Jeste li znali da više od 80% svih poduzetnika propada ne zbog toga što posluju s gubitkom nego zato što im je novčani tok negativan? Tako je to barem u uređenim zemljama. U Hrvatskoj poduzetnik je obavezan predavati samo dva temeljna izvještaja. Jedan je bilanca, tj. popis imovine, kapitala i obveza, a drugi je račun dobiti i gubitka. Kada naši novinari mudro analiziraju poslovanja poduzeća onda promatraju u biti račun dobiti i gubitka koji pokazuje kolike je poduzetnik imao prihode u nekoj godini, koliki su mu bili troškovi, a sve ono što je preostalo je dobit na koju treba platiti porez i s onime što ostane može raditi što želi. Račun dobiti i gubitka je u biti formular kojime izračunavamo obveze prema državi i on ima relativno malo veze sa slikom poslovanja nekog poduzetnika. Evo i nekoliko primjera.
Zamislite situaciju da odradite neki posao i za njega dobijete okruglih 500.000 kuna (plus PDV, no on je posebna priča), ako uzmemo da niste imali nikakvih troškova (recimo, izradili ste studiju po narudžbi potpredsjednika vlade), vaš prihod je istovjetan i vašoj dobiti. Istovremeno, potaknuti velikim uspjehom odlučili ste se nagraditi kupnjom skupocjenog automobila (primjerice shvatili ste kako jedna politička stranka relativno povoljno, na brzinu i u tišini prodaje blindirani BMW). Ono što ste u stvari učinili je investicija od pola milijuna teško stečenih kuna u reprezentativni automobil (ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla). U času predaje izvješća poreznoj upravi, u vašoj bilanci će pisati da posjedujete imovinu od pola milijuna kuna, a u računu dobiti i gubitka da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti. Novinari će najčešće zaključiti kako eto imate veliku imovinu i ogromnu dobit (pola milijuna vrijednosti automobila i pola milijuna dobiti će odjednom biti milijun), no u praksi se događa nešto sasvim drugo.
Promatrano sa strane novčanog toka, ono što se desilo je to da ste dobili pola milijuna kuna na žiro račun tvrtke, potom ste kupili automobil za pola milijuna kuna (+ PDV) i na računu ste ostali bez ijedne jedine kune. Na izvješću dobiti i gubitka pokazati će se dobit od pola milijuna kuna i stvoriti će se obveza plaćanja poreza na dobit od 100.000 kuna (stopa poreza na dobit je 20%), a obzirom da ste kupili osobni automobil, 30% svih njegovih troškova je porezno nepriznato pa kao donji minimum imate iznos plaćenog PDV-a kojeg nemate pravo odbiti pa ga stoga treba i platiti državi.
Kada to sve zbrojite i oduzmete, činjenica je da u imovini imate pola milijuna kuna vrijedan automobil, činjenica je da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti, ali istovremeno ste ostali dužni poreznoj upravi 100.000 kuna poreza na dobit i još trebate na to dodati nekih 34.500 kuna obveze plaćanja porezno nepriznatog PDVa. Obzirom da ste sve novce koje ste zaradili utrošili u auto, na računu nema novaca i odjednom morate odnekuda stvoriti 134.500 kuna za plaćanje poreza, porezna uprava izdaje nalog za blokadu i nakon 60 dana blokade obavezni ste proglasiti stečaj unatoč tome što po tumačenju nekih posjedujete milijunsku imovinu.
Pojednostavljeno rečeno, unatoč tome što imate sjajnu bilancu i još impresivniji račun dobiti i gubitka, u hipotetskom korporativnom džepu imate rupu od 134.500 kuna koju financijaši nazivaju negativni novčani tok i to je razlog zašto onih gore spomenutih 80% poduzetnika propada. Možete biti najprofitabilnija tvrtka na svijetu, no ako nemate dovoljno novca da uredno servisirate svoje obveze tada ste na rubu bankrota.
Eto još jednog prijedloga antirecesijske mjere; učinit izvješće novčanog toka obaveznim za sve vrste poduzetnika, a sve u nadi da kada poduzetnik vidi da mu je izvješće novčanog toga negativno da će se zapitati da li je to dobro i kako to može spriječiti.
p.s. ovo je moja trideseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
This Department of Treasury, run by this administration, using the same tried and true accounting methods that every business in America uses, cast new light on the fiscal severity that our Nation is facing, what some would call a mess.
