godina poput mraka dovukla i u one udaljenije kutove globusa pa tako i ovaj naš.

Medijski mrak u koji smo zaronili nije samo posljedica loših medija ili novinara nego i općeg stanja u društvu, kao što je to rekao Tom Stoppard u jednoj od svojih drama: publika zna što očekuje i to je sve u što je voljna vjerovati.

U diskusiji kojoj sam vodio prije neki dan s jednim mladim pravnikom, raspravljajući o kvaliteti zakona koji se donose u našoj državi on je spomenuo izjavu jednog od svojih profesora (a koji se i danas smatraju neupitnim autoritetima) koji ih je podučavao kako treba progurati svoj zakon kroz Sabor. Ideja je u biti vrlo jednostavna, napišete zakon kako vam odgovara i onda u njega ubacite nekoliko totalno kontroverznih i besmislenih članaka koji će biti dovoljno očigledni da navuku na sebe pažnju silnih odbora i dežurnih lajavaca u sabornici. Kroz diskusiju će se sporni članci ukinuti ili amandmanima unormaliti, no srž vašeg zakona je i dalje tu. Ako ste kojim slučajem vjerovali kako se zakoni stvaraju u Saboru onda je ova priča najbolji dokaz kako i iznad percipiranih „Igrača“ ima većih, samo što su oni uvijek u sjeni, blizu televizijskog kadra, u drugom planu ali nikada spomenuti imenom osim po kuloarima i nikada potvrđenim tračevima. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje.

Na sličan način odnosimo se i prema posljednim zbivanjima oko Haaškog suda, mnogo je neupitnih heroja, donekle nevoljko smo spremni priznati da je bilo i ponešto kriminala (iako se definicija riječi „ponešto“ dramatično razlikuje od osobe do osobe, od nacionalne grupacije do nacionalne grupacije), no zločinaca ili kriminalaca nema na vidiku. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje, pa smo zato ponovno zaronili duboko u devedesete ignorirajući očigledno, skrečući pozornost ne na autentičnost pojedinih dokaza, nego kako to da su oni uopće ugledali svjetlo dana, odnosno one koji jesu ili možda nisu tu činjenicu dostavili sudu. Ignorancija i nevoljkost suočavanja sa stvarnošću došla je do toga da je jedan od iznimno utjecajnih političara i onog doba koje je prošlo, ali i ovog današnjeg, ustvrdio kako je došao do zaključka kako su očito postojala „dva Knina“. Čovjek se zapita u kojem je onda ovaj bio i gdje se on nalazi.

Posljednje Haaške odluke možda su posljednji vlak suočavanja s prošlošću i taj vlak ne bi smjeli propustiti i to poglavlje za sobom zatvoriti jer će nas u suprotnome aveti prošlosti proganjati u stoljećima koja dolaze. Vrijeme je da se publika izdigne na razinu zadatka.

p.s. ovo je moja četrdeseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We cannot make good news out of bad practice.