Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.
Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.
Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.
Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.
Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.
Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.
p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.