7 replies on “Novčani tok”
“ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla”
dugo nisam vidio da netko ovako pljuje u tanjur iz kojeg pokušava jesti…
Nisu li tebe izvjesni političari pokušali angažirati kao savjetnika (konzultanta)
moram li ubuduće posebno označavati ironične dijelove teksta?
p.s. jesu, ja se (skoro isključivo) bavim uslugama savjetovanja
U prevodu… “Prostri se koliko ti je deka duga” :)
Više puta sam čuo o tih 80%, ali zna li netko referencu na istraživanja koja to potvrđuju? I kako je u Hrvatskoj?
Inače mislim da razumijem što govorite, ali primjer je promašen. Kada biste prilikom kupnje automobil mogli u cijelosti prikazati kao trošak, dobit bi bila 0 i ne bi platili nikakav porez na dobit. No ni to nije moguće jer u obračunskom razdoblju možete kao trošak prikazati samo dio nabavne cijene dugotrajne imovine (amortizacija).
Ovo je IMHO jedini loš post koji sam dosad pročitao ovdje (ne samo zbog računovodstva:) ), ali dajem punu podršku jer su prethodni odlični, neke sam rado prenio na facebooku.
Ovu brojku od 80% sam zapamtio iz knjige “Cash rules” koja se bavi samo problematikom novčanog toka, koja je točno referenca pojma nemam no ako malo bolje razmislimo kriteriji za guranje tvrtke u stečaj ili likvidaciju se odnose isključivo na novčani tok, nijedan parametar u biti nema veze s profitom. Kada tvrtka izgubi mogućnost plaćanja svojih obveza na vrijeme (dakle kada joj je novčani tok negativan i kada iscrpi cash rezerve) onda postane nesolventna i nelikvidna.
Priča o amortizaciji mi je namijenjena za jedan od slijedećih tekstova pa će tada stvar biti jasnija (jer imam zamjerki na način kako je napisan hrvatski pravilnik o amortizaciji), no automobil nikada ne može biti prikazan kao trošak u cijelosti jer je 30% njegove vrijednosti uvijek porezno nepriznato (osim ako ste taxi prijevoznik ili rent a car, a osim toga ako je auto iznad neke nabavne vrijednosti koja je čini mi se 400.000kn tada sve iznad toga je porezno nepriznato), a gornji primjer “drži vodu” ako ste vozilo kupili u mjesecu prosincu (primjer je osim toga krajnje pojednostavljen kako bih pokušao ilustrirati što je to novčani tok). Gornji primjer pretpostavlja da nijedna kuna vezana za nabavku nije trošak.
Zbog sveg ovog što si napisao, većina pametnih firmi ne kupuje (i ne prikazuje kao imovinu, pa poslije amortizira) ništa što ne koristi za osnovnu djelatnost (valjda se zato zove osnovno sredstvo?) već koristi kroz, npr. operativni leasing. A i kad kupuje kao osnovno sredstvo, ne plaća u cashu već angažira neki drugi izvor financiranja koji otprilike prati amortizacijski tijek/vijek trajanja. Al’ ok, shvatio sam poantu teksta :)
slažem se, no problem je da se kod nas malo pazi na izvore i ročnost financiranja te rashode i njihovu ročnost, često se iz kratkoročnih izvora financira dugoročna imovina. hrvatski pravilnik o amortizaciji je jako rigorozan i ne odgovara MRSovima, pa se za pojedine situacije dolazi u smiješnu poziciju da amortizacija ni na koji način ne prati fair vrijednost predmeta (npr. u situaciji kupnje automobila ili neke IT tehnologije gdje se vrijednost rapidno gubi u startu u odnosu na linearnu amortizaciju koja kasnije pokazuje nerealno visoku vrijednost opreme; ili suprotna situacija kod industrijskih pogona gdje je amortizacija manja u startu a veća tek kasnije gdje je vrijednost pogona iskazana kao manja od stvarne); a sve skupa se onda kasnije reflektira u računu dobiti i gubitka i pokazuje nerealno stanje profita ili gubitka