Kako rasturiti domaću industriju (dio deseti – “pravosuđe”)

Ovo je deseti dio iz serije, prvih devet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi. deveti.

Jedno od uvjerljivo najvećih razočarenja cijele priče o poduzetništvu je pravosuđe i u biti ovo je priča čiji vam zaključak mora biti da se za svaki posao morate osigurati ne samo žestokim ugovorima nego i svim mogućim i nemogućim osiguranjima plaćanja i dokumentacijom. Imam nekoliko primjera, pa vi sada prosudite kako to funkcionira.

Prva situacija se desila tamo još 1995.-96. godine kada sam sudjelovao u jednom iznimno velikom projektu koji je i danas vrlo živ i gdje sam bio angažiran kao savjetnik. Akter te cijele priče je bila inozemna tvrka s kojom sam imao dogovor o isplati provizije za uspjeh obavljenog projekta. Istovremeno, od te iste tvrtke sam ja kupovao određene usluge a cijela poanta priče je bila kompenzacija. Nakon što su oni meni ispostavili uslugu, a ja svoju njima – u jednom času su oni ustvrditi kako zbog toga što su se uvjeti promijenili, iznos mog duga prema njima je veći nego što on stvarno je. Ova odluka je naravno bila jednostrana i desila se nakon što je cijeli posao bio obavljen. Ukratko, došlo je do sudske tužbe koju smo nakon nekoliko godina parničenja izgubili i unatoč tome što smo bili u pravu sud naše argumente nije uvažio, za razliku od inozemnog partnera koji je sudu prijavio falsificiranu fakturu. Da ne kompliciram, poanta ovoga slučaja je to da sa svojim partnerima (kojima vjerujete ili ne), morate imati papirnati dogovor, što je više toga moguće riješiti u pismenoj formi a osobito sve transakcije koje imaju financijsku konsekvencu.

Druga situacija je s jednim domaćim mjesečnikom kojeg smo bili radili doslovce godinama, u jednome trenutku ta tvrtka je upala u financijske probleme i odlučili smo im pomoći tako što smo odgodili fakturiranje za četiri broja njihovog časopisa. Naravno da je to bilo dogovoreno i ugovoreno i kada je nakon nekog vremena prošla njihova kriza, a mi smo im ispostavili fakture oni su jednostavno i jednostrano prekinuli raditi s nama. Naravno da smo ih tužili te je prvo direktor te tvrtke u prvom prigovoru sudu ustvrdio da on pojma nema tko smo mi i da po njegovom sjećanju s njima nikada nismo poslovali. Potom, suočen sa mnom u sudnici sjetio se da ipak jesmo poslovali (malo je zabavno bilo to što smo on i ja doslovce susjedi još i dan danas, te da su nam tvrtke bile u istoj ulici a da smo zbog prirode posla doslovce noći provodili zajedno radeći). Potom je tvrdio da smo im tu uslugu poklonili, pa da je taj cijeli posao radio netko drugi (unatoč obilju dokaznog materijala) da bi na kraju, kada je dotičnog moj odvjetnik upozorio da lažni iskaz nosi sa sobom neke konsekvence priznao da je istina da smo mi to radili i da oni to jednostavno ne žele platiti. Na divno čudo, sudac je presudio u njihovu korist i ta odluka se uspjela održati na drugom stupnju. Mislim da u ovom slučaju nije bio problem u lošem odvjetniku (što je prva primjedba koju mi ljudi daju na ovu priču) nego jednostavno u korumpiranom ili krajnje nezainteresiranom sucu. Pouka i ove priče je da se sa svima, pa i sa najboljim prijateljima, osigurate kvalitetnim ugovorom i pisanim tragom jer kada se desi problem, onda “rekla-kazala” ama baš ništa ne znači.

Treća priča također uključuje jednog izdavača mjesečnog magazina koji je inače poznat po tome da ide od dobavljača do dobavljača, zaduži se koliko može pa potom pobjegne (u času kada smo mi radili s njime to nije bilo poznato jer smo mi bili prvi s kojima je radio). Ukratko, jedna faktura se plati na vrijeme, druga malo kasni, treća se plati dijelom i relativno uskoro se skupio pozamašni dug kojeg je trebalo naplatiti i kada smo krenuli malo stisnuti, kupac je jednostavno otišao raditi kod nekog drugog. U njegovom slučaju, obzirom da mu je tvrtka promijenila adresu a to nisu registrirali u trgovačkom sudu poslali smo jednu ovrhu, pa drugu, pa treću i kako to već biva nakon nekog vremena je to završilo na oglasnoj ploči i u jednom danu smo mu skinuli sve novce koje je imao na računu a koji su pokrili samo dio njegovog dugovanja. Ovrha je inače izvršni sudski dokument i nije ju moguće prekinuti osim ako tužitelj nije taj koji od nje odustane. No, obzirom da je supruga od dotičnog dužnika ujedno i sutkinja na trgovačkom sudu, ekipa je u jednom jedinom danu uspjela ishoditi zaustavljanje vrhe. To pravno naravno nije moguće, u najboljem slučaju sud je morao odlučiti o preusmjeravanju ovrhe na račun suda umjesto na naš račun, no oni su jednostavno ukinuli pravomoćnu odluku o ovrsi. Potom smo se žalili drugom stupnju, žalba je trajala godinama bez ikakvog pomaka i nedavno, nakon skoro pa desetak godina ladice presuđena je u korist dotičnog.

Četvrta priča je prekršajne prirode. Naime, zaposleni dolaze i odlaze i postoje trenuci kada se s nekim posvadite, otjerate ga ili ovaj odluči otići jer se iz ovog ili onog razloga osjeti povrijeđenim. Ponekad imate i osvetoljubive zaposlenike koji odluče napraviti štogod mogu da bi vam napakostili i onda je tipična reakcija da posjete inspektora rada. Dvoje mojih zaposlenih je odlučilo iskoristiti tu mogućnost (usput rečeno, to su jedina dva koja su to iskoristila u petnaest godina). Uglavnom, ljudi vam odu do inspektora i potuže se na što god se već žele potužiti i to je trenutak kada ih inspektor u biti treba poslati kući jer štogod da su se oni odlučili tužiti (barem u mom slučaju) nije utuživo na bilo koji način. No, umjesto toga oni savjetuju kako je najbolji način za napakostiti poslodavcu da ga prijavite za neki od prekršaja koji jesu prekršaju, a tipični prekršaj je neisporuka isplatnih lista. Isplatna lista je dokument obračuna plaće kojim radnik ostvaruje i dokazuje svoje potraživanje prema poslodavcu. Ono što je s isplatnom listom zanimljivo je to što je zakonom propisano da je djelatnik mora dobiti, no ne postoji niti je zakonom ili nekim drugim dokumentom predviđena bilo kakva evidencija primanja te isplatne liste. Tako primjerice u mojoj tvrtci do ovog događaja nismo imali potpise da su zaposleni zaprimili listu jer jednostavno nije bilo logično za očekivati da bi netko lagao da je nije primio osobito stoga što su se isplatne liste dijelile svima isti dan i to javno (naravno, u kovertama). Uglavnom, inspektorica je došla jedan dan u firmu, sjela i popričala i uzela iskaze djelatnika, ustanovila da su svi potvrdili da su zaprimili isplatne liste i da ih dobijaju redovito no unatoč njezinom nalazu svejedno nas je prijavila za neisporučivanje isplatnih lista. Kada je to došlo do prekršajne sutkinje mi smo izložili svoje dokaze (bez odvjetnika, jer je to barem meni bilo bizarno) te sam na ispitivanju svjedoka tražio od tog mog pakosnog djelatnika da objasni zašto je to učinio. Pritisnut, priznao je da je to napravio da napakosti meni te da je tražio od inspektora da me nekako kazni i da mu je ovaj savjetovao da me prijavi zbog neisporuke isplatne liste makar je priznao da ju je dobio. Sutkinja je naravno presudila u našu korist, no kada sam pitao sutkinju hoće li sada kazniti inspektora i mog djelatnika zbog toga što je jedan lagao, a drugi predlagao prijavu za koju je znao da nije utemeljena ona je samo slegnula ramenima i rekla da toga ima puno i da to nema smisla raditi.

Pravosuđe bi moralo po definiciji biti na strani onoga kome je netko dužan, no te procese je zahvaljujući proceduri moguće poprilično odugovlačiti ili u cijelosti zaobići. Sudovi pritom ne sankcioniraju one za koje je više nego očigledno zloupotrebljavaju proceduru kako bi odgodili plaćanje duga. Mnogima, zatezna kamata od 14% plus koja tisuća kuna sudskih troškova nije osobiti problem te su u neefikasnosti pravosuđa mnogi pronašli sustav financiranja svojih poduzetničkih projekata a samim time i unošenja nereda na tržište.

Misao dana:
Cops came to my house earlier, claiming that my dog had chased someone on a bike. I said “Buzz off, my dog doesn’t have a bike!